Hana Tintor je tridesetdvogodišnja ilustratorica, animatorica, ukratko svestrana umjetnica koja u svom zagrebačkom studiju stvara spontane i životne ilustracije. Njezini radovi mogu se vidjeti u knjigama, stranim časopisima, na zidovima zgrada, u kampanjama poznatih brendova, ali i u Galeriji Kupola u Zagrebu sve do 25. studenog. Tim povodom porazgovarali smo s Hanom o njezinom kreativnom procesu, umjetničkom odrastanju, izazovima vođenja uspješnog posla u kreativnoj industriji i budućim planovima.
Trenutačno u Galeriji Kupola možemo vidjeti tvoju izložbu ilustracija “Priče iz priča”. Možeš li nam ukratko približiti koncept izložbe i reći zbog čega je tebi posebna?
“Priče iz priča” je izložba ilustracija iz knjiga koje sam ilustrirala, od prve (2018.) do danas. Uz to, izložila sam i neke crteže koji su nastali u periodu između rada na knjigama, a inspirirane su kreativnim procesom. Svaka ilustratorica i ilustrator koji osvoje nagradu Grigor Vitez, izlažu u galeriji Kupola. Ja sam ju dobila za slikovnicu “Gdje se skriva Vedran?” (Iva Bezinović-Haydon, IBIS grafika, 2022.). Zanimljivo mi je bilo vidjeti sve svoje ilustracije na jednom mjestu jer obično nešto završim i ne vraćam se tim projektima, iznenadilo me da ih toliko ima.

Koliko ti je dugo trebalo da pronađeš svoj “umjetnički glas”, odnosno stil. Podudara li se taj umjetnički put s traganjem za vlastitim identitetom?
Ne znam reći koliko mi je dugo trebalo, nisam niti sigurna da će kod mene taj proces ikada završiti. Jedna sam od onih ilustratora koji vole promijeniti alate i pristupiti projektima na različite načine, ali dokle god je taj pristup iskren, vjerujem da će nešto u toj ilustraciji biti autentično. Rekla bih da je to jako velik i bitan dio mog “umjetničkog glasa”- iskrenost i intuitivnost.
U mom slučaju se ilustratorski put svakako isprepleo s izgradnjom “odrasle” mene, ali ne mislim da je to nužno i neizbježno. Rekla bih da gradnja identiteta puno ovisi o odgoju, okruženju i nekakvim izborima koje okolnosti donesu. Kada se baviš kreativnim izražavanjem, bilo slika, tekst, glazba ili film, možeš sve to filtrirati umjetničkim izražavanjem. Mene je svakako crtanje oblikovalo, od osjećaja kojeg sam imala crtajući kao dijete do promišljenih odluka koje donosim danas kao ilustratorica.



Tvoje ilustracije su zaigrane, hrabre i nerijetko duhovite jer izgledaju kao da su nastale u trenu, a često i progovaraš o ljudskim odnosima i situacijama te izazovima s kojima se svi nosimo. Kako zapravo izgleda cijeli proces osmišljavanja i postoji li neka emocija ili poruka koju baš uvijek želiš prenijeti?
Odgovor na prvo pitanje sam već i spomenula, radi se o iskrenosti. O spontanom, nepopravljenom pokretu, koji je daleko od savršenog. Takvi crteži često i nastanu u trenu. To su crteži u blokiću, koji najčešće nastaju u realnom vremenu kada i ta inspiracija ili ideja. Takvo crtanje je veliki mentalni odmor i zadovoljstvo.
Proces rada na određenom zadatku, odnosno osmišljavanje dizajna i ilustracija je puno drugačiji jer postoji upravo to “osmišljavanje”. Kada sam već spomenula slikovnicu “Gdje se skriva Vedran?”, mogu je iskoristiti kao primjer. Slikovnica govori o smrti djeteta, a pisana je kao dijalog majke i (drugog) djeteta. Bilo mi je jako važno ne prikazati plakanje i smrt na rubu patetično. Zaključila sam da se na svim ilustracijama mora osjetiti prostor, što znači da će biti pune bjeline, osim na onoj kada se čitatelj poistovjećuje s majkom, tu sam prikazala potpunu suprotnost.
Nekada dođem do najboljeg rješenja nakon dvije skice, a nekada nakon pedeset. Važno mi je da su crteži jednostavni i jasni pa često imam korak u kojem “čistim” sve nebitno. Sa svakim projektom razmišljam što možda nije rečeno, a ja ilustracijom mogu reći. Ne postoji konkretna poruka ili emocija koju želim prenijeti, ali emocija mora postojati!


Ne možemo se oteti dojmu da u tvojim ilustracijama vidimo nekakvu djetinju sreću, a i više puta si ilustrirala knjige za djecu. Kako prilagođavaš svoj umjetnički “jezik” djeci? Vjeruješ li u onu rečenicu da treba uvijek zadržati dijete u sebi?
Pa hvala vam, Picassu je trebao “lifetime” da nauči crtati kao dijete, haha! Djeca su slobodna i neopterećena u crtanju, iako se tako rijetko osjećam drago mi je da moje ilustracije ostavljaju takav dojam. Što se tiče slikovnica, ne prilagođavam svoj jezik djeci. Usuđujem se reći da znam da djeca mogu sve razumjeti. Zato crtež svodim na prenošenje emocija, što djeca mogu shvatiti i bolje nego mi odrasli.
Život zabavniji ako zadržiš dijete u sebi. Jedna draga prijateljica, starija od mene, rekla mi je da sam jako djetinjasta na najbolji mogući način. Tek sam onda i osvijestila taj dio sebe. Biti djetinjast ne znači biti nezreo. Djeca su iskrena, naivna, ranjiva, što može biti dvosjekli mač. Ali i intuitivna što je, po mom iskustvu, isključivo pozitivno.

Kako živjeti od umjetnosti? S obzirom na to da si freelancerica i da te zastupa agencija iz Velike Britanije gdje si i studirala, što je potrebno za uspjeh u kreativnoj industriji? Koje razlike uočavaš na domaćem i stranom tržištu?
Ha, kako…želim reći “kao i od svega drugoga- puno rada, fokusa i odricanja”, ali onda se sjetim gdje živimo. Pa prvo, i ovo je jako važno, nisam se odmah počela baviti samo ilustracijom. Prvih nekoliko godina sam i dizajnirala, plakate, brošure, dosadne brošure, ali sam uz to i ilustrirala za sebe i za projekte.
Zadnjih osam godina radim kao ilustratorica i animatorica, a za projekte u kojima je potreban dizajn, angažiram ljude koji će to napraviti bolje nego ja. I ljepše mi je surađivati s drugim kreativcima nego da na svemu radim sama. Mislim da je za uspjeh važno puno toga. Od poštivanja rokova, odgovaranja na mailove u razumnom vremenu, transparentne komunikacije s klijentima, do otvorenosti prema klijentima uz jasne granice i pravila. Ovo zadnje je teško. Asertivnost dolazi sa zrelošću i iskustvom, a i ja ju još brusim.
U radu sa stranim klijentima sam primijetila veće poštivanje u smislu danog vremena, budžeta i komuniciranja briefa. Svi su izrazito profesionalni i ugodni čak i ako moraju iskomunicirati nešto “neugodno”. Da se razumijemo, većina mojih klijenata (pogotovo dugogodišnjih) je divna, ali bih lagala kad bih rekla da nisam imala neugodnih iskustava.
Za razliku od Hrvatske, vani postoje i časopisi i magazini fokusirani na ilustraciji, a ako nisu to, onda im je ilustracija na naslovnici. Ilustratori su zaposleni u kreativnim agencijama i nisu samo crtaće mašine nego i donositelji kreativnih odluka. Ilustratori su i storytelleri, art direktori, autori. Mislim da vani još uvijek postoji veći prostor (i budžeti) za ilustraciju, pogotovo u komercijalnom svijetu. U Hrvatskoj se situacija mijenja na bolje, ali jako polako.


S obzirom na to da ti je crtanje i posao, izbjegavaš li ga djelomično u slobodno vrijeme? Kako održavaš taj balans između potrebe za kreacijom i onoga što “moraš” napraviti?
Moja baka bi sad rekla: ne moraš ti ništa! Sjećam se kad mi je Luka Borčić, tadašnji asistent na faksu, rekao da je jako teško raditi ono što jako voliš. Ništa mi to nije bilo jasno, mislila sam da je blesav. Ali sada mi je potpuno jasno i nije nimalo blesav.
Projekti su mi prioritet, a ako nakon toga osjećam da mi se ne crta jednostavno ne crtam. To me na kratko uplaši jer mislim da je crtanje velik dio moje osobnosti, ali onda se sjetim da moram odmoriti kreativni mišić. Često me crtanje u blokić, za gušt, odmori od posla. Za gušt češće crtam u kafiću ili parku, negdje van studija. Međutim, nekad ne mogu niti to. Ne mogu ni čitati knjigu ili strip. Želim raditi nešto sasvim drugo, nešto gdje mi se tijelo kreće i glava opušta – a to je najčešće sport. Fizička aktivnost svakoga, ali svakoga, može izvući iz zasićenosti, blokade, frustracije, “beda”.
Biti freelancer znači da raspolažeš i manipuliraš s vlastitim vremenom. Ja nemam praznike, vikende, imam dan i ono što ću s njim. To znači da mi srijeda može biti nedjelja, ali da vikend taj tjedan neće postojati. Što sam starija i što duže radim ovaj posao, jasno mi je da ta potreba za osobnim radom dolazi onda kada sam odmorena od poslova.

Prije ilustracije si se bavila lutkarstvom, također si i animatorica, a nije ti stran ni rad na muralima. Jesi li oduvijek bila tako svestrana u umjetničkom smislu ili je to došlo sa stjecanjem iskustva i samopouzdanja?
Lutkarstvo je bilo velik dio mog djetinjstva(od 4. do 16. godine) i sigurno me usmjerilo u vizualno izražavanje. Nikada mi nije palo na pamet raditi jednu stvar. To mi jednostavno nije logično. Obožavam ilustraciju baš zbog širokog spektra njene primjene, ogromna na zgradi, malena na papiru, živa na ekranu. Crno – bijela, u boji, zasićena u knjizi, linijska u stripu. Super mi je to i ne znam drugačije i ne mogu drugačije. Mislim da to ima veze s dizajnerskim načinom razmišljanja, a ipak sam prvo diplomirala dizajn. Forma prati funkciju!
Među konceptualni motivima, često prikazuješ i poznate lokacije poput “Krivog puta”. Što te najviše zabavlja u promatranju i ilustriranju stvarnog života?
Printevi ilustracije “Krivog puta” su planule i hvala svima koji su ih udomili! To me jako veseli. Joj, ne znam odgovor na to pitanje. Bojim se ako previše promislim da ću upropastiti taj “gušt” i romantiku. Možda univerzalnost? Možda.
Nećemo te pitati gdje se vidiš u idućih pet godina, ali možeš li nam otkriti neke želje i planove koje imaš u budućnosti?
Trenutno sam u periodu odmaranja i želja mi je dobro se naspavati. A želja naravno imam još. Fantaziram o oslikavanju bazena, murala na zgradi ali i bazenskih pločica, to bi bilo ludo. Voljela bih i raditi više ilustracija za tekstove u magazinima. Neki projekti za iduću godinu su već zakucani u raspored, a jedan od njih je i moj prvi strip. Ali o tom potom, za sada ću samo reći da se tome jako, jako veselim!

Foto: Hana Tintor