Ako pratite pseći sadržaj na društvenim mrežama, zasigurno ste već čuli za Holdena Kekeza (Wild West K9) – jednog od trenutno najutjecajnijih i najautentičnijih glasova (i trenera) u svijetu hrvatskog kinološkog odgoja. Njegova priča nije samo priča o ljubavi prema psima (kojih Holden ima čak pet!), već o hrabrosti da iz hobija izgradi uspješan posao koji promiče granice i mijenja percepciju odnosa ljudi i životinja.
Holden je svoje znanje iz marketinga spojio s dubokim, cjeloživotnim razumijevanjem životinjskog ponašanja, te je kroz inovativne projekte poput zagrebačkog Bark Parka stvorio zajednicu koja danas predstavlja više od mjesta za igru; Zajednicu koja funkcionira kao svojevrsna platforma za edukaciju, podršku i stvaranje trajnih veza među vlasnicima pasa. Njegova filozofija temelji se na empatiji, strpljenju i stvarnoj želji da pomogne ljudima i psima da se bolje razumiju, a u ovom ekskluzivnom intervjuu, Holden nam je otkrio mnoštvo detalja o samom početku njegove priče, najvažnijim koracima koje je pritom poduzeo, ali i koje je lekcije naučio na tom putu, te zašto je pravi odabir psa ključan korak za svakog budućeg vlasnika. Pa, ako i vi želite saznati kako uspješno sagraditi mostove između ljudi i pasa u suvremenom društvu, nastavite čitati!
Kako si došao na ideju da se baš baviš psima i njihovim odgojem, sjećaš li se trenutka kad si rekao “okej, idem stvarno ovo raditi”?
U trenutku mog rođenja, našim dvorištem šetalo je 6-7 pasa. S jedne strane, psi nisu bili odluka, nego nešto bez čega ne znam. S druge strane, školovao sam se u smjeru marketinga, završio fakultet za medije i marketing, a sve vezano za pse radio kao hobi i sa strane jer sam oduvijek bio sam sebi najveći kritičar i bojao sam se hoću li ja uspjeti u tom životinjskom svijetu. Presudan trenutak bio je kad sam uštedio i kupio svog prvog radnog psa, australskog ovčara Buckyja. Ispočetka tek rekreativan rad s njim postao je moj centar svijeta i shvatio sam da sam se pronašao u tome još davnih dana, samo mi je trebao pravi pas, moja danas desna ruka, da se to sve spoji kao puzzle u jednu finalnu odluku.
Kako je nastala ideja za Bark Park i koliko je to bio “bold” (izazovan) potez za hrvatski mentalitet? Što ljudi (i psi) najviše preferiraju u Bark parku?
Bark Park smo Lana i ja, suvlasnica, veterinarka i moja dobra prijateljica, smišljali mjesecima, pa čak i godinama. Krenulo je kao razgovor preko poruka, o tome što sve fali psima tj. radu s psima u Hrvatskoj, a razvilo se u pravi posao gdje smo sve te ideje proveli u djelo. s obzirom na to da je u međuvremenu niknulo još sličnih ideja, rekao bih da je potez bio baš “u sridu” jer je očito netko trebao proći tu prvu stepenicu . Ljudi su iskreno i stvarno od prvog dana ideju objeručke prihvatili. Dapače, predlagali su ideje što bi još sve htjeli vidjeti i kako poboljšati priču, a apsolutno svima je najdraži dio ta sama zajednica vlasnika pasa. Tu su na okupu ljudi koji te razumiju, s kojima uvijek imaš nešto za popričati i gdje nećeš biti osuđivan; Svi su dobrodošli. Psima je vjerojatno najdraža rupa za kopanje napunjena pijeskom i zemljom, bazenčići po ljeti i nepresušna količina loptica!
Koji ti je najdraži dio tvog posla i što si naučio iz svega toga – o ljudima, o sebi, o psima?
Meni je najdraži dio mog posla dobiti poruke kako sam ljudima promijenio život, koliko im je lakše sad s njihovim psom, kako se bolje razumiju i kako im je pas sretniji. Oduvijek sam htio pomagati ljudima na neki način i ovo me zaista ispunjava. Zajednica koju gradim, sva ta prijateljstva… stvarno sve klijente smatram prijateljima, a sve te pse kao svoje. Nadam se da se to i primjećuje. A što sam naučio… Ah! O sebi definitivno kako kontrolirati vlastite emocije, kako pravilno komunicirati s ljudima, kako izreći i one neugodne stvari, a da nikog ne uvrijedim. Jako velik rad na sebi sam prošao i prolazim i savjetovao bih to svima koji ovo čitaju, neovisno kojim poslom se bave. Moraš postati sretan i smiren sam sa sobom kako bi to mogao prenijeti na druge, pogotovo na one oko sebe. O ljudima sam naučio da smo svi u suštini isti i sve nas vode emocije koje moraš razumjeti, čak i kad ti se ne čine logičnima. Trudim se ljude tretirati onako kako želim da oni tretiraju pse. O psima sam naučio najviše, ali ako moram sažeti… Nema loših pasa, samo onih s kojima se još nismo sporazumjeli.
Po tvom mišljenju, koju najveću grešku ljudi najčešće rade u odgoju pasa? Koje pogrešno uvjerenje o psima najčešće čuješ i postoji li nešto što te baš izbaci iz takta (govoreći o vlasnicima)?
Svi vaši psi rade najbolje što mogu s informacijama koje ste im dali. A trening često ne urodi plodom jer očekujete previše od životinje, a premalo dajete od sebe. I to je po meni najveća greška: nedovoljno vremena i nedostatak informacija koje smo dali psu. Zapravo se samo ne razumijemo i iz tog nam proizlaze problemi koji samo rastu. Jedno ogromno pogrešno uvjerenje, koje me i izbaci iz takta, je da je sve u odgoju. Odgoj je veliki dio, ali genetika igra najveću ulogu. Ptičara nećemo poslati da okupi ovce. Kad si biramo psa za sebe, trebali bi birati po karakteru. Svaka pasmina uz sebe nosi svoje karakteristike po kojima su prepoznatljivi po svom ponašanju. I dok naravno “sjedi, lezi i čekaj” može naučiti svaki pas, neće se svaki pas moći naviknuti na vaš stil života. Npr. ako voliš trčati, nećeš uzeti malog mopsa.
Ako udomljavamo, azil ili udruga znaju barem otprilike karakter tog psa, a možete doći upoznati psa osobno, probno ga udomiti, biti čuvalica, itd. Želim reći, ima opcija, a treba odabrati pametno. To je suputnik s kojim ćemo morati provesti idućih 15 godina. Mislim da bi se s pametnijim odabirom smanjio i broj napada, broj preudomljavanja, ali i količina stereotipa o određenim pasminama jer više ne bi bili tako često u krivim rukama.
Tvoj sadržaj na TikToku i Instagramu stvarno pomaže ljudima: kako biraš teme, što te vodi?
Iskreno, kradem od klijenata. Slušam što mi govore, što me pitaju, što ih muči i onda podijelim dalje da pomogne kome treba. Neke stvari mi same padnu na pamet, ne kradem baš sve (haha). Ali stvarno većinu vučem iz stvarnog života i vjerujem da je to i razlog broju pregleda i pratitelja; ljudi se jednostavno mogu poistovjetiti sa sadržajem ili im se neke stvari razjasne.
Je li ti ikada teško izložiti se online, pogotovo kad dijeliš mišljenje koje nije popularno?
Uvijek, od prvog dana. Treba imati dosta debelu kožu za biti online, ljudi će naći 101 stvar za koju će te osuđivati i baš se treba voditi onom “nije se rodio tko je svijetu ugodio”. U svijetu pasa ima jako puno krivih stereotipa i krivo postavljenih mišljenja za koja smo davno smatrali da su istinita, ali danas istraživanja pokazuju drugačije. Mijenjati svijest ljudi je teško i traje, treba puno strpljenja i razumijevanja da se neće svi odmah složiti s tobom. Najbitnije je biti siguran u to što govoriš i imati mogućnost potkrijepiti svoje informacije!
Koji ti je (vlastiti) objavljeni video posebno drag, i zašto baš taj?
Osim svaki planinarski, definitivno onaj o Louisiani! Taj pas i ja smo razvili povezanost na nekoj drugačijoj razini. Kad sam dolazio u hotel za pse u kojem je živjela prije nego smo ju udomili, naučila je zvuk motora mog auta, zvuk mojih koraka i nisam mogao nikako ući u hotel bez da ona poludi iz svoje sobice i divljala bi sve dok ne dođem do nje. Čim dođem, sjedne kraj mene i može tako satima u miru sjediti, samo da smo skupa. Moja sjena, za koju sam iskreno u nekim trenutcima mislio da nikad neće postati normalan pas. Sram me bilo, znam.
@wild_westk9 Welcome to Louisiana #treningpsa #trening #mojpas #fyp #balkan #balkantiktok #viralvideos #dresura #zanimljivo #zabavno ♬ sonido original – Chico En Línea
Koji su ti osobni “bold moves” u životu? Što bi rekao da je tvoja najveća odluka do sad?
Kupovina traumatiziranog konja. Sve ovo s psima ispada mačji kašalj kad sad odjednom ispred sebe imaš 750 kg. I tih preko pola tone, pokušava pobjeći čim se nečeg prepadne, a prepadne se svega. Razmišljaju drugačije od pasa, drugačiji su sudionik prirode. Trebalo mi je to da shvatim da ništa ne znam i da se bacim u novo učenje.
Tko su ljudi (ili životinje :D) koji su te najviše oblikovali?
Puma, moj prvi baš samo moj pas, koja je samnom selila i na fakultet u Englesku. Bucky, to sam već spomenuo još u početku, jer zbog njega sam tu gdje jesam. Mislim, cijeli moj današnji čopor. Svatko me naučio nečemu. Bucky upornosti, Dolly smirenosti, Texas balansu aktivnosti i odmaranja, Rea izdržljivosti i u najgorim situacijama, Louisiana vjeri u sebe. Moram spomenuti i Šećerka, naš ludi mačak, taj me nije naučio ičemu osim da se sad malo bojim mačaka. Od ljudi… ujak koji me od prvih dana približavao psima, učio o njima i drugim životinjama, bio razlog zašto mama dolazi s posla u stresu što ju novo čeka u dvorištu; zec, pilić, hrčak… A i sami moji roditelji koji me od prvog dana uče da je svako živo biće vrijedno i jednako bitno, da je edukacija proces koji traje cijeli život i da radim po svom, makar i krivo.
Što bi poručio ljudima koji žele, baš kao i ti, krenuti svojim putem, ali ih je strah?
Nađite si podršku, sportski klub, mentora, ekipu. To će vam biti najbitnije. Nemojte se orijentirati samo na jedan izvor informacija, čitajte, idite na seminare, slušajte online sate, idite uživo na treninge… Što više znanja imate, sigurniji ste u sebe. Što više dobre prakse imate, rezultati će početi dolaziti sami. Nemojte se bojati pogriješiti, zato je tu ekipa, mentor, klub.
I za sam kraj, što bi poručio budućim vlasnicima pasa (savjet,upozorenje…)?
Pas je obaveza od 15 godina, financijski teška, psihički umarajuća. Bar za početak, dok još razmišljate o nabavci psa, ustanite se sat vremena ranije ujutro i odite prošetati. Popodne čim dođete s posla, odite 30 min krug. Navečer taman kad zaspete na kauču, još 30 min. Tu vam je već dobar početak imate li uopće vremena za psa. Možda i imate vremena, ali imate li volje? Pri odabiru psa raspitajte se kao kad kupujete auto. Na 100 strana, na forumu, fejs grupama, uživo s ljudima. Imati psa je, po meni, jedno od najljepših iskustava, ali je tanka granica između veselja i problema.
