U sklopu programa GOSTI U KLETI, Studio-galerija Klet danas otvara vrata trećoj izložbi po redu, kojom se predstavlja umjetnik Matej Jurčević, jedan od intrigantnijih mladih autora regionalne fotografske scene. Pod naslovom “I get so lonely, life in magazines”, Matejeva izložba otkriva fragmente rekonstruirane adolescencije kroz kolaže satkane od modnih časopisa, osobnih prostora i emocionalnih zapisa. Na prvu vizualno glasna, a u suštini suptilno introspektivna, riječ je o izložbi koja na savršen način balansira između nostalgije, ranjivosti i precizno kodiranih narativa.
Jurčević, koji se obrazovao na Kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti u Antwerpenu, gradi specifičan vizualni jezik kroz medij fotografije, kolaža i instalacije, a u svom se radu često oslanja na teme intime, identiteta i generacijskih previranja. Sjećanja na adolescentne opsesije, uzore, fantazije i nesigurnosti prenosi u radove koji postaju emotivne arheologije vlastitog odrastanja. Inspiraciju za naslov crpi iz stihova prerano preminule glazbenice SOPHIE, čiji je umjetnički život snažno obilježio njegovu praksu, kako na konceptualnoj, tako i na emocionalnoj razini.
Otvorenje izložbe održat će se danas, 11. travnja, od 19 sati u Kleti (Ilica 73), uz glazbenu selekciju DJ dua Brutti Nonni i DJ Ilegala, dok će se izložba moći pogledati i dan kasnije, u subotu, 12. travnja, također od 19 sati, uz razgovor s autorom. Tijekom trajanja izložbe bit će dostupan i prateći merch, kao i plakati u tehnici sito-tiska, nastali u suradnji s ekipom iz @smakpress. Tim povodom, porazgovarali smo s Matejeom koji nam je otkrio pozadinu svog rada, njegov kreativni proces, ali i važnost spontanosti i emocionalne iskrenosti u umjetničkom izrazu. Intervju otkrijte u nastavku:
Izložba “I get so lonely, life in magazines” bavi se rekonstrukcijom adolescencije kroz vizualne fragmente: što ti je bilo najizazovnije u tom procesu, emocionalno i/ili konceptualno?
Rad sam započeo na diplomskom studiju fotografije u Antwerpenu, a velik utjecaj na njegov razvoj imao je lockdown uzrokovan pandemijom COVID-a, u kojem smo se tada zatekli. Zbog restrikcija kretanja, prostor mog fotografiranja postao je moj stan. Na to sam se odlučio strateški, kako ne bih došao u situaciju da zbog novih mjera ne mogu realizirati neke zamišljene koncepte. Stan sam na tih godinu dana pretvorio u studio koji su okupirali časopisi, drvofiks, škare i skalpeli. Ta prisilna izolacija bila je okidač, a časopisi su me vratili nazad u adolescenciju. Iako je u radu riječ Lonely, on je zapravo prije svega nastao u prijeko potrebnoj osami, a ne usamljenosti.
Mislim da je najizazovniji dio ovog rada bio upravo konceptualne prirode – dugo nisam imao jasno vizualno rješenje i mogu reći da je rad isprva lutao u više smjerova. Tek je nakon nekoliko mjeseci poprimio formu u kojoj ga i danas prezentiram. To je bio stvarno zanimljiv put koji me naučio važnosti pokušaja, pogrešaka i eksperimenta kao bitnog segmenta umjetničkog stvaranja.
U radu koristiš stranice modnih časopisa kao materijal. Možeš li nam ukratko opisati svoj proces odabira i “kodiranja” tih sadržaja? Kako se rađa narativ iz tih fragmenata?
Odabir stranica većinom je bio usmjeren prema stvaranju narativa koji su me u tom trenutku inspirirali. Kada se malo dublje posvetiš promatranju mojih odabira, možeš doći do određenih zaključaka. Rad je na prvu dosta glasan, ali tek kroz dublje promatranje uranjaš u njegovu pravu prirodu krhkosti i introspekcije.
Koliko ti je važno da publika poznaje pozadinu priče, kako osobnu, tako i onu vezanu uz SOPHIE, kako bi doživjela izložbu?
I je, i nije. Mislim da je najbolje publici dopustiti da rad doživi kroz vlastita životna iskustva. Na diplomskoj izložbi u Antwerpenu imao sam priliku razgovarati s ljudima koji su rad doživjeli iz potpuno drukčije perspektive nego što je bila moja motivacija, i mislim da je to ultimativni dar razmjene iskustava koji umjetnost omogućuje.
Tragična smrt SOPHIE odigrala je veliku ulogu u realizaciji ovog rada – odlučio sam u njezino ime imati više hrabrosti i odlučnosti, kako u vizualnim, tako i u konceptualnim odlukama. Htio sam da boje, stranice, kolaži i sve ostalo budu jednako glasni i vividni kao dojam koji je ona ostavila na mene pri prvom slušanju.
Vizualni jezik koji koristiš: kolaž, intima, krhkost, često evociraju osjećaj ranjivosti. Je li to svjesna strategija ili prirodan rezultat teme kojom se baviš?
Ranjivost definitivno proizlazi kao prirodan rezultat rada. Dok si u samom kreativnom procesu, izgubiš kompas o tome kako će se rad čitati kada ga publika vidi – i zapravo se time gotovo i ne baviš. Hiperfokusiran si na pretakanje ideja i misli u vizualni jezik fotografije. Ranjivost, mislim, ne možeš strateški kreirati – ona dolazi kao rezultat drugih, dubljih procesa.
Imaš li specifična očekivanja ili želje vezane uz reakcije publike na ovu izložbu? Postoji li neki idealan scenarij za komunikaciju između rada i gledatelja?
Izložbu u Kleti, zbog njezina pop-up karaktera, zamislio sam kao party – zapravo želim da se publika dobro zabavi! Iako je rad u opticaju već više od četiri godine, nikada ga nisam predstavio zagrebačkoj publici. Veseli me i suradnja s ekipom iz Kleti i Smak Pressa – s kojima smo osmislili i poseban “one night only” merch. Zaljubljen sam u sve što oni rade i predstavljaju u gradu.
Dario Dević, grafički dizajner i prijatelj s kojim sam radio svoju prvu fotoknjigu, osmislio je vizualni identitet izložbe. Osim toga, glazbu će puštati meni bliski ljudi – Brutti Nonni i DJ Ilegala. Tako da je s moje strane ovo jedna jako zakašnjela proslava diplome i pravi family reunion. Uz to, Brutti Nonni nam je i pripremio signature koktele.
