Tri godine nakon albuma III, mnogima omiljeni bend Pocket Palma vratio se s novim izdanjem koje već samim naslovom sugerira promjenu raspoloženja. Dan je album koji se ne odriče nostalgije, osjećaja po kojem je bend od početka prepoznatljiv, ali ga smješta u drukčiji okvir. Umjesto povratka poznatoj formuli, Anja Papa i Luka Vidović odlučili su si dati više prostora za eksperimentiranje, manje razmišljati o očekivanjima i pratiti vlastiti kreativni impuls, kamo god ih on odvede.
Iako ih publika i dalje snažno povezuje sa synth-pop zvukom i estetikom prošlih desetljeća, Pocket Palma danas djeluje kao bend koji više nema potrebu dokazivati što jest. U razgovoru su nam otkrili kako se njihov odnos prema stvaranju promijenio tijekom posljednjih godina, zašto nostalgija i dalje ostaje srž njihove glazbe, što misle o sve većem miješanju žanrova na domaćoj sceni, ali i zašto umjetnu inteligenciju vide kao jednu od najvećih prijetnji suvremenom stvaralaštvu.
Nakon gotovo tri godine bez novog albuma vratili ste se s projektom Dan. Što se u tom razdoblju najviše promijenilo u vašem odnosu prema glazbi i stvaranju?
Definitivno imamo manje straha prema eksperimentiranju, manje razmišljamo o svemu i ne stavljamo nikakav pritisak na sebe, što je prije znao biti slučaj. Ovo sve poprilično olakšava kreativni proces i veliki je razlog zašto smo mogli iz sebe iscijediti ovoliko materijala. I dalje smo u kreativnom procesu, i dalje nam nije dosta i, iako je album tek izašao, već radimo na novom. U pripremi imamo još mnogo projekata.
Album nosi naziv Dan, a mnogi ga doživljavaju kao svojevrstan zaokret u odnosu na raniji, melankoličniji zvuk Pocket Palme. Je li ta promjena bila svjesna odluka ili se dogodila prirodno?
A little bit of both! Od samih početaka inspiracija je dolazila iz post-punka, britpopa i glazbe dvijetisućitih, no te su se početne ideje s vremenom potpuno transformirale i otišle u milijun drugih smjerova. Nismo ničime ograničeni i doslovno radimo glazbu koja nam se radi u danom trenutku. Jedino se time i vodimo.
Publika vas je godinama povezivala s nostalgijom i estetikom prošlih desetljeća. Imate li osjećaj da vas ljudi danas slušaju iz nekih potpuno novih razloga?
Ne! I dalje vas vraćamo u prošla desetljeća, možda više nisu osamdesete, ali neosporivo je da album neodoljivo vraća u devedesete, ali i u eru indie sleazea i Tumblra kasnih dvijetisućitih. Nostalgija je srž Pocket Palme, bez obzira na to koliko se mi s vremenom žanrovski mijenjali ili ne. Iako je publika navikla na naš synthwave i synth-pop zvuk, kad slušaju nove pjesme i dalje osjećaju ono što Pocket Palma u suštini jest. Nostalgija nam je jako bitan osjećaj i vidimo je kao nešto pozitivno i toplo, mislimo da se upravo zato publici tako lako povezati s našom glazbom.
Koliko se promijenio vaš autorski proces u odnosu na početke? Nastaju li pjesme danas brže ili ste s vremenom postali zahtjevniji prema vlastitom radu?
Proces se nije nimalo promijenio, promijenila se samo količina znanja koje imamo, što je i logično kada kontinuirano radiš na svom zanatu. Brži smo, imamo više znanja, a iz toga proizlazi i manja kritičnost prema vlastitom radu. Sada znamo točno što želimo i znamo točno kako to postići.
Baš smo nedavno razgovarali kako nam u počecima, kada bismo dovršavali pjesme, nikad nisu zvučale dovoljno dobro i dovršeno. Znali bismo čuti tuđu pjesmu na radiju pa nakon nje neku našu i uvijek bi nas uhvatio čudan osjećaj. Naša je pjesma, ali ne zvuči kao pjesma. Jako je teško opisati taj osjećaj.
Više nemamo takve osjećaje. Ovaj album nam zvuči kao i sva glazba koju čujemo na radiju, u filmu, trgovini ili na koncertima. Naučili smo kako postići taj nivo nečega što mi smatramo savršenim. Daleko od toga da je naša glazba savršena, ali kao autor i producent moraš naučiti pronaći trenutak kada je pjesma gotova. Svaki autor može se poistovjetiti s tim da pjesma nikad nije potpuno završena, ali drago nam je da smo došli do stadija u kojem znamo kada treba stati.
Posljednjih godina domaća alternativna scena postala je puno otvorenija prema suradnjama i miješanju žanrova. Imate li osjećaj da su granice između indie, pop i elektroničke scene danas manje važne nego kad ste počinjali?
Apsolutno. Mislim da to dolazi s odrastanjem. Kao klinci smo svi bili dio raznih supkultura i bilo je strašno reći da slušaš glazbu iz neke druge supkulture. Danas mladi ljudi ne funkcioniraju na taj način.
Danas će mlađa publika otići na Pocket Palmu, Damira Urbana, Drito festivale — svi nekako vole sve. S druge strane, prije nekoliko desetljeća glazbena industrija funkcionirala je drukčije i postojale su jasne kategorije u koje si smještao izvođače. Danas će se trap izvođač bez problema poigrati pop-punkom, pop izvođač rapom, a alternativna scena u Hrvatskoj toliko je raznolika da možeš čuti sve, od indieja do garažnog rocka.
Nama je to jako zanimljivo promatrati. Oduvijek nas je zanimalo miješanje žanrova i supkultura, zato i volimo eksperimentirati, bilo kroz Pocket Palmu ili kroz glazbu koju produciramo za druge izvođače.
Suradnja s Yung Budeom na novoj verziji pjesme „Lungomare“ spojila je dva naizgled različita glazbena svijeta. Što vas je privuklo toj suradnji i kako je izgledala iz vaše perspektive?
Yung Bude nam je blizak prijatelj i već smo ranije surađivali s njim. Radili smo remix za njegovu pjesmu All In, a Bude je sudjelovao i na Lukinom solo albumu.
Htjeli smo napraviti alternativnu verziju našeg posljednjeg singla i Yung Bude se činio kao logičan izbor upravo zato što se njegov rap stilski uklapa u ovakav zvuk, a opet mislimo da je ovo poprilično neočekivana suradnja. Tu se opet možemo osvrnuti na priču o eksperimentiranju. Osim toga, htjeli smo vidjeti kako bi Yung Bude funkcionirao u malo romantičnijem svjetlu, a mislimo da mu baš dobro stoji.
Postoji li danas nešto što biste bez razmišljanja objavili kao Pocket Palma pjesmu, a prije pet ili šest godina nikada ne biste?
Baš je teško razmišljati na takav način jer da smo imali znanje i kapacitet za napraviti ovakav album ranije, definitivno bismo ga objavili i prije nego što je Pocket Palma uopće počela postojati. Ovaj album zapravo je skup inspiracija iz vremena kada smo se tek upoznali. Najviše je inspiriran glazbom koju smo tada slušali, ali nismo imali ni znanja ni iskustva da to ispravno provedemo.
Vaša generacija odrasla je uz CD-e, MP3 playere i prve društvene mreže, a danas stvarate u vremenu TikToka, streaminga i umjetne inteligencije. Kako doživljavate te promjene u glazbenoj industriji?
Danas biti glazbenik nažalost uključuje i činjenicu da moraš biti content creator. Streaming je glazbu učinio ekstremno dostupnom, što je u jednu ruku dobro, ali tantijemi zarađeni od streaminga, pogotovo na Balkanu, nevjerojatno su mali.
Ono na što se odbijamo naviknuti i protiv čega se jako glasno borimo jest umjetna inteligencija. Osim što nas kolektivno zatupljuje, generativni AI sve više umanjuje vrijednost godina rada, učenja i usavršavanja koje stoje iza glazbenog stvaralaštva.
Ako mislite da nemate dovoljno razvijene vještine i znanje da napravite nešto, teška istina je da morate uložiti trud i vrijeme, a ne pokušati ići lakšim putem iz kojeg proizlazi sadržaj bez emocije i duše. Iskreno, bilo kakva AI „umjetnost“ za nas je sramotna, nekvalitetna i pogubna za bilo kakvu vrstu prave umjetnosti.
Postoji li neka pjesma s albuma Dan koju publika možda još nije dovoljno otkrila, a vama osobno puno znači?
Čak nas je iznenadilo koliko se publika zaljubila u album kao cjelinu. Nedavno smo imali prvi koncert otkad je album izašao i publika je imala puno glazbenih želja koje nismo očekivali. Nama su osobni favoriti Struja i Pozovi me kući, iako se ti favoriti mijenjaju iz dana u dan.
Kada biste današnjoj Pocket Palmi mogli poslati poruku iz vremena prvog albuma, što biste sami sebi rekli?
Kako ste uspjeli napraviti ovakav album??
Foto: Pocket Palma
