U posljednjih desetak godina svjedoci smo eksplozije estetskih zahvata; od botoksa i filera do ozbiljnijih kirurških korekcija. Nekada rezervirani za celebrity elitu i žene „s naslovnica“, danas su ti zahvati dostupni gotovo svima. U estetiku se ne ulazi više krišom; dapače, postalo je društveno prihvatljivo javno govoriti o botoksu kao što govorimo o odlasku frizeru. No, postavlja se ključno pitanje: gdje je granica između osobnog izbora i pritiska nametnutih standarda ljepote?
U eri društvenih mreža ljepota više nije subjektivni koncept, ona je sve više definirana algoritmima. Instagram lica, high-snatched look, punije usne i naglašeni jagodice nisu više samo individualni stil, već univerzalni kanon kojem mnogi teže. I dok se trendovi u modi ciklično vraćaju, čini se da se beauty standardi samo pooštravaju. Prirodna ljepota postaje gotovo relikt prošlosti, nešto što treba „popraviti“, „dotjerati“ ili „usavršiti“. Ali je li to zaista osobni izbor? Ili se samo prilagođavamo očekivanjima društva?
Pritisak društva ili sloboda izbora?
Zagovornici estetskih korekcija često naglašavaju slobodu izbora; svatko ima pravo raditi sa svojim tijelom što želi. No, s druge strane, ne možemo zanemariti činjenicu da industrija ljepote već desetljećima kapitalizira na nesigurnostima. Kada društvo konstantno ponavlja da su bore „neprihvatljive“, da su uske usne „manje privlačne“, a izraženi podočnjaci „znak zapuštenosti“, koliko je odluka o filerima doista osobna, a koliko podsvjesni odgovor na vanjske pritiske? Posebno je problematično to što su ovakvi standardi gotovo uvijek usmjereni na žene. Muškarci stare „šarmantno“, dok se ženama nudi beskonačna paleta tretmana da bi „zadržale mladolikost“. Odatle dolazi i osjećaj da je briga o svom izgledu obaveza, a ne izbor.
Jedna od ključnih dilema jest gdje je granica dobrog ukusa i tko će ju definirati? Mali zahvati mogu donijeti svježiji izgled i podići samopouzdanje, no što kada estetske korekcije postanu začarani krug? Mnogi koji jednom posegnu za filerima nastavljaju s korekcijama u potrazi za „savršenstvom“. Tu dolazimo potencijalno i do problema tjelesne dismorfije, stanja u kojem osoba neprestano primjećuje „nedostatke“ koji realno nisu vidljivi drugima. Osim psihološkog aspekta, tu je i pitanje prirodnosti. Ironično, mnoge žene žele izgledati prirodno, ali uz pomoć estetskih tretmana. No, može li lice ostati „prirodno“ nakon višegodišnje upotrebe filera? Može li umjetno poboljšana verzija nas samih zaista biti autentična?
Ljepota je uvijek bila subjektivna i podložna trendovima. No, problem nastaje kada se nameću standardi koje je gotovo nemoguće dosegnuti bez medicinske intervencije. Estetski zahvati sami po sebi nisu negativni, ali normalizacija „popravaka“ kao nužnog koraka u njezi o sebi ostavlja ozbiljne posljedice na percepciju vlastite vrijednosti.
Granica između osobnog izbora i društvenog pritiska postaje sve tanja. Pravo pitanje nije trebamo li koristiti estetske zahvate, već zašto osjećamo potrebu da ih koristimo. Ako odluku donosimo zbog sebe, a ne zbog straha da ćemo biti „manje privlačne“ u očima drugih, tada su oni legitimni. No, ako ih vidimo kao nužnost da bismo bili prihvaćeni, tada je problem daleko veći od samog botoksa ili filera.
Na kraju, istinska ljepota nije u perfekciji, već u autentičnosti – a to je trend koji nikada ne bi trebao izaći iz mode.
Foto: Instagram, Unsplash, Pexels
