Na prvi pogled, Igor Kranjčec možda nije osoba koju biste očekivali na čelu jednog od najzanimljivijih poslovnih programa u regiji. Kao VP marketinga u Farseeru i programski direktor Finance.Weekenda, već godinama gradi karijeru u svijetu marketinga, razvoja proizvoda i poslovne strategije, no jednako ga definira i nešto drugo – autentičnost kojoj je ostao vjeran bez obzira na očekivanja okoline. Njegov profesionalni put tako nam daje uvid u to da suvremeno liderstvo danas izgleda znatno drukčije nego prije samo deset ili dvadeset godina.
Poslovni uspjesi samo su jedan dio njegove živopisne i inspirativne priče. Ljubitelj mode, dizajna, arhitekture i glazbe, kolekcionar tenisica i vintage komada te mentor startupima diljem Europe, Igor Kranjčec pripada generaciji lidera koja uspjeh ne gradi prema unaprijed zadanim pravilima. U razgovoru za FASHION.HR otkrio nam je, između ostalog, kako danas gleda na autentičnost, što je naučio vodeći ljude, zašto ozbiljnost nema veze s fizičkim izgledom te zbog čega vjeruje da je najveća hrabrost ostati dosljedan sebi.
Danas bi bilo relativno jednostavno objasniti da ste “samo” programski direktor Finance.Weekenda i VP marketinga u Farseeru, ali iza vas su godine zavidnog iskustva u marketingu, razvoju proizvoda i vođenju timova. Kada pogledate svoj profesionalni put, postoji li odluka ili razdoblje koje vas je najviše oblikovalo kao lidera i naučilo kako voditi ljude, odnosno kada se dogodio onaj “klik” kada ste shvatili da ste dobri u tome što radite?
Kod mene nije postojao jedan klik, nego niz primjera, dobrih i loših. Vrlo rano sam vidio koliko kvalitetan voditelj mijenja sve: atmosferu, rezultate, pa i to kako ljudi navečer odlaze doma. I isto tako rano sam to osjetio kao poziv, a ne kao stepenicu u karijeri. Negdje usput sam donio odluku koja me oblikovala više od bilo koje pozicije: sve ono što sam kod svojih voditelja gledao kao krivo, kod sebe ću koliko god mogu ispraviti. Činilo mi se licemjerno zamjerati nešto šefovima, a onda to isto raditi kad dođem na red. Rad s ljudima je najteži dio ovog posla, ali i daleko najljepši. Vidjeti nekoga kako raste, preuzima stvari i postaje bolji nego što je mislio da može, to se ne vidi ni u jednom reportu. Svjestan sam da je rezultat ljudi iz mog tima moj rezultat, i dobar i loš, a kad tako postaviš stvari, cijelu priču vodiš drugačije. A klik? Prvi se dogodio kad sam predao nešto važno, odolio porivu da se miješam, i ispalo je bolje nego da sam radio sam. Tad shvatiš da kontrola nije vođenje, nego nesigurnost s boljim PR-om. Od tada se klik ponavlja svaki put kad netko iz mog tima napravi nešto bolje nego što bih ja. I to nije slučajnost, to je cilj. Namjerno gradim tim ljudi koji su operativno svi redom bolji od mene u svom dijelu posla, jer zato i jesu tu. Ako sam ja najbolji u sobi u svemu, onda sam krivo zapošljavao. Moj posao nije biti najbolji igrač, nego složiti momčad kojoj se ne mogu ni priključiti.
Kaže se da odijelo ne čini čovjeka, no činjenica je da izgled često oblikuje prvi dojam pa se kaže i da ne treba suditi knjigu po koricama. Vi se svojim stilom prilično razlikujete od stereotipne ili uvjetno rečeno “konvencionalne” slike poslovnog lidera; a na prvi pogled kod vas se izdvaja stil odijevanja, tetovaže, nakit… Dugo je u poslovnom i “ozbiljnom” svijetu vrijedilo nepisano pravilo da ozbiljnost dolazi uz odijelo, kravatu i vrlo strogo definirani “dress code”. Imate li osjećaj da su se vremena promijenila ili se ljudi na vodećim pozicijama i dalje, barem djelomično, osjećaju pod pritiskom da izgledaju na određeni način?
Vremena su se definitivno promijenila, ali ne jednako brzo za sve. I razumijem ljude koji taj pritisak i dalje osjećaju, jer je desetljećima vrijedilo nepisano pravilo da ozbiljnost ima točno propisanu uniformu. Ja sam negdje usput shvatio jednu razliku koja mi je promijenila pogled: odijelo nikad nije bilo garancija ozbiljnosti, bilo je garancija da se nećeš isticati. A to su dvije potpuno različite stvari. Danas sjedim s financijskim direktorima najvećih kompanija u regiji, s tetovažama na rukama, piercinzima i širenim ušima, i nitko me nikad nije pitao gdje mi je kravata. Pitali su me hoću li isporučiti broj za koji sam se obvezao. Jer ja vodim marketing koji odgovara za prihod, ne za dojmove, i kad svaki mjesec staneš pred osnivače sa svojim brojem, brzo naučiš da se ozbiljnost ne oblači. Ozbiljnost se isporučuje. Ono što sam kroz godine primijetio je da pritisak najčešće ne dolazi iz sobe, nego iz vlastite glave. Sami sebi projiciramo očekivanja koja druga strana često uopće nema. A recept koji je meni oslobodio ruke jednostavan je i vrijedi za svakoga: kompetencija kupuje slobodu. Kad ljudi jednom povjeruju tvom radu, prestanu gledati tvoje rukave.
Koliko vam je važno da se i kroz način odijevanja i modu izražavate? Postoje li komadi ili detalji bez kojih gotovo nikad ne izlazite iz kuće i što vas najviše inspirira?
Važno mi je, ali ne kao performans, nego kao dosljednost. Ne odijevam se da bih poslao poruku, odijevam se da bih bio svoj, a poruka se dogodi usput. I tako je oduvijek, izražavao sam se kroz modu čak i dok sam još imao kosu, he. Moj stil je namjerno širok i nedefiniran: volim vintage dućane jednako kao street i high fashion, skupljam tenisice i Doc Martense, i oblačim se onako kako se taj dan osjećam. A zadnjih godina eksperimentiram više nego ikad, jer sam skinuo šezdesetak kilograma i moda mi je odjednom postala igralište koje si prije nisam dozvoljavao. Bez dvije stvari ne izlazim iz kuće: parfema i dobrog komada nakita. Inspiracija mi ne dolazi iz modnih editorijala nego iz subkultura, glazbe i ljudi koji su izgradili nešto svoje pa im nitko ne može reći kako da izgledaju. Piercinzi i širene uši su tu od srednje škole. Mama je bila uvjerena da je to faza, i evo, faza uspješno ulazi u treće desetljeće. Ali ako moram izdvojiti jedno pravilo, onda je to ovo: važno je da vi nosite stvari, a ne one vas. Kad nešto stvarno živiš, ljudi to prestanu gledati kao čudno i drugačije.
Promatrajući vaš stil, nemamo dojam kao da postoji “poslovni Igor” i “privatni Igor”, odnosno stil vam je dosljedan bez obzira na priliku – što bismo svakako opisali kao Bold. Je li to nešto što ste svjesno gradili ili ste jednostavno odlučili da na poslu želite biti ista osoba kakva ste i privatno?
Iskreno, bila je to odluka, i to vrlo praktična. Održavanje dvije verzije sebe je posao s punim radnim vremenom, a ja već imam posao. Svako jutro birati koga ćeš danas glumiti troši energiju koju bih radije potrošio na ljude oko sebe i na stvari koje gradim. A postoji i dublji razlog: ljudi osjete glumu i prije nego što je svjesno registriraju. Ako u ponedjeljak izgledam kao banka, a u subotu kao koncert, netko od te dvojice laže. I posao i privatni odnosi na kraju počivaju na istoj stvari, na povjerenju, a povjerenje se ne gradi savršenom izvedbom nego time da te ljudi svaki put dočekaju istog. Zato mi je ta dosljednost s vremenom postala i najveći poslovni adut, iako je nisam tako planirao. Kolege, partneri i klijenti znaju točno što dobivaju, i u dobrim i u lošim tjednima. A meni je najveći dobitak zapravo najjednostavniji: kad si svugdje ista osoba, nigdje se ne moraš odmarati od sebe.
U posljednjih nekoliko godina sve se više govori o autentičnosti, ali ona u praksi često znači i da ćete se nekome svidjeti, a nekome ne. Jeste li ikada zbog svog izgleda ili načina izražavanja dobili poslovni komentar koji vas je iznenadio ili nasmijao?
Evo iskrenog odgovora koji možda i iznenadi: u poslovnom okruženju, u lice, nikad ništa negativno. Godinama sam podsvjesno čekao taj trenutak da netko za stolom komentira tetovaže ili piercinge, i on jednostavno nije došao. Dogodilo se suprotno. Ljudi mi puno češće priđu da pohvale stil, pitaju za nakit, gdje sam nešto našao, kako to kombiniram. Ono što sam zamišljao kao potencijalni rizik pokazalo se kao najbolji “icebreaker” koji imam, jer razgovori počnu prirodno i bez grča. Negativni komentari postoje, ali žive tamo gdje i inače žive: iza leđa i po internetu, kod ljudi koji ti nešto ne bi rekli u lice, a imaju potrebu reći to negdje. I tu sam naučio najkorisniju lekciju: komentari na izgled uvijek govore više o osobi koja komentira nego o meni. Zato ih tretiram kao besplatan filter. A najsmješniji dio? Skoro sam siguran da će se i ispod ovog članka pojaviti poneki komentar koji će dokazati sve što sam upravo rekao. Unaprijed pozdravljam autore.
Jeste li kroz karijeru ostali beskompromisno dosljedni sebi, bez obzira na to uklapa li se to u očekivanja okoline? Koliko je danas, po vašem mišljenju, važno da lideri pokažu svoju autentičnost, umjesto da pokušavaju odgovarati unaprijed zadanim obrascima i “pravilima”?
Bilo bi lijepo reći da sam uvijek bio beskompromisan, ali to ne bi bilo pošteno. Za prvi posao sam izvadio sve piercinge. Tetovirao sam samo dijelove tijela koji su u poslovnom okruženju uvijek prekriveni, sve pomno isplanirano da nitko ništa ne vidi. Pa sam onda na godišnjem vraćao piercinge, nakon radnog vremena vraćao sebe, i u ponedjeljak ujutro opet sve skidao. Kad to radiš dovoljno dugo, shvatiš da živiš u smjenama: osam sati netko drugi, ostatak dana ti. I nisam bio sretan, jednostavno kao to. Ta faza me naučila najviše, jer sam iz prve ruke osjetio da uklapanje ne pada na moralu nego na matematici: prosječan si u tuđoj koži, a energija koju trošiš na glumu nedostaje ti tamo gdje se stvarno natječeš. Što se lidera tiče, autentičnost je postala buzzword pa je vrijedi raspakirati. Autentičnost nije objaviti na LinkedInu da si plakao u autu. To je performans ranjivosti, i ljudi ga sve bolje prepoznaju. Prava autentičnost je puno dosadnija i puno teža: to je da tvoji ljudi mogu predvidjeti kako ćeš reagirati, jer si isti čovjek u dobrim i lošim tjednima. I to nije samo lijepo za kulturu, to ima vrlo konkretnu poslovnu posljedicu. Timovi koji znaju kako šef reagira na loše vijesti donose loše vijesti ranije. A problem koji saznaš u utorak košta te deset puta manje od onog koji saznaš u petak. Autentičnost isto tako ne znači dijeliti sve, imaš pravo na privatnost i na granice. Znači samo da ono što pokazuješ mora biti istinito. Ljudi opraštaju nesavršenost bez problema, ali nedosljednost ne opraštaju nikad, jer nesavršen šef je čovjek, a nedosljedan šef je rizik. To gradi ili ruši povjerenje, a povjerenje je jedina valuta vođenja. Sve ostalo je kostim.
Brojni mladi ljudi koji tek ulaze u poslovni svijet imaju osjećaj da moraju izgledati, govoriti ili se ponašati na određeni način kako bi ih drugi shvatili ozbiljno. Što biste im vi poručili iz vlastitog iskustva?
Prvo bih im rekao da ih potpuno razumijem, jer sam bio točno to: mladi čovjek koji je za prvi posao izvadio piercinge i pomno planirao tetovaže da se ne vide. Nitko mi to nije naredio, sam sam si to napravio, i to je najvažnija stvar koju sam kasnije shvatio. Većinu tog pritiska proizvodimo sami. Zato moja poruka nije “budi svoj od prvog dana i pusti sve u vjetar”, jer to je savjet koji lijepo zvuči, a skupo košta nekoga tko tek gradi ime. Poruka je: kreni od posla. Postani stvarno dobar u nečemu konkretnom, toliko dobar da tvoj rad uđe u sobu prije tebe. A onda ćeš primijetiti nešto zanimljivo: što si bolji, to manje ljudi zanima kako izgledaš. I druga stvar, koju bih volio da mi je netko rekao na početku: ozbiljnost ne dolazi iz izgleda, dolazi iz pripreme. Najozbiljnija osoba u sobi je ona koja je jedina pročitala materijale, a ne ona s najskupljim sakoom. A ako te netko unatoč svemu procjenjuje po rukavima umjesto po radu, taj ti je upravo napravio uslugu. Pokazao ti je da to nije okruženje u kojem želiš rasti, i uštedio ti godine koje bi potrošio dokazujući se pogrešnoj publici.
Ovog rujna ponovno nas očekuje Finance.Weekend u sklopu Weekend Media Festivala. Koje će teme ove godine biti u fokusu i čemu se osobno najviše veselite?
Ovogodišnja krovna tema je CFO Shift, jer se uloga financijskog direktora mijenja brže nego ikad: od čovjeka koji zatvara knjige i izvještava prošlost prema čovjeku koji sjedi za stolom gdje se donose odluke. Oko toga smo gradili program, i namjerno smo birali pitanja na koja nitko nema uvježban odgovor. Koliko sigurnosti stvarno trebaš da doneseš odluku, kad podaci koji je potvrđuju uvijek stignu prekasno? Hoće li AI smanjiti financijske timove ili ih samo promijeniti, bez PR verzije odgovora? I moje omiljeno, pitanje koje razumije svatko tko je ikad radio u bilo kojoj firmi: zašto se pravo planiranje uvijek događa u nekoj tablici sa strane, a ne u službenom sustavu? A posebno sam ponosan na to koga smo doveli da na ta pitanja odgovara. Stuart Mauchline vodi financije Virgin Music Groupa i Léa Raiche-Marsdenkoja vodi financije u Leanspaceu, kompaniji koja radi softver za svemirsku industriju. Kad uz njih posložiš ljude koji vode financije najvećih kompanija u regiji, od FMCG-a i farmacije do telekoma i banaka, dobiješ razgovore koji se ne mogu čuti nigdje drugdje. Osobno se najviše veselim razgovoru o tome koje odluke smiješ predati AI-ju, a koje moraju ostati ljudske, jer ćemo ga voditi s nekim tko AI koristi u stvarnom mjesečnom ritmu firme, ne u pilotu i ne u prezentaciji. A zašto doći ako nisi bio: Finance.Weekend je jedino mjesto gdje ovi ljudi pričaju otvoreno, bez korporativnog filtera. Moja omiljena rečenica o financijama vrijedi i za konferencije: svaki broj na kraju potpisuje čovjek. Dođi upoznati te ljude.
S obzirom na to da je ljeto i vrijeme godišnjih odmora, što vas, unatoč svim poslovnim obvezama, najviše puni energijom kada se maknete od posla?
Moram odmah priznati da sam loš primjer za klasičan odmor. High energy sam osoba i kad odmaram, ne odmaram ležeći. Mene ne puni prazan kalendar nego promjena brzine. Zato uz Farseer i Finance.Weekend uvijek vrtim još nešto svoje: suorganiziram SaaStanak, konferenciju SaaS zajednice, i radim sa startupima iz cijele Europe kao mentor. Zvuči kao još posla, ali meni je to punjenje, jer su to ljudi na početku puta, s energijom koja je zarazna – i iako mentoriram, beskrajno mnogo naučim od svakog od njih. A kad stvarno želim promijeniti film, tu je more, uvijek Biserka, moj pas i šef kućanstva, moja bolja polovica i ljudi koje volim. I kuća u Dalmaciji koja je zapravo najbolji dokaz kako izgledam kad se “odmaram”: zaljubljenik sam u arhitekturu sedamdesetih pa sam se bacio u projekt kuće inspirirane Palm Springsom. Umjesto da kupim gotovo, napravio sam si hobi od dvjesto odluka o detaljima. Tamo provodim vrijeme, tamo mi dolaze najbolje ideje, i tamo shvatim da se moja verzija punjenja baterija svodi na jedno: raditi stvari iz čiste ljubavi. A kad baš zatreba reset, odem i na novu tetovažu. Neki ljudi s godišnjeg donesu magnet, ja donesem trajniju uspomenu.
Za kraj, budući da rubrika ovog intervjua nosi naziv “Be Bold”, zanima nas što za vas danas znači biti “bold” i postoji li neka misao ili životna lekcija kojom ćete se voditi u ostatku godine?
Bold se danas često miješa s glasnim. Kao da je bold biti šokantan, drugačiji radi drugačijosti, imati najoštriju izjavu u prostoriji. Meni je s godinama bold postalo nešto puno tiše. Bold je bilo vratiti piercinge i prestati živjeti u smjenama. Bold je bilo skinuti šezdeset kila. Bold je graditi tim ljudi koji su bolji od tebe i ne osjećati se ugroženo nego ponosno. Bold je, na kraju, biti ista osoba u sobi punoj odijela i u sobi punoj prijatelja, i to ne kao statement nego zato što ti je tako lakše živjeti. Znači, ako mene pitate, bold nije ono što pokazuješ prema van, nego odluke koje doneseš kad te nitko ne gleda. A misao za ostatak godine mi je jednostavna i držim je se već neko vrijeme: manje stvari, jače odrađene. Svi imamo previše započetog i premalo dovršenog. Pa je možda najhrabrija stvar koju čovjek može napraviti u drugoj polovici godine precrtati pola svoje liste i ono što ostane napraviti nepodnošljivo dobro.
Foto: Anita Krtalić, Danijel Hlišč, Ivan Bucić
