Karlo Mlinar ime je koje u posljednjih nekoliko godina polako, ali sigurno ostaje u glavi svima koji prate domaću kazališnu i filmsku scenu. Nema kod njega pompe ni velikih gesta; samo iskrena, posvećena i promišljena gluma koja iz uloge u ulogu gradi prepoznatljiv umjetnički rukopis. Od svojih prvih kazališnih koraka do stalne postave u Satiričkom kazalištu Kerempuh, Karlo se neprestano razvija – i to ne samo kao glumac, već i kao autor, redatelj, aktivist i promatrač.
Osim što je za njega kazalište prostor slobode, a pisanje vidi kao alat za produbljivanje svega onoga što se ne može reći na sceni, Karlo svojim ulogama često pomiče granice očekivanog, dok kroz autorske projekte donosi glasove i perspektive koje odolijevaju trivijalizaciji. Njegov pristup umjetnosti uvijek je promišljen i osoban, s jasnim fokusom na iskrenost i dublju poruku iza svake izvedbe. U ovom razgovoru dotaknuli smo se kazališta kao prostora otpora i nježnosti, filmskog jezika koji tek gradi, odgovornosti javnog govora, ali i malih svakodnevnih odluka koje oblikuju nečiji umjetnički kompas.
Karlo, tvoj glumački put vodi od glazbene škole do Akademije dramske umjetnosti, pa sve do stalnog angažmana u Kerempuhu – kako gledaš na taj razvoj i koje su točke bile prekretnice u tvom profesionalnom sazrijevanju?
Sjećam se da sam kao dijete s roditeljima otišao u cirkus i da me tada, prvi put, potpuno obuzela izvedbena čarolija. Nedugo nakon toga, organizirao sam vlastitu “predstavu” u vrtu s prijateljicama Anjom, Karmen i Ivom. Iako je to tada bila dječja igra, mislim da je u toj igri bio sadržan temelj svega što danas radim. Tad sam, a da toga nisam bio svjestan, počeo shvaćati da performativnost nije bijeg od stvarnosti, već njezino širenje.
Roditelji su me sa 7 godina upisali u Dramsko učilište ZKM-a, u grupu kod Grozdane Laić, gdje sam ostao sve do prijemnog za Akademiju. Taj period bio je ključan jer je bio kontinuirano okruženje u kojem je igra bila legitimna praksa spoznaje, a ne eskapizam. Moje djetinjstvo bilo je doista čarobno – jedno u kojem su mašta i kolektivna igra bile temelj socijalizacije. Nismo imali internet, i da – pripadam onoj generaciji koja je starija od Googla, što me možda i sačuvalo od rane digitalne rigidnosti. Na ulici smo glumili junake iz crtića, prelazili iz jednog identiteta u drugi, iz dobra u zlo, iz stvarnog u zamišljeno – i u tom prelaženju nismo samo razvijali kreativnost, već i sposobnost suživota s ambivalentnošću.
Danas to više nije ulica, nego kazalište. Više to nisu Anja, Karmen i Iva, nego profesionalni glumci. Ali suština je ostala ista – bavim se praksom koja zahtijeva prisutnost, ranjivost i spremnost da privremeno budem u tuđim cipelama kako bih shvatio više o sebi. I zato se doista osjećam privilegirano – ne samo zato što se svakodnevno igram, već zato što je ta igra još uvijek egzistencijalno ozbiljna, i što mi je, unatoč svemu, dopušteno da ju nastavim igrati.
Osim kazališta, glumio si i u filmu i serijama – kako se mijenja tvoj pristup likovima kad prelaziš s pozornice na ekran, i koja te forma dublje “provocira” ili inspirira kao umjetnika?
Rekao bih da me, kao izvođača, dublje i kontinuirano provocira kazalište. Njegova prisutnost, neponovljivost i krhkost nose određenu vrstu adrenalina koji proizlazi iz činjenice da nema drugog “takea”. Pogreška se ne briše – ona postaje materijal izvedbe. U tom smislu, kazalište nije reprezentacija nego trenutak u kojem se značenje stvara iz tijela i sadašnjosti, često mimo teksta. S druge strane, film me u posljednje vrijeme sve više privlači iz pozicije redatelja, jer mi se čini da on nudi drugačiju vrstu autorske suverenosti. U njemu postoji veća mogućnost da precizno artikuliraš atmosferu, ritam, tišinu — sve ono što u kazalištu pripada kolektivnom događanju, u filmu možeš komprimirati, usmjeriti, rezati, umnožiti.
Trenutno sam u fazi u kojoj me redateljska pozicija na filmu izaziva više od glumačke na pozornici, možda i zato što je kazalište moje dugogodišnje uporište. S kazalištem živim već 26 godina, gotovo koliko i sa samim sobom. Ono je moj jezik socijalizacije, otpora i rada. Film je, u tom kontekstu, novi jezik – još neautomatiziran, a samim time i inspirativan. U kazalištu imam osjećaj da se izgovorena rečenica odvija u realnom vremenu, pred očima gledatelja, i da zahtijeva ontološku prisutnost – moraš biti, da bi tekst postojao. U filmu, pak, režija ti dopušta da oblikuješ afekt, da kadriraš pažnju, da gradiš pogled. I ta mogućnost da priču ne samo ispričaš, nego i strukturiraš kako će biti viđena — to je za mene trenutačno fascinantno.
U konačnici, obje forme me uče različitim stvarima: kazalište me uči prisutnosti, film me uči kompoziciji. A između te dvije lekcije pokušavam razumjeti gdje se krije istinitost izvedbe.
U kazalištu Kerempuh djeluješ već nekoliko godina – što te najviše inspirira u radu s ansamblom i kako doživljavaš publiku koja dolazi po satiru, ali često odlazi s nečim dubljim?
U Satiričkom kazalištu Kerempuh sam već sedam godina i zaista mogu reći da je to moj drugi dom. Naime, rad unutar stalnog ansambla pruža jednu dimenziju glumačkog rasta koja je izvan individualnog uspona: uči te kolektivnom slušanju, promjeni ritma, odgovornosti prema drugome i prema cjelini. Mnogo sam naučio gledajući starije kolege, one čiji se profesionalni integritet ne temelji samo na talentu, nego i na konzistenciji, etičnosti i radu. To su ljudi koji su me, kao mlađeg kolegu, prigrlili, ali ne patronizirali; koji su me pustili da rastem, ali su bili tu da me zadrže ako počnem padati. Imamo i ženu na čelu kazališta, Sonju Kovačić, koja ne samo da razumije glumce, već i voli taj posao na način koji je rijetko vidljiv, a ključan – njezina prisutnost unosi sigurnost, ali i prostor za autonomiju.
A što se tiče publike – ona je posebna vrsta partnera. Kerempuh ima publiku koja dolazi po smijeh, ali često odlazi s nelagodom, pitanjem, potresenošću. To je ono što me duboko inspirira: mogućnost da humor bude poluga za političko i emocionalno razotkrivanje, i da satira ne ostane u sferi poruge, već preraste u prostor zajedničkog suočavanja.
U toj interakciji između nas i publike, između ansambla i teksta, između društva i izvedbe – tu se, mislim, događa kazalište.
Često otvoreno progovaraš o društvenim temama i ne skrivaš stav – što za tebe znači biti glasan i odgovoran u javnom prostoru, posebno kao mladi umjetnik u institucionalnoj sredini?
Vjerujem da javni govor, osobito kada dolazi iz pozicije vidljivosti, nije opcionalan, nego etička dužnost. Biti glasan i biti svjestan što to znači u kontekstu u kojem živiš, nije pitanje karaktera, nego odgovornosti. Ja osobno ne poznajem drugačiji modus postojanja osim tog da reagiram kad osjetim nepravdu. Ne zato što mislim da ću riješiti sustav, nego zato što znam da šutnja proizvodi prostor za normalizaciju nasilja. Noam Chomsky govori o jeziku kao instrumentu moći – ne samo kroz ono što se izgovara, nego i kroz ono što se prešućuje. U tom smislu, vidim mikroaktivizam kao oblik aktivnog otpora narativnoj dominaciji: kada prijavim seksistički oglas Uredu Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, ne radim to zbog rezultata, već zato što je to gesta koja pomaže izgraditi diskurzivnu barijeru protiv normalizirane mizoginije.
Vrlo sam svjestan da živimo u društvu u kojem su oblici seksizma duboko normalizirani i zamaskirani u “šalu”, “dobru namjeru” ili “tradiciju”. Feministička teorija me naučila da je to upravo modus djelovanja patrijarhata: strukturirati stvarnost tako da žena koja reagira izgleda kao problem, a ne sistem koji je tlači. U tom kontekstu, vrlo sam oprezan da moje javno djelovanje ne bude performans savjesti, nego konzistentna praksa pažnje. To znači da ne biram teme po trendu, nego po dosljednosti. I da ponekad odbijem posao – kao što sam to učinio kada sam odbio reklamu brenda računala čije poslovanje podržava okupaciju Palestine. Moja odluka nije bila politički radikalna – bila je etički nužna.
Zato vjerujem da umjetnik – osobito mladi umjetnik koji djeluje unutar institucionalnog okvira – ne mora birati između estetike i etike. Upravo suprotno: najvažnije umjetničke geste često proizlaze iz točke njihove nerazdvojivosti.
U jednom si trenutku bio suočen s komentarima koji su išli direktno na tvoj izgled – danas, kad svjedočimo postupnoj dekonstrukciji i ponovnoj promjeni beauty standarda, koliko ti osobno znači ta promjena percepcije i kako ju komentiraš?
U raznim sam fazama života bio u potpuno različitim odnosima prema vlastitom tijelu — od djeteta koje se pojavljivalo u reklamama, preko pretilog srednjoškolca koji je u hrani tražio utočište od vršnjačkog nasilja, do modela koji je neko vrijeme živio u realnosti u kojoj je fizički izgled bio valuta. I mogu reći da su sve te faze, iako vrlo različite, imale jednu zajedničku točku: nijedna nije bila neutralna. Tijelo nikad nije bilo samo “tijelo” – ono je uvijek bilo označeno prostorom društvenog očekivanja i vrednovanja.
Danas se beauty standardi mijenjaju, barem u retorici. Pojavljuje se narativ inkluzivnosti, body positivity pokreta i redefiniranja ljepote. I dok pozdravljam te pomake, često osjećam da se pod plaštom raznolikosti događa nova forma pritiska, samo sofisticiranije upakirana. Kao da se od nas očekuje da ne samo izgledamo “dobro”, nego i da izgledamo “osnaženo”, empowered, hidratizirano, uz SPF i proteinski shake u ruci.
Upravo zato danas više ne vjerujem u kult estetske izvrsnosti. Vjerujem u karizmu – onu unutarnju koherentnost osobe koja se ne iscrpljuje u slici. Karizma se ne može uštrcati, namazati, zalijepiti. Ona dolazi iz nekog intimnog saveza sa samim sobom, iz svijesti da si uvijek u procesu, a ne u finalnom proizvodu. I zato mislim da autentičnost — čak i s deset kila viška — ima više erotskog potencijala od savršeno oblikovanog tijela bez ikakvog sadržaja.
Ne pokušavam reći da briga o sebi nema smisla. Ali pokušavam jasno reći: ljepota bez konteksta i bez sadržaja je prazna forma. A forma bez sadržaja vrlo brzo postaje marketinški instrument.
U idealnom svijetu, umjesto da brojimo kalorije, možda bismo trebali brojati pročitanu literaturu, minute provedene u tišini, ili iskrene razgovore sa sobom. I vjerujte — čovjek može preživjeti i bez SPF-a. Samo ne nužno i bez samopouzdanja.
Pišeš i scenarije – što te potiče da priče ne samo interpretiraš već i sam stvaraš? Imaš li teme koje te već neko vrijeme “zovu”, ali još čekaš pravi trenutak za njih?
Sve više me privlači pozicija pisca jer ona nije samo kreativna – ona je politički odgovorna. Pisanje scenarija za mene nije puko osmišljavanje narativa, već pokušaj da se stvore prostori u kojima glasovi koji su sustavno zanemareni mogu postojati bez potrebe za opravdanjem.
Ne zanimaju me narativi dominacije. Iskreno, ne vidim više ni estetsku ni političku vitalnost u pričama cis bijelog muškarca u krizi identiteta. Zanimaju me marginalizirani glasovi – oni koji su prisutni, ali ne i vidljivi; koji postoje, ali se ne čuju. Ne zato što nemaju što reći, nego zato što nemaju infrastrukturu slušanja. To je pojam koji često koristim jer mislim da je ključno prepoznati da problem nije u odsutnosti glasa, nego u odsutnosti pažnje. Ne čuješ jer nisi naučen slušati. Ne vidiš jer te društvo učilo gdje ne gledati. Zato me inspirira pisanje: jer ono može reorijentirati pogled. Može otvoriti pukotinu u dominantnom narativu, može napraviti mjesta za glas koji ne dolazi s pozicije moći, nego s margine. I to nisu samo manjinski glasovi po identitetu — to su i oni koje je društvo odlučilo ne čuti: siromašni, neobrazovani, bolesni, stari, queer, ruralni, preglasni, preosjetljivi, previše — bilo čega. Za mene pisanje nije artikulacija gotovog mišljenja – nego metoda slušanja. I ako ono što napišem nekome otvori prostor da kaže: “evo, i ja postojim”, onda sam napravio najvažnije što sam mogao.
Završio si školu dokumentarnog filma i upravo radiš na svom prvom redateljskom projektu koji se većim dijelom snima u Albaniji. Možeš li nas uvesti u tu priču – kako si upoznao glavnu protagonisticu i što te toliko snažno privuklo njezinoj sudbini da si odlučio o njoj snimiti film? Kako je izgledao trenutak kada si shvatio da je to priča koju moraš ispričati?
Olimbi sam upoznao sasvim slučajno, u avionu za Tiranu, i čim je počela govoriti, pred mojim očima se izvrtio film.
Njezina priča zaista ima sve dramaturške elemente “Herojevog putovanja” prema Josephu Campbellu, iste one dramaturške elemente koje imaju Gospodar prstenova i Matrix, pojedinca koji prelazi u drugi svijet, suočen s nepremostivim preprekama iznjedruje rješenje. Nezamislivo je da takva jedna priča dođe do mene u jednom usputnom razgovoru u avionu. Tada sam odlučio da moram ispričati tu priču. Od malena gajim ljubav prema herojskim pričama, ali kada se tim herojskim pričama doda prefiks ženskog herojstva onda ta priča dobiva dodatni sloj jer žene nisu odgajane da budu heroine, što je žalosno. Olimbi je žena čija snaga je u stanju pomaknuti brda i kao takva zaslužuje da njezina priča inspiria mnoge nakon nje, ne samo žene, već sve pojedince koji se nađu pred nekim životnim problemima. Nakon smrti supruga saznaje da ona i njezino troje djece boluje od tada smrtne bolesti, dobiva otkaz na poslu, djeca joj bivaju izbačena iz vrtića i škole, obitelj je se odriče, medicinsko osoblje joj odbija pomoći, a ambasade joj ne žele pomoći da pronađe lijek van granica Albanije. Prepuštena smrti, sama, Olimbi mijenja povijest.
Kako ostati nijemi svjedok te priče?! Iznimno sam zahvalan Hrvatskom Audiovizualnom Centru što je prepoznao potencijal ove priče te je podržao ovaj film kroz sve tri faze: razvoj scenarija, razvoj projekta te smo sada dobili i novac za proizvodnju. Također iznimno sam sretan što je film već u fazi razvoja internacionalno priznat te je sudjelovao na međunarodnom program ERUODOC-u, idemo u kolovozu u Rigu na Baltic Sea Docs, podržan je od 11 programa Ujedinjenih Naroda te smo dobili potpisanu podršku od 400+ organizacija koje se bave ljudskim pravima iz cijele Europe. Najsretniji sam sa svojim producentima Filipom Filkovićem Philatzom i Margaretom Brodić- oni su naprosto najbolji! Ali ništa od toga ne bi bilo moguće da osnovna znanja nisam dobio u Restartovoj školi dokumentarnog filma gdje predaju zaista najbolji od najboljih: Ana Hušman, Hrvoslava Brkušić, Dinka Radonić, Oliver Sertić, Igor Bezinović, Nebojša Slijepčević i još mnogi drugi genijalni umovi i filmaši.
Priča, dakle, prati ženu koja je u iznimno teškim okolnostima uspjela promijeniti sustav i osigurati dostojanstven život za druge – kako si ti kao umjetnik i čovjek prošao kroz tu priču, što te osobno najviše pomaknulo tijekom rada na dokumentarcu? Osjećaš li da ti to redateljsko iskustvo daje neku novu vrstu odgovornosti, možda i slobode, u odnosu na dosadašnji umjetnički rad?
Rekao bih da me ova priča nije samo pomaknula — nego rastavila, i onda opet sastavila na način koji više nije moguće ignorirati.
Rad s Olimbi me suočio s time koliko sam i sam želio kontrolirati narativ, prikazati stvari “dovoljno pametno”, “filmski”, “jasno” — dok me njezina istina neumoljivo vraćala u jednostavnost: biti tu, ne izmišljati, ne objašnjavati. Samo svjedočiti. Najviše me pomaknulo to što sam morao priznati vlastitu nemoć. Da ne mogu ispraviti povijest, da ne mogu zaštititi svoje protagoniste, da ne mogu sakriti vlastiti strah — i da je upravo u toj nemoći nastajao prostor za film. Ta vrsta redateljskog rada – u kojem si stalno između odgovornosti i ranjivosti – dala mi je i slobodu. Slobodu da ne moram znati sve odgovore. Da ne moram biti “umjetnik” koji donosi rješenja, nego čovjek koji stoji uz druge ljude dok prolaze kroz ono najteže. I da – to iskustvo mijenja sve što dolazi poslije. Više ne mogu raditi iz potrebe da impresioniram.
Sada mogu raditi samo ako osjećam da je priča važnija od mene. I to je možda najljepša vrsta odgovornosti koju jedan autor može imati.
Kako se tvoja ranjivost – fizička, emocionalna, pa i društvena – pretočila u alat na sceni? Jesi li je uvijek doživljavao kao snagu ili je to bio proces?
Ne, nisam uvijek doživljavao svoju ranjivost kao prostor snage. Dugo sam je shvaćao kao strukturnu slabost, nešto što treba umanjiti, upakirati, racionalizirati — ili, u najboljem slučaju, estetizirati. Jer ako si ranjiv pred svijetom, svijet to može eksploatirati. A ako si ranjiv na sceni, postoji opasnost da se slomiš pred očima koje su navikle konzumirati, a ne svjedočiti. No upravo mi je kazalište — kao prostor gdje je tijelo istovremeno oruđe i dokaz — omogućilo da ranjivost ne shvaćam kao deficit, nego kao mogućnost pojavljivanja izvan performansa moći. To je točka gdje publika prestaje gledati “ulogu”, i počinje gledati – živo biće. Isto osjećam sada i u filmu.
Ranjivost mi više nije simptom koji treba nadzirati, nego metodologija slušanja. Ona mi dopušta da ne analiziram protagoniste, nego ih slušam bez konceptualnog štita. Tek kad sam prestao inzistirati na jasnosti, strukturi i “profesionalnosti”, dogodila se — prisutnost. To je bio proces razgradnje. Mukotrpan. Jer morao sam otpustiti i one verzije sebe koje su mi pomagale da preživim. Ali sada, kada radim s protagonistima čije su biografije daleko ranjivije od moje — i kad gledam Olimbi kako govori o svom životu bez traga samosažaljenja — postaje mi jasno: ono što mi omogućuje da budem redatelj nije moja pozicija kontrole, nego moj kapacitet da ne upravljam tuđom boli.
Ranjivost je postala prostor kroz koji ulazim u priču. Ne prepreka — nego uvjet istine. Ne pokušavam više zaštititi sebe. I ne tražim da me publika razumije ili opravda. Ne tražim njihovu sućut. Tražim njihovu prisutnost.
Što bi volio poručiti mlađim kolegama i ljudima koji osjećaju da se ne uklapaju – kako ostati vjeran sebi, a istovremeno rasti u profesiji koja često traži prilagodbu?
Mlađim kolegama i svima koji osjećaju da se ne uklapaju – rekao bih, prije svega: nije problem u vama. Svijet u kojem živimo često ne podnosi razliku, osim ako je dekorativna. Sustavi – umjetnički, obrazovni, društveni – najčešće nagrađuju prilagodbu, ne autentičnost. Zato je važno ne tražiti dozvolu da budete ono što jeste, nego tražiti jezik koji to može imenovati.
Za mene je ključ bio u obrazovanju – ne nužno formalnom, nego emancipatorskom. Čitanje, slušanje, gledanje – pronalaženje onih koji su već prošli kroz slične pukotine i artikulirali ono što smo mi možda tek počeli osjećati. U vremenu globalne povezanosti, ti su glasovi dostupniji nego ikad: postoje knjige, eseji, podcasti, dokumentarni filmovi i izvedbe koji govore upravo iz vaše pozicije, i koji vam mogu pomoći da shvatite da niste sami – i da niste problem.
Autentičnost nije urođena kategorija – ona je rezultat rada. I taj rad nije samo unutarnji – on se događa i kroz kontakt s drugima, kroz intelektualno savezništvo, kroz kulturu koja nas prepoznaje ne kao devijaciju, već kao glas vrijedan prostora. Rast u profesiji ne znači izdaju sebe, nego spremnost da vlastitu poziciju učiniš čitljivom – i sebi i drugima. To je najdublji oblik profesionalne hrabrosti: da znaš što jesi, zašto to jesi, i što time možeš donijeti prostoru u kojem djeluješ.
Ne trebamo se uklapati – trebamo biti prepoznati. A do tog prepoznavanja vodi znanje, zajednica i radikalna vjernost sebi.
