U svim onim situacijama u životu kada bi nam netko rekao “trebam li ti nacrtati?”, to bi uglavnom bilo popraćeno podcjenjivanjem, nervozom i obraćanjem svisoka. Zato možda najbolje našu najnoviju gošću u rubrici Be.Bold predstavlja činjenica da je ovu dobro poznatu frazu okrenula naglavačke i pružila joj novo značenje koje podrazumijeva empatiju, razumijevanje i potrebu za pomoći drugima.
Tea Bašić je 25-ogodišnja magistrica komunikologije iz Svete Nedelje čija je prva knjiga “Daj da ti nacrtam” nedavno ugledala svjetlo dana. Riječ je o ilustriranom vodiču kroz svakodnevne izazove ili, kako ju u službenom opisu nazivaju, “knjiga koja ponekad kaže ono što sami sebi još nismo znali objasniti”. Osim što je autorica ovog priručnika, Tea je ujedno i edukantica psihoterapije te poduzetnica koja se bavi pisanjem, društvenim mrežama i edukativnim sadržajem vezanim uz mentalno zdravlje, a nama je u razgovoru otkrila više o svojem prvom objavljenom naslovu i svemu što iza njega stoji.
Kako je izgledao tvoj karijerni put? Koliko se pozicija u kojoj si danas razlikuje od onoga što si zamišljala kao mlađa?
Kada sam bila mlađa, nisam mogla predvidjeti da će moj profesionalni put izgledati ovako. Oduvijek sam voljela pisati i zanimali su me ljudi, ali nisam imala jasan plan kako će se sve to spojiti. Danas radim ono što volim, iako put do toga nije bio linearan. Često se dogodilo da stvari nisu išle onako kako sam zamišljala i to je u trenutku znalo biti frustrirajuće. S vremenom sam ipak shvatila da upravo ta skretanja često vode na mjesta koja su bolja od onih koje sami isplaniramo.
Kada si otkrila da te zanima psihologija? Jesi li bila sklonija određenim smjerovima ili temama i kako si odlučila svoj interes pretočiti u formu – knjige?
Psihoterapija me privlači odavno, iako tada nisam znala da se to tako zove. Oduvijek su me zanimali ljudi, emocije i odnosi te ono što se događa ispod površine svakodnevnog života. Bilo mi je zanimljivo kako jedan razgovor, jedna rečenica ili neki savjet može promijeniti nečije raspoloženje ili način na koji vidi situaciju. Imala sam osjećaj da razgovor ima stvaran učinak i da može donijeti olakšanje.
Najviše me privlače teme discipline, granica, odmora, hrabrosti i osjećaja. Ali, ako bih sve to trebala sažeti u jednu misao, rekla bih da me najviše zanima kako možemo učiniti da nam život bude što bolji. Ne savršen, nego dovoljno dobar. Kako možemo utjecati na to da se manje živciramo, više odmaramo, da se ne vrtimo stalno u problemima, nego da naučimo tražiti što nam treba, zauzeti se za sebe i biti hrabri u stvarima koje su nam važne. Naravno, život je težak i ne možemo izbjeći probleme, ali vjerujem da nije poanta u tome da stalno „guramo” ili bježimo od svega, nego da pronađemo način kako živjeti tako da nas svakodnevica ne pregazi. Da si dopustimo živjeti život, a ne samo ga odrađivati.
Kako je teklo osmišljavanje koncepta, a onda i samo pisanje vodiča “Daj da ti nacrtam”? Zašto si odabrala baš ilustracije kao glavni alat kroz koji želiš prenijeti svoju poruku?
Sve je zapravo krenulo puno ranije, kroz moj Instagram profil, gdje sam dijelila promišljanja, iskustva iz edukacije iz psihoterapije i tekstove o ljudima, emocijama i svakodnevnim unutarnjim procesima. S vremenom se iz tih objava i ilustracija počela stvarati prepoznatljiva nit i osjećaj da sve to zajedno čini jednu širu priču. Knjiga tako nije nastala odjednom, nego se slagala kroz godine, kroz pisanje, crtanje i reakcije ljudi koje su mi pokazivale što ih dotiče i u čemu se prepoznaju.
Odabir ilustracija bio mi je vrlo prirodan. Istraživanja pokazuju da ćemo puno vjerojatnije zapamtiti sliku nego tekst, a vizualni sadržaj često brže prenese emociju i ostane s nama dulje od samih riječi. Zato sam od početka znala da ilustracije moraju imati važnu ulogu u knjizi. Nisam željela da budu samo ukras uz tekst, nego da postanu dio priče. Zato se kroz knjigu pojavljuju isti likovi koji prate čitatelja od početka do kraja. Oni stvaraju osjećaj kontinuiteta, povezuju poglavlja i daju knjizi jednu malu radnju koju možeš pratiti. Na taj način ne čitaš samo o emocijama, odnosima ili životnim izazovima, nego ih i vizualno proživljavaš zajedno s likovima. Mislim da upravo zbog toga knjiga djeluje toplije, bliže i osobnije te da se njezine poruke lakše pamte i dulje ostaju s ljudima.
Priručnik je podijeljen u osam tematskih poglavlja, a samo neki od njih bave se disciplinom, ranjivosti i granicama. Kako si odabrala baš te teme i koju bi izdvojila kao onu kojoj se moderno društvo treba (naj)više posvetiti?
Birala sam teme s kojima se i sama susrećem i o kojima mi ljudi najčešće pišu. To su pitanja koja se stalno vraćaju, bez obzira na godine ili životnu situaciju. Ako bih morala izdvojiti jednu temu, rekla bih da je to odmor. Danas znamo raditi, planirati i juriti, ali sve manje znamo stati.
Srećom, sve se više priča o mentalnom zdravlju. Ipak, mnogi će reći da je “self-help” kategorija otišla predaleko. Jesi li se na svom putu ikad susrela s predrasudama i zašto misliš da je i dalje ključno dati prostor ovakvim temama?
Naravno da jesam. Mislim da problem nije u tome što se o tim temama previše priča, nego što se ponekad o njima priča površno. Svi imamo emocije, odnose, strahove i izazove, pa će potreba za razgovorom o njima uvijek postojati. Ako nekome jedna rečenica, ilustracija ili razgovor pomognu da bolje razumije sebe, onda vjerujem da takav sadržaj ima smisla.
Iskreno, predrasude me previše ne zabrinjavaju. Znam koliko sam vremena, rada i sebe uložila u ovu knjigu i mogu reći da sam doista zadovoljna onime što je nastalo. Naravno da neće svaki sadržaj biti za svakoga i to je sasvim u redu. Uostalom, predrasude su tu da ih rušimo. Ako zbog njih prestanemo govoriti o važnim temama, onda gubimo priliku da nekome pomognemo, otvorimo novo pitanje ili potaknemo razgovor koji je možda dugo čekao da se dogodi.
Što si možda i sama naučila kroz cijeli proces stvaranja ovog vodiča?
Naučila sam da rijetko kada sve ide po planu i da to ne mora biti loša stvar. Primjerice, trenutak kada sam ostala bez izdavača samo dva mjeseca nakon potpisanog ugovora je u tom trenutku izgledao kao veliki zastoj. Kasnije me upravo to dovelo do mog omiljenog izdavača i objave knjige, što danas doživljavam kao jedan od najljepših preokreta u cijelom procesu.
Reakcije publike su nadmašile moja očekivanja. Najviše mi znači kada mi ljudi kažu da su se prepoznali u knjizi ili da su pronašli rečenice koje su im u pravom trenutku trebale. Uz to, knjiga je u prvom mjesecu prodaje ušla na peto mjesto ljestvice publicistike najvećeg knjiškog lanca u Hrvatskoj, trenutačno je najprodavanija na stranici nakladnika, a na Panonskom festivalu knjige bila je druga najprodavanija na štandu nakladnika. Nakon mjesec i pol od izlaska nestalo je primjeraka na skladištu, zbog čega je upravo predstavljeno i drugo izdanje. Za mene je to više nego što sam mogla očekivati. Cijeli proces me podsjetio da stvari rijetko idu onako kako ih planiramo, ali često završe bolje nego što smo mogli zamisliti. Zato danas još više vjerujem da se trud i strpljenje uvijek nekako vrate, samo ponekad na potpuno neočekivan način.
Imaš li isplanirane sljedeće korake i što bi još htjela ostvariti u bližoj budućnosti?
Uskoro se održava naoposum book club, posvećen temi odmora, gdje ćemo razgovarati o tome zašto se često s odmora vraćamo umorniji nego što smo otišli i kako naučiti stvarno odmoriti. Ne samo tijelo, nego i glavu. Družimo se u subotu, 27. lipnja u Preradovićevoj 37 od 10 do 13 sati.
Knjiga je trenutno gotovo rasprodana pa radimo na tome da povećamo broj primjeraka na skladištu kako bi ponovno bila dostupna svima koji je žele, a najesen krećemo s novim projektima i Interliberom koji mi je uvijek posebno uzbudljiv jer knjiga tada dobije svoj novi život među čitateljima.
Foto: Robert Gašpert
