Dok posljednji dan listopada većina zapadnog svijeta provodi u prikupljanju slatkiša, maratonskom gledanju hororaca ili odlaskom na kostimirane partyje, kod nas se taj praznik sve više, ali u nešto manjoj mjeri nego vani, doživljava kao prilika za kreativno eksperimentiranje i izražavanje kroz prerušavanje i cosplay. Osim što nas generalno kao ljude privlači gluma i pretvaranje da smo netko drugi, taj val interesa za igre transformacije i vizualni storytelling možda i objašnjava zašto svake godine sve više umjetnika i entuzijasta pronalazi svoju nišu i mjesto za kreativne eksperimente.
Jedni od njih, ali i od onih koji vole pomicati granice kada je Halloween u pitanju zasigurno su Marko Gregurić i Stanislav Kostić, kreativni duo za koji je teško ukratko objasniti čime se točno bave. Možda bi najpoštenije bilo reći da su baš sve što vidite u ovom intervjuu, izuzev manjeg doprinosa novinarke, napravili upravo oni. Ono što je krenulo kao neki vid ispušnog ventila ili jednostavne želje da “sa svojim odraslim novcem rade ono što ih usrećuje”, pretvorili su u njihovu malu tradiciju i projekt na kojem zajedno rade već petu godinu za redom.
Ove godine odlučili su kroz slojevitu simboliku i crni humor ispričati vizualnu bajku o temi koja nam je svima bliska, ali rijetko tako otvoreno prikazana – o povjerenju, ranjivosti i svim onim sitnim životnim “noževima u leđa” koji nas ponekad oblikuju više nego uspjesi. Iako utjelovljuju potpuno različite likove, inspirirani su ponajviše jednom ključnom temom – izdajom, a kao i svake godine, i ovogodišnja horor priča je istovremeno “campy” i introspektivna. U razgovoru, posebno tempiranom za Noć vještica, Marko i Stanko su nam otkrili su nam što se sve događalo iza kulisa.
Već petu godinu za redom zajedno stvarate sve kreativnije i jako kul Halloween projekte. Kako se osjećate kad pogledate unatrag i vidite cijeli taj niz transformacija? Što ste naučili o sebi u ovom kreativnom procesu?
MARKO: Sve je počelo tako da smo jedne godine imali zabavnu ideju za Halloween, otišli u dućan s građevinskim materijalom, kupili selotejp, umjetno lišće i spužvu te se transformirali u Poison Ivy i HIM-a (PowerPuffGirls).
Od tada svake godine pomičemo svoje granice koje ponekad ne možemo ispucati na komercijalnim projektima na kojima inače radimo. Halloween nam služi kao ispušni ventil za sve ono što volimo ili želimo isprobati bez da smo pod bilo kakvim pritiskom ili ograničenjem. Oboje smo veliki fanovi horora i spooky estetike pa nam je ovo savršen dio godine u kojem imamo priliku povezati širok spektar naših interesa. Počeli smo sami, ali naš tim se s vremenom povećao pa je naše projekte nevjerojatno unaprijedila i profesionalna vizažistica Monika Maček koja nas svake godine iznenadi sa svojim skillovima.
STANKO: Pet godina je uistinu dugi period za rad na nekom projektu i kada pogledam unatrag na sve projekte koje smo zajedno stvarali, osjećam se ponosno i ispunjeno. Svaki projekt predstavlja novo poglavlje, izazov i priliku za eksperimentiranje, a taj niz transformacija pokazuje koliko sam ustrajan i spreman istraživati svoje granice. Tijekom godina naučio sam da je najvažnije ostati vjeran svojoj kreativnosti i ne bojati se igrati s idejama, materijalima i tehnikama. Osobni proces se temelji na stalnom učenju, istraživanju i pretvaranju svakog izazova u priliku za rast – kako osobni, tako i profesionalni.
Stanko, ove godine spajaš čak tri lika u jednom. Što ćeš točno biti, kako je nastala ideja za tu 3u1 kombinaciju , što ti je bilo najzabavnije, a što najveći izazov?
STANKO: Ove godine, moj Halloween projekt imao je posebno značenje, jer je tematika meni jako draga priča Alisa u zemlji čudesa, ali u stilu mračne bajke. S obzirom da svake godine pokušavamo pomaknuti vlastite granice, ove godine sam odlučio da neću utjeloviti samo jednog lika, već 3! Tipičnu scenu čajanke Mad Hattera uprizorio sam na način da ja glumim sva 3 lika koji sudjeluju na čajanci: Alisu, Bijelog Zeca i Mad Hattera. Ideja se rodila još prije godinu dana, točno se sjećam trenutka kada sam Marku poslao poruku: “Imam ideju za iduću godinu i poprilično je ambiciozna! Želim rekreirati čajanku Mad Hattera u kojoj ću ja biti sva tri lika odjednom!”
Najzabavniji dio ovog procesa definitivno je bilo kreiranje i karakterizacija svakog lika posebno. Osim ručno rađenih kostima i maski, svakom liku sam htio dati jedinstveni izgled i osobnost. Inspiracija za Zeca mi je bila maska iz filma “The Orphanage” na kojemu je radio Guillermo del Toro, čiju estetiku, uz Tima Burtona i Stephena Kinga, izrazito volim.
Masku sam ručno sašio i izvezao koncem detalje na njoj, a posebno creepy detalj je crveno oko koje se nazire ispod maske. Detalj crvenog oka inspiriran je Lady Gaginim spotom “Disease” koji je apsolutni vrhunac estetike kakvu volim. Lik Mad Hattera je hommage Burtonovoj viziji, a kostim Alise je sam po sebi zastrašujuć jer se radi o ženi od 2 metra prema mojoj građi (smijeh). Za potpunu transformaciju svakog lika zaslužna je mega talentirana vizažistica Monika Maček, kojoj se ovim putem zahvaljujem na beskrajnom strpljenju, kreativnosti i posvećenosti projektu.
Scenografiji sam dao posebnu važnost jer je to moja strast. Sastoji se od centralnog stola bogato dekoriranog raznolikim dekoracijama kao što su vintage set za čaj Villeroy & Boch, različito voće, cvijeće, umjetni kukci te predivna torta branda CakeMe. Ono što je bio definitivno najveći izazov ovog projekta je način snimanja i kadriranja da se stvori iluzija kako tri verzije mene istovremeno sjede za istim stolom, ali tu viziju je besprijekorno oživio Marko bez kojega moja priča ne bi zaživjela.
S druge strane Marko, tvoj C*nt Dracula ove godine je totalno camp, a čula sam i da ti je Stanko napravio lijes. Kako si došao na tu ideju i što ti je najvažnije kad stvaraš lika – horor, humor, vizualni dojam, reakcije… ili sve skupa?
MARKO: Postoji nešto jako strašno, sexy i camp u temi vampira. Od malih nogu obožavam tu jesensku Buffy estetiku pa su inspiracija za mog lika ove godine bili različiti elementi poput Bram Stoker’s Dracule, Nosferatua, vintage horrora, pa čak i crtića Ernest koji je strašan na svoj način. Od svega toga sam napravio novog lika koji se zove C*nt Dracula. On je karikatura teme, ima jako visoko mišljenje o sebi i svom izgledu (valjda jer se ne može vidjeti u ogledalu), voli naređivati i jako je samodopadan. C*nt Dracula misli da ima svu moć svijeta, a zapravo je jako ranjiv i krhak. Za karakterne crte lika inspirirali su me takvi ljudi iz stvarnog života, koji su ponekad strašniji nego bilo koji horor film.
Pri kreiranju ove priče točno sam znao kakvu gradaciju događaja i osjećaja želim da gledatelj proživi pa je u taj mističan i spooky ambijent trebalo staviti i lijes iz kojeg se C*nt budi prije svog pohoda. Proces izrade je bio u najmanju ruku neobičan jer je Stanko sve radio prema mojim mjerama, a često sam se i pitao što bi bilo da nam netko od susjeda pokuca na vrata i vidi ogroman lijes na sredini boravka…
Kad stvaram lika, najbitnije mi je sve napraviti kako ja to vidim, ispolirati do kraja pa srušiti i na kraju se jako dobro zabaviti. Koliko god sve ovo shvaćam ozbiljno, toliko i volim od svega napraviti karikaturu. Htio sam dati hommage starim projektima i barem ih na kratko prikazati u novom filmiću, ali se i našaliti na svoj račun. Projekt je ove godine jako meta i baš sam uživao pri pisanju scenarija. Nadam se da će i publika koja nas prati od početka primijetiti reference, nasmijati se i imati noćne more.
Tijekom ovakvog kreativnog pothvata, nekoga bi možda iznenadilo koliko žrtve nekad podrazumijevaju zbog ranih buđenja ili kasnih snimanja, a k tome morate istovremeno biti redatelji, stilisti, krojači, glumci i praktički sve druge uloge koje su vam potrebne za snimanje. Kako najčešće dijelite poslove i koji je dio tog procesa vama najdraži i zašto?
STANKO: U početku to zna biti poprilično iscrpljujuće, ali smatram da je to sastavan dio kreativnog procesa. U ovim projektima, ja sam svoj vlastiti klijent, što mi omogućuje da iskoristim maštu do krajnjih granica i izvučem iz sebe ono najkreativnije. Ovakvi projekti rezultat su timskog rada i kreativne sinergije svakog pojedinca u timu.
Osim kreativne konceptualizacije, ja sam dosta orijentiran na izradu scenografije i kostima i to je dio u kojem posebno uživam. Tijekom kreativnog procesa često eksperimentiram s različitim materijama i tehnikama izrade jer osim dizajniranja i kreiranja nekakve neopipljive ideje, volim kreativno stvarati. Većinu scenografskih projekata izrađujem samostalno i vrijeme koje provedem u doticaju s materijalima je na nekakav način meditativno.
MARKO: Tempo zna biti zahtjevan, ali budući da sve te stvari radim iz čiste strasti, taj umor zapravo nikad ne osjetim kao teret. Suština našeg Halloween projekta uvijek je ista: izaći iz zone komfora, srušiti sva očekivanja i potpuno se osloboditi trendova i formata. Najzabavniji dio je upravo u tom izazovu, u procesu stvaranja nečega za što ne postoji jasan put ni upute. Svake godine pokušavam isprobati nešto novo, a dosad sam glumio, pjevao, bio u dragu, a ove godine sam se okušao i u nail artu. Takve prilike ne dobiješ svaki dan.
Masku ili koncept svatko od nas prvo osmisli za sebe, a onda zajedno gradimo i zaokružujemo cijelu priču. Stanko je više fokusiran na scenografiju i one ključne detalje koji našim likovima daju onaj “the moment”, dok ja pišem scenarij, snimam i montiram. Ukratko, on stvara svijet u kojem se sve događa, a ja ga vizualno pretvaram u priču. Granice između naših uloga teško je povući jer sve prolazimo zajedno, sve završavamo zajedno, i upravo u toj suradnji leži čar cijelog procesa.
Horore inače nije toliko strašno snimati koliko gledati, no nekad se i tijekom snimanja “spooky” stvari događaju čudne stvari. Jeste li doživjeli nešto tako na jednom od snimanja i kako se završilo?
STANKO: Za mene je definitivno najviše “spooky” trenutak bio kada sam utjelovio klauna Pennywise iz poznate Kingove priče “It”. Taj trenutak kada sam obukao kostim i kada je Monika make-upom transformirala moje lice, u meni je probudio glumca dostojnog Oscara. Snimali smo kasno navečer i atmosfera je sama po sebi bila jeziva, a ja sam u tom kostimu trčao po setu, smijao se i izvodio luđačke grimase. Mislim da se u tom trenutku dogodio taj čarobni klik kada je taj lik potpuno zaživio.
MARKO: Meni je najstrašnija bila prošla godina kada sam samostalno snimao svoju Slagalicu Strave. Kao veliki fan franšize sve sam izradio sam, od Billy lutke, zamke i scenografije, a kada sam napisanu skriptu koju mi Jigsaw izgovara pretvorio u finalni audio… doslovno nisam mogao spavati tu noć. Cijelo vrijeme sam imao osjećaj da će me netko oteti, zatvoriti i reći “Hello Marko… I want to play a game.”
Kad biste imali neograničen budžet i potpunu slobodu, kakav Halloween projekt iz snova biste voljeli realizirati i zašto?
MARKO: Koncept za naš ultimativni Halloween projekt je napisan prije dvije godine, ali zbog nedostatka vremena ga nismo još realizirali. Ove godine se skoro ostvario, ali zbog ostalih projekata morali smo ga zadržati u ladici. Ne volim najavljivati nešto što nije gotovo jer sam praznovjeran po tom pitanju i mislim da tek onda neće biti ništa od toga, radije šutim i samo prezentiram gotov proizvod. Jedini hint koji mogu reći je – bit će zabavno.
Ako biste morali izdvojiti jednu od svojih dosadašnjih maski ili projekt koji vam je najdraži, koja bi to bila i zašto? Je li to zbog samog lika, povrathih reakcija ili možda nečeg osobnog “iza scene”?
STANKO: Iako mi je svaki projekt posebno drag i jako je teško izdvojiti najdraži, posebno bih istaknuo projekt Kuća Babe Yage. Te godine odlučio sam da neću imati očekivani kostim nekakvog lika, već da će moj kostim biti kuća na pilećim nogama koju ću oživjeti i dati joj karakter. Izrada ovog projekta bila je izrazito zahtjevna i bilo je potrebno puno kreativnog i tehničkog promišljanja, ali je to bio rizik koji doveo do jedne impresivne mračne bajke. Osim tog projekta, istaknuo bih i lik Edwarda Scissorhandsa kojeg sam utjelovio prošle godine. Edward je vječno utjelovljenje ideje jedinstvenosti i podsjetnik kako naš izgled ne bi trebao biti temelj za osudu.
MARKO: Teško mi je izdvojiti samo jedan projekt jer svaki ima neku suludu priču ili situaciju u pozadini. Ove godine smo se na Stankovom setu toliko smijali, pogotovo kad mu nismo mogli izvaditi leće u boji punih 45 minuta. Samo sam zamišljao scenarij kako ga vodimo na hitnu usred tjedna dok je obučen u Alisu.
Za kraj, i gledajući na zadnjih pet godina ovog “passion projecta”, zanima me odakle crpite inspiraciju za nove ideje i imate li već nekih želja i planova za sljedeću godinu?
STANKO: Inspiracija za moje projekte često dolazi iz kombinacije različitih izvora; od umjetnosti, pop kulture, prirode, mode, animiranih filmova pa do svakodnevnog života i emocija. Često je to nekakav nostalgični motiv kojim prvenstveno sebi, a potom i drugima želim evocirati osjećaje koji će probuditi dijete u nama. Iako imam 34 godine, uvijek nastojim zadržati dijete u sebi i mislim da je jako važno uvijek se vratiti tome jer smo kao djeca bili neopterećeni i iskreni u namjerama. Što se tiče planova za iduću godinu, ideje već postoje, ali je potrebno dati im vremena i prostora da se formiraju u novi kreativni izazov u koji ćemo zaploviti.
MARKO: Inspiracija je doslovno dio našeg svakodnevnog života, naših interesa i hobija. Sve teme koje smo obrađivali su nešto što je u nama ostavilo dubok utisak (pogotovo kad smo bili djeca) pa to sada s “adult money” pretvaramo u zabavu. Ideja uvijek imamo, ali još nismo finalno odlučili temu. Jedino znam da ćemo opet pokušati podignuti ljestvicu.
Foto: Marko Gregurić i Stanislav Kostić
