Kako je jedan intervju završio tetoviranjem

Kada smo u redakciji razgovarali o prijedlogu autorskih tema za veljaču pomislila sam da bi bilo sjajno napraviti nešto po čemu će se ona pamtiti. Zašto ne? Sjajno je za sebe činiti stvari koje će se pamtiti. I zbog toga sam, upravo ovoga trenutka, završavajući posljednju rečenicu uvoda, odlučila da ću cijelu godinu i svakoga mjeseca, za sebe učiniti nešto po čemu ću svaki pojedini mjesec na izmaku pamtiti.

U moru istih koji se izmjenjuju jedan iza drugoga i tako kao vojska stupaju kroz tekuću godinu, mjeseci se svedu na dane koji prolaze pored nas brzinom svjetlosti i listaju nam stranice života još većom brzinom od one kojom trepćemo. A ne želim trepnuti i biti tužna što sam sve shvatila olako. Kako bih vam potvrdila da svoj život ne shvaćam olako i želim ga učiniti življim i potpunijim s vama ću podijeliti svoje iskustvo. Svatko od nas ima svoju ovisnost. Svi. Dokazana je to činjenica. I svi se s njom borimo onako kako to najbolje znamo. Moja je ovisnost život. Volim život. I svaki sam dan sve uvjerenija da mi on tu ljubav vraća na svoj originalan način. Kroz ljude zbog kojih mi bude čast raditi ono što radim, ali i posebna sreća, razgovarati s njima, družiti se. Jedan od tih, posebnih ljudi skriva se u mom rodnom Osijeku i radi u salonu za tetoviranje. Zove se Mario Skender. Nadimak mu je Sob. I priča je ovo o Sobu koji ne voli zimu, ali voli život. I njegove priče započinju i završavaju rečenicom Sve se događa s razlogom. I zbog toga mi je još draži.

Možda vam još do sada nisam imala priliku reći, ali jako uživam u pisanju priča do kojih dođem kroz razgovor s ljudima koji na n-tu potenciju vjeruju u ono što rade. Žive za to i potpuno su u tome. Krenimo ispočetka. K Sobu sam došla po intervju, a doma otišla s tetovažom. Jer to vam je tako! Kada imate jednu, poželjet ćete i drugu i treću… Avantura je započela još u redakciji, u trenutku kada sam predložila i nametnula si zadatak koji će biti drugačiji, neobičan, iskustven, doživljajan. Sve ostalo se samo nadovezalo. I danas imam trajan dokaz na ruci. Podsjetnik. I uvijek ću se sjećati te veljače 2018. godine. Uzela sam mjesec mačkama. (smijeh!) Ah, još od kada sam bila malena govorili su mi da ne moram sve iskusiti na svojoj koži. Da neka iskustva mogu „ubrati“ i kao promatrač. Kao što vidite, neke stvari se nikad neće promijeniti. Ovo je priča o Sobu čiji je život isprepleten s beskonačno mnogo fino definiranih linija koje krase tuđu kožu, dok duplikati ostaju u svakoj njegovoj pori. A to znači samo jedno. Pobjeda. 

 

Kada si i kako shvatio da želiš tetovirati?

Crtam cijeli život od kada sam bio maleni točnije od druge ili treće godine. S devet sam godina počeo “ozbiljnije“ crtati. Kao veliki. Grafite. Vrlo brzo sam shvatio da želim živjeti od crtanja. Nakon grafita, započeo sam s air brushom. Napravio sam sigurno preko pet stotina majica. Sve mi je tako nekako išlo od ruke. Jednostavno. Nakon toga sam imao priliku upoznati dečka koji je došao iz Kanade u Osijek i postao najbolji prijatelj moga brata. Bio je cijeli „išaran“ (smijeh!)- tetoviran. I kroz razgovore koji bi trajali danima, shvatio sam da mi je samo nebo granica. Imao sam tu sreću pa je on pogledao moje crteže i oduševio se njima. Vrlo brzo me počeo nagovarati da počnem ozbiljno razmišljati o tom pozivu. Svaki dan bi onako suptilno sa mnom podijelio neki novi izvor znanja. Prvo mi je ostavljao dvd-ove (onda su još bili popularni), a kasnije mi je prosljeđivao tutoriale.  Naposljetku mi je poklonio i sav pribor koji mi je bio potreban. Nije mi više ništa preostalo. Sve mi je to bilo dovoljno. Dodao sam još malo hrabrosti i odvažio se. Danas sam ovdje gdje jesam. 

Gdje si još crpio znanja? Jesi li išao na konvencije?

Nisam. Ni na jednoj konvenciji u životu nisam bio. (smijeh!) Čak i pored toga (a kažem ti da se svakom putevi drugačije slože) imao sam sreću, a i priliku raditi u Norveškoj s vrlo popularnim tattoo artistima. Jedan od njih je čak 2016. godine pobijedio na tattoo konvenciji u Londonu. A oni koji se razumiju, znat će što to znači. Riječ je o jednoj od najjačih konvencija na svijetu. Zaista sam radio s najjačima. U Norvešku sam tada otišao zbog poznanstva koje sam ostvario preko Facebooka. I bilo mi je izvrsno. Samo mi nije odgovaralo vrijeme. Prehladno je. Ne uživam baš toliko u zimi. I eto, naučio sam sve što sam mogao naučiti i vratio se doma. To je bio moj put. Danas mogu reći da tetoviram već 12 godina. Kada se samo sjetim sebe s očima dječaka. Oduvijek sam gledao ljudima u tetovaže. (smijeh!) 

Imaju li ljudi još uvijek predrasude prema ljudima koji imaju tetovaže?

Vjerujem da je to sve individualno. Ako je netko konzervativan i dođeš mu takva istetovirana, neće te sigurno zaposliti (smijeh!). Ako je netko otvorenog uma, hoće. Čak bih se usudio reći da je danas na poslodavcima vrlo težak izbor i pravo je umijeće zaposliti osobu koja nema tetovažu. Sve je u znaku hipstera, tetovaža, brada. To je u modi. A pouzdano znam da ponekada, ako imaš tetovažu, u dobivanju nekih poslova imaš prednost pred drugima, koji ju nemaju. Primjerice, ljudi koji rade s mlađom ekipom, s ljudima koji promišljaju urbano. 

Dosta često mi dođu klijenti s tetovažama koje vide na internetu. Pokažu mi ju i ispričaju svoju priču vezanu za nju. Na temelju nje stvorim si sliku koja bi sve to povezala u jednu cjelinu, a opet, stavila moj potpis. Naravno da trendovi postoje. Ruže, satovi, kompasi, slova…

Velika većina zna što želi tetovirati i to obično i tetovira. Ako se slučajno dogodi da netko i napravi nešto za što nije sto posto siguran, nakon nekog se vremena jednostavno saživi s tetovažom. Možda zaboravi da ju ima?! Ljudi se naviknu. (smijeh!)

Da, ljudi se naviknu i na kamenčić u cipeli pa kako ne bi onda na tetovažu?! (smijeh!) Ti sigurno odmah uočiš kada tetovaža nije dobro napravljena kao i stomatolozi koji odmah vide da nekom nešto ne štima sa zubima… 😀 

Uglavnom se to vidi po linijama. Ako linija nije jednolična ako izgleda isprekidano, ako je neujednačena. Nepravilnosti se vide po kontrastima. Kada sjene izgledaju slično i ako se povežu u jednu veliku „nepravilnost“. Treba biti dosta jak kontrast da se točno vidi gdje je crna boja, gdje je linija, gdje je svjetla boja tako da ta tetovaža izgleda sjajno i za 20 godina. Vrlo često tetovaža izgleda super dok je svježa, a kada zaraste nije to to. U ovom je poslu jako bitno gledati unaprijed. 

Jesi li imao priliku raditi prepravke tetovaža?

Bude i teško. Bude i uspješno. Ali ljudi koji traže prepravak moraju biti svjesni da ne mogu dobiti baš štogod požele. Ograničeni su pri izboru motiva, ali i tehničkom odradom tetovaže. Nove tetovaže moraju biti veće i tamnije. Treba biti jako oprezan. Kada prekrijem tetovažu novom tetovažom, nema povratka i vrlo je izgledno da treće sreće neće biti. 

Koliko ih ti imaš? 

Na kraju, kada bude sve gotovo bit će to jedna velika i povezana tetovaža. Trenutačno ih imam 12.

Jesi li neku od njih sam sebi istetovirao?

Nisam se nikada sam tetovirao. Za to su mi ipak potrebne dvije ruke. Mogao bih se sam tetovirati jedino na trbuhu ili na bedrima. Tu imam dobar pristup, ali to još nije došlo na red. Idem nekim redom. Zamislio sam si što želim i to ću dovršiti. A onda ću vidjeti što ću dalje. 

Mislim da sam čak i dobar (smijeh!). Vjerujem u sebe i svoj rad pa mi je onda vrlo teško naći artistu koji bi mi na prvu bio bolji od mene. (smijeh!) Uglavnom su me tetovirali prijatelji. Ljudi s kojima sam radio, koje sam upoznao i koji su mi se svidjeli. 

Gdje crpiš inspiraciju?

U svemu što je oko mene. Život, priroda, novac…

Imaš dvije kćeri. Jedna je stara godinu, a druga četiri. Kako one gledaju na tvoj posao?

Njima je to zanimljivo. Obje vole crtati. Moguće je da su povukli koji gen na mene. (smijeh!) Dosta su dobre u tome. Mia kaže da će imati tetovaže kada bude velika. Već sada je rekla da bi željela maleno srce i pitala me zašto joj ga neću istetovirati. Objasnio sam joj da ako joj napravim maleno srce da će doći socijalna služba i odnijeti ju. (smijeh!) Čekat ćemo dok ne bude punoljetna.

Jesi li imao kakvih neželjenih situacija?

Je. Dogodilo se. Neki ljudi budu alergični na boju, a da ni ne znaju da su alergični na nju. To im bude prvi susret i shvate da su alergični. Tetovaža zarasta, umjesto dva tjedna, dva mjeseca i mora se na nju paziti. Alergijska reakcija se zna dogoditi i nakon šest mjeseci. To su rijetki slučajevi, ali dogodilo se. Uglavnom, tada liječnici preuzimaju stvari u svoje ruke. 

 

Možeš li se zamisliti da radiš neki drugi posao? 

Čak i mogu. Vjerojatno bih, da ne radim ovo bio bankar ili broker. (smijeh!)

Boje li se ljudi tetoviranja?

Bilo je onih koji su padali u nesvijest. Imao sam jedan slučaj. Djevojka je pala u nesvijest dok sam joj crtao skicu pa opet kada sam joj lijepio šablonu. Nisam ju ni počeo tetovirati, a već je pala nekoliko puta u nesvijest. Kada padnu u nesvijest kao da se resetiraju. I onda ih poslije manje boli. (smijeh!) 

Da. Točno znam koje su iz 90-ih. Vjerojatno će nam i ove danas za dvadesetak godina biti neobične. Tko zna što nam nosi budućnost.

Imaš li neku anegdotu iz života tattoo majstora?

Imam. Prva osoba koju sam tetovirao bila je Norvežanka i imala je 85 godina. Tetovirao sam joj malenu ružu i nakon toga je otišla po vozačku dozvolu za brod. Rekla mi je da je odlučila, početi živjeti.