Društvene mreže su sintagma koja nam već više od jednog cijelog desetljeća ne izlazi iz usta. S njom se budimo i odlazimo na spavanje, a usput kreiramo jednu posve novu svakodnevicu koja uvelike odskače od normale. Kada bismo morali odgovoriti što je to zapravo normala, vjerujemo kako bi odgovori varirali jer heštegovi, lajkovi i komentari postali su kao kakvi idoli suvremenog društva koji pod krinkom tolerancije i slobode govora – mogu sve!
Sigurni smo da ne biste trebali puno razmišljati kad bismo vas upitali možete li nam ispričati neku neugodnost s društvenih mreža. Bez obzira na to jesmo li prosječan korisnik, influencer ili javno lice, tipkovnica nikog ne štedi, a pogotovo kada je riječ o fizičkom izgledu, odnosno body imageu. Prozivke i osude na račun izgleda nisu nikakva novina, ali online bullying u kombinaciji s nametnutim filter savršenstvima, kreirao je zajednicu dežurnih ‘komentatora’ koji uvelike oslikavaju hiperprodukcijsko društvo u kojem živimo, a čiji je sadržaj izgrađen na postulatima iskrivljenih vrijednosti. Ide se iz ekstrema u ekstrem, a pritom se zaboravlja da su upravo individualnost i nesavršenost ono što svakog čovjeka čini svojim, unikatnim i zanimljivim.
Osim modne, beauty industrija je ona koja svojim retuširanim fotografijama, savršenim modelima, ali i sloganima koji aludiraju na besprijekornost kvari sliku realnog body imagea, no kao i uvijek, postoje brendovi koji gledaju izvan okvira. Jedan takav je i domaći brend kistova Noelle koji u svojoj posljednjoj kampanji „We dont take bullying“ slavi različitosti i razbija predrasude. Ova hvalevrijedna kampanja nastala je sa željom da se govori o šokantnim brojkama online zlostavljača podižući tako svijest o jednom od gorućih društvenih problema. Upravo zato, kako bismo dobili odgovore iz prve ruke kako izgleda borba sa samopouzdanjem i online bullyingom, porazgovarali smo s Anjom Mihaljević i Zsa Zsaom, a zanimljiv i edukativan intervju ne propustite pročitati u nastavku!
Anja, rođena si s invaliditetom, a iza tebe su i brojne poprilično teške operacije. Nažalost i dalje živimo u društvu koje je sklono osuđivati i upirati prstom u ‘drugačije’ od sebe pa kako si ti uspjela zadržati pozitivnu energiju, raditi na sebi i ne dopustiti da te tvoj invaliditet sputava?
Nažalost bih se morala složiti da živimo i dalje u takvom društvu. S obzirom na moje zvanje i posao, ali i karakter – otvorenost, komunikativnost te želju za pomaganjem drugima i edukaciju, nekako mislim da sam dobila priliku govoriti za one koji se ne čuju toliko, za nas osobe s invaliditetom koji smo nažalost, uvijek ‘zadnja rupa na sviralu’. Oduvijek sam smatrala kako ne bih bila niti tako pozitivna niti se borila za sebe da nemam mamu baš kakvu imam. Ona je borac, snažna žena, od koje sam učila kako se ponašati i kako koračati kroz život. Recimo, nikada me niti ona niti ostatak obitelji nisu smatrali drugačijom i kroz sve sam jednako prolazila pa tako i u školi. Zaista sam uvjerena kako način odrastanja i okruženje ima velike veze s tim jer znam za nažalost puno ljudi koji su odrasli u dosta lošem okruženju, doživljavali bullying zbog svog disabiliteta, odbacivanje od društva itd. Ne mogu reći da su odrasli u super pozitivne osobe koje se svaki dan bore za sebe, nažalost.
Na društvenim mrežama širiš jednu predivnu motivirajuću poruku, a to je ona koja govori da je vanjština samo mali dio nas koji ne određuje naš privatni i poslovni put, ali ipak, jesi li se nekad sama pronašla u situaciji u kojoj ti je tvoj invaliditet predstavljao teret, prvenstveno onaj psihički?
Naravno. Čak i najzdravija osoba ima neki teret, a kamoli netko bez noge i s toliko operacija iza sebe. Ima dana kada ih provedem u suzama, ne da mi se izaći iz kreveta, ali uvijek me moje osobe natjeraju da idem naprijed. Nakon posljednje operacije imala sam napadaje panike godinama. Trigeri koji su na prvu totalno nepovezani s ičim, rezultiralo je napadajima. S druge strane, imam nekada faza kada se nešto loše događa po pitanju zdravlja. Npr. prošle godine je trebalo 8 mjeseci da mi se proteza izradi (i bili smo i u lockdownu) što me je jako iscrpilo i psihički i emocionalno umorilo; ili kada mi se pojavi fantomska bol koja ne prolazi danima. To su situacije u kojima imam osjećaj da sam se vratila na nulu i sve moram ispočetka.
Govorila sam baš i o tome na mrežama – ništa nije tako lijepo i jednostavno kako mnogi znaju prikazivati pa tako i moj život koji se možda nekome čini idiličan. Kao OSI se svakodnevno susrećem s izazovima, lakšim, težim, ovisno o situaciji, ali nastojim ih sve prevladati i svaki put izaći jača iz toga.
Ti si i vrlo uspješna mlada poslovna žena; jesi li se u profesionalnom okruženju susretala s predrasudama?
Najiskrenije mogu reći da se nisam susretala s predrasudama u profesionalnom okruženju. Baš mi je jako drago da su me svi s kojima sam radila i s kojima radim doživjeli kao osobu, a ne kao osobu s invaliditetom. No tu sam i ja napravila veliku inkluzije prije 5-6 godina kada sam počela raditi. Moja bivša urednica i ja smo doživjele svakakve situacije: jednom smo u bili na press tripu u Sloveniji u hotelu i kada smo došle na bazen, ljudi su suptilno počeli izlaziti jer im je ili bilo neugodno što sam ja bez noge u bazenu ili su mislili da će meni biti lakše. Kako god bilo, mi smo to okrenuli na pozitivnu stranu jer smo imale cijeli bazen za sebe. Trebalo je neko vrijeme da se kolege u početku naviknu na mene, ali više u smislu što mogu, a što ne. Pitanja popit mogu li sjesti na barsku stolicu i takve sitnice bilo su svakodnevica. No s odmakom, vidim kako sam ja, moj invaliditet, utjecali na njih tako da mi je neopisivo drago što sam napravila inkluziju.
No moram istaknuti kako sam se susretala s nažalost činjenicom da se pokušava iskoristiti moja publika, moje privatne društvene mreže kako bih promovirala nešto na način na koji ne želim ili uopće ne želim to promovirati. To forsiranje koje je otišlo u nevjerojatne ekstreme isto pokazuje kakvi su ljudi. Moja publika mene prati zbog mene i moje priče, motivacije, savjeta, sve što recimo i promoviram, publika zna da je to nešto što zaista koristim i što volim. Tako da sve više od toga govori kakav je mindset osobe/osoba koje su takve stvari pokušale isforsirati.
Što bi istaknula kao najtežu stvar s kojom se ljudi koji poput tebe imaju uređeni ili naknadno dobiveni invaliditet svakodnevno bore i na koji način izgraditi osobnost na koju predrasude ne utječu?
Svakodnevno se borimo sa sustavom, zakonima, pravima, infrastrukturom, nerazumijevanjem. Ako naš sustav neće stati uz nas, kako možemo očekivati to od ljudi? Kada ste čuli da ijedan političar u kampanji ili tijekom mandata išta govori o OSI ili im je podrška? Ja sam jedna od onih koji su toliko uporni i tvrdoglavi i borit će se do kraja života, ali znam da mnogi više nemaju snage jer nemamo nikakvu podršku. Osim toga, svaka osoba vodi i svoje borbe u glavi koje cijelu situaciju dodatno pogoršavaju.
Koji je tvoj stav o aktualnoj Noelle kampanji koja želi izbrisati društvene predrasude i poticati ljepotu različitosti te što biste istaknule kao vaš cilj sudjelovanja?
Mene inače privlače stvari koje na prvu ruku ne izgledaju povezane. Snimala sam kampanju u latex haljini kako bih pokazala da smo svi jednaki i da moda ne zatvara vrata nikome. Jednom su me pitali kako ljepota i invaliditet idu zajedno? Po meni je to nepotrebno pitanje, ali i takva misao. Zašto moraju postojati stereotipi? Nitko nije savršen, svi imamo nedostatak pa makar to bio celulit i strije. Ljepota dolazi iznutra, a ne na temelju imaš li neki dio tijela ljepši od drugog.
Beauty svijet ima veliku težinu, to je ogromna industrija koja svaki dan pokreće nove trendove, ali i dalje OSI nisu uključene koliko bi trebale biti. Upravo zato mi je genijalno što je beauty brend kao Noelle kreirao ovu kampanju i uklopio toliko različitih ljudi u nju. Moj cilj? Napraviti inkluziju OSI u društvo i dati do znanja svima da i OSI zaslužuju jednako biti uključeni modu, make up, skincare, nebitno što, kao i osoba koja ima ‘savršene mjere’, ako savršene mjere postoje uopće.
Jelena, javnost te zna kao talentiranu pjevačicu mlađe generacije umjetničkog imena Zsa Zsa, ali osim toga poprilično si aktivna i na društvenim mrežama gdje, baš kao i Anja, odašilješ jednu dublju poruku. Nedavno si javno progovorila o problemima s aknama, ali i pokazala da akne nisu tvoja prepreka. Kakve su reakcije publike i pratitelja bile na sve to?
Neočekivano dobre! Poruka je prešla granice Hrvatske i doslovno su mi se ljudi iz cijele regije javljali u inbox s riječima podrške ili suosjećanja i još sad, iako je prošlo skoro godinu dana, poruke stižu. Nevjerojatno je koliko me jedan trenutak nesigurnosti koji sam podijelila sa svijetom zapravo transformirao psihički u osobu koja sada rado priča o tome bez knedle u grlu tko će što misliti. Pričala sam ja i prije o tome, još i u srednjoj, ali ovaj put je to stvarno doseglo neki nivo koji ni u snu ne bih očekivala, a kamo li da će to zapravo osim širenja lijepe poruke i destigmatiziranja kožnih problema popraviti i moju psihu.
U trenu kad se to sve desilo nekako sam prihvatila i čak ne biste vjerovali zavoljela te svoje nesavršenosti, iako zvuči suludo. Naravno i dalje se zalažem da se to treba liječiti ali bez stresa i predbacivanja samome sebi ili srama pred drugima. To je proces i treba se naučiti biti strpljiv i uživati u svakom, pa i najmanjem pomaku, voljeti se u svakom izdanju jer ipak nije koža ogledalo duše, nije savršena koža mjerilo za dobru osobu.
S obzirom na to da se baviš javnim poslom, od tebe se ‘očekuje’ da izgledaš besprijekorno, jesi li u profesionalnom smislu imala problema po tom pitanju, odnosno jesi li naišla na neugodne komentare ili bila zakinuta za neke poslovne prilike?
Taj profesionalni dio života mi je i stvarao najveći teret, baš zato što se u tom segmentu svi prikazuju savršenima – u spotovima, coverima albuma, IG objavama, storyjima ja jednostavno nisam imala snage stalno se uređivati i ‘žbukati’ ili koristiti one filtere i varati samu sebe zapravo nakon toga bi se osjećala i još gore jer oni bi mi dali tu prividnu savršenu sliku koje više ne bi bilo kad bi se pogledala u ogledalo (danas nemam problem s tim, baš sam si super) i to je postajalo sve gore. Srećom nisam imala nikakve direktne situacije iako znam poglede i reakcije ljudi kad bi se susreli sa mnom uživo….nekako od javne osobe očekuješ da uvijek izgleda kao ona s televizije ili spota. Mene je to ubijalo i bilo mi je UŽASNO teško hodati u korak s tom ‘Jelenom’ tj. sa ‘Zsa Zsom’.
Imala sam jednu situaciju, nije bila namjerna i zlonamjerna, ali ja sam je nekako neugodno osjetila na svojoj koži jer znam da je zbog mog lica došlo uopće do nekog zaključka i nekako se nisam osjećala dovoljno lijepo da budem pjevačica – i to na snimanju vlastitog spota! Naime, iznajmili smo prostor u kojem se snimalo, došli smo ranije, naravno da se uredim, našminkam i došla sam sama, bez nekih menadžera i high end ekipe – samo ja i moje društvo za spot i ljudi koji su radili na spotu. Ja sam komunicirala s vlasnikom prostora koji je stalno imao pomalo bahat stav prema svima pa tako i prema meni, nismo mu bili zanimljivi, jedva da je odgovarao na pitanja koja su nam bila važna, uuglavnom skroz neka čudna energija sve dok se nisam našminkala, uredila i dok nije shvatio da sam ja ta ‘Zsa Zsa’. Odjednom je postao extra uljudan i simpatičan. Nije uopće pomislio da jedna pjevačica može izgledati tako kako sam ja izgleda prije šminke pa malo to zaboli, bar u mojoj glavi tada.
Na kraju dana, imala ja prištiće ili ne, ova situacija je primjer koji općenito u životu ne volim! Zar je važno jesam li pjevačica, šminkerica, samo asistentica, prištava, ljepotica s naslovnica, prema svima se trebalo ponašati istim tonom – vedrim i uljudnim.
I sama si istaknula da ti je bilo vrlo teško izboriti se s tim problemom. Koji savjet bi dala nekome tko se nalazi u istoj poziciji?
Curama/dečkima koji su u poziciji kao ja, u smislu da se bave javnim poslom i bore se s istim problemom, koji realno htio ti ili ne uvijek bar malo utječe na psihu kad su ti kamere i biti «lijep» dio posla da jednostavno otpuste taj osjećaj krivnje koji nose u sebi i nekako pokušaju ne skrivati se i pokušavati glumiti nekog tko nisi. Lakše je kad takve stvari prihvatiš, nemaš nerealna očekivanja od sebe, a onda ni ljudi nekako nemaju ta nerealna očekivanja od tebe, na kraju dana vjeruj mi stotine mladih ljudi trebaju nekog da im pokaže da akne i općenito bilo koji drugi kožni problemi nisu nešto što bi nas trebalo sprječavati da se bavimo svojim snovima i da uživamo u svojoj koži. Stotine ljudi trebaju nekog s kim će suosjećati i tko će im dati do znanja da je sve to normalno i da se svi borimo s nekim svojim problemima.
Stotine mladih samo treba nekog tko će im ukazati da nisu sami i da nas kvaliteta kože ne određuje kakve smo osobe i to se odnosi i na one koji nisu u javnom svijetu. Cure i dečke koji se možda samo svakodnevno u nekim svojim okvirima bore sa svojom psihom, uspoređivanjima samog sebe s photoshopiranim plakatima i savršeno našminkanim licima s umjetnim ljepotama. U trenu kad pogledaju malo dublje u ogledalo, ravno u oči, shvatit će da su stvarno puno ‘ljepši’ nego ona slika koju si sami stvaraju u glavi. U trenu kad se suočiš sa svojim nesigurnostima – javno, pred prijateljima, shvatit ćeš da oni to uopće ne gledaju i nije im važno! Ako su pravi, a oni koji nisu pravi – oni ni ne trebaju! Svi koji sude meni su potpuno nevažni naspram pozitivne energije i podrške koju ti daju oni pravi.
Po tvom mišljenju, utječe li problem s aknama na generalnu percepciju tijela i cjelokupnog izgleda? Je li se ikada dogodilo da zbog akni nisi željela primjerice obući najdražu kombinaciju ili nešto slično?
Zbog akni puno puta nisam htjela izaći van među ljude na kavu ili čak i na nastup ili nešto treće bez da se našminkam, a čak i kad bi to prekrila nisam se osjećala dobro jer se ja sama nisam osjećala lijepo, znala sam istinu iza pudera jer na kraju dana i taj puder ne radi čuda. Previše sam se uspoređivala s drugima i zbog toga sam imala prevelika očekivanja od svoje kože – koja je drugačija nego ‘nečija druga’. Nisam puno nosila crveni ruž jer sam imala osjećaj da on još jače izrazi moje crvene točkice, nisam voljela nositi kosu skupljenu u rep ili punđu, radije sam se skrivala iza šešira i kose. Sve dok se nisam naučila nositi svoje točkice kao modni dodatak!
Sad kad su prošle i kad gledam stare slike čak su mi nekako i slatke, ne smetaju mi i danas nemam problema s ničim. Naučila sam voljeti sebe, svoju kožu i biti zahvalna na svakom pomaku prema naprijed koji se desi. Još nosim ožiljke, nekad mi naravno zasmetaju, svi imamo trenutke slabosti, ali to je dio mene, velik dio mene. I volim pričati tu priču od kad sam shvatila da i drugi žele pričati o tome i da je netko taj dan bez imalo stresa i kompleksa zbog neke moje objave otišao u grad ili školu bez šminke. Šminka, filteri, odjeća, sve je to lijepo i stvoreno je da se osjećamo sexy, lijepo, samopouzdano i ja to jako volim! No jedan još bolji osjećaj je kad se osjećaš isto sam sa sobom, bez ikakvih dodataka
Koji je tvoj stav o aktualnoj Noelle kampanji koja želi izbrisati društvene predrasude i poticati ljepotu različitosti te što biste istaknule kao vaš cilj sudjelovanja?
Volim, glasno podržavam i želim da što više ljudi i brendova priča o tome! Ali ne zbog marketinških, proračunatih motiva, već iskreno, da nekog taknu u srž, da nekom pokažu da su vrijedni i da budu podrška onima koji se osjećaju samo i ne dovoljno dobro.
Noelle je u kampanju uključio mnogo različitih ljudi i priča koje stvarno vrijedi poslušati i koje su stvarno iskrene iz dubine srca. Uključili su ljude koji žive to što pričaju i nadam se da će doprijeti baš do onih kojima treba i koji se danas osuđuju u svojim mislima. Sve te nesavršenosti nas na kraju ipak, bilo to klišej ili ne, čine posebnima i savršenima na neki naš način…I možda će se baš netko zaljubiti u tu vašu posebnost i način na koji to nosite; zato glavu gore! Veliki thumbs up za Noelle! I najljepše lice je lice s osmijehom!
Foto: PR, Instagram
