Kada je riječ o zdravlju, pojedina zdravstvena stanja skloni smo pripisati točno određenim godinama. Takav način razmišljanja u društvu kreira svojevrsnu diskriminaciju bolesti što posljedično dovodi do zanemarivanja potencijalnih simptoma. Potaknuti time, porazgovarali smo s neurologinjom prof. dr. sc. Zdravkom Poljaković, pročelnicom Zavoda za intenzivnu neurologiju KBC-a Zagreb i predsjednicu Hrvatskog neurološkog društva, a koja je i članica organizacijskog odbora javnozdravstvene akcije ‘Dan crvenih haljina’ kojom se već treću godinu zaredom želi podići svijest javnosti o specifičnostima moždanog udara kod žena.
Upravo je moždani udar jedna od bolesti koja je nerijetko zanemarena od strane mlađe populacije, ali ovom akcijom želi se motivirati i osvijesti javnost o važnim činjenicama, kao i prevenciji koja je itekako moguća! Ova hvalevrijedna akcija održava se danas, 5. veljače u zagrebačkom Hrvatskom glazbenom zavodu, a tim povodom u nastavku pročitajte koristan intervju s prof.dr.sc. Zdravkom Poljaković za koji smo sigurni da će potaknuti nešto drugačije razmišljanje i pravovremenu brigu o onome najvažnijem što imamo – zdravlju!
Akcija Dan crvenih haljina je hvalevrijedna inicijativa koja nas podsjeća koliko ja važno biti informiran o potencijalnim zdravstvenim problemima. Slobodna sam zaključiti da to i jest primarni zadatak akcije, no opišite nam u nekoliko riječi koja se ideja i cilj kriju iza svega?
Akcija je započela prije 19 godina u SAD-u nakon što su istraživanja pokazala koliko je moždani udar zanemaren u ženskoj populaciji. Ukratko – žene češće doživljavaju moždani udar, teže ga preživljavaju, značajno više zanemaruju blage znakove moždanog udara, imaju višu smrtnost i lošiji ishod, imaju neke specifične čimbenike rizika koje muška populacija nema, te su puno češće nakon moždanog udara prepuštene same sebi, odnosno bez adekvatne brige obitelji. Upravo zbog svega navedenog, skupina (nazovimo ih) utjecajnih žena (jedna od predvodnica ideje bila je i Sharon Stone koja je sama jedva preživjela težak oblik moždanog udara), odlučila je organizirati javnozdravstvenu akciju kojoj je cilj upozoriti upravo na ove specifičnosti moždanog udara u žena, te upozoriti zdravstvene sustave, cjelokupnu javnost, a najviše same žene, koliko je važno pripaziti na vlastito zdravlje i zdrav način života.
Akcija je dobila atraktivan naziv ‘Dan crvenih haljina’ kako bi naznačila hrabrost i unutarnju ljepotu žena – manekenki koje nošenjem modne revije poznatih dizajnera s temom „crvene haljine“ ukazuju na ovaj problem. Sve te žene u svijetu, pa tako i u našoj akciji već treće godine, preboljele su moždani udar, pristale su svoju priču podijeliti s javnošću i pred svima prošetati modnom pistom bez obzira na posljedice ove bolesti.
Kada govorimo o moždanom udaru, koliko je on čest kod žena i postoje li metode prevencije?
Moždani udar u Europi uzrok je smrti u 13% svih umrlih žena i 9% svih umrlih muškaraca.I u Hrvatskoj je moždani udar drugi uzrok smrtnosti s više od 6.000 umrlih svake godine. Od toga je otprilike 60% ženskih bolesnika. 15% svih umrlih žena umrlo je od moždanog udara. Procijenjeni broj svih novih slučajeva moždanog udara u Hrvatskoj (prvi put hospitaliziranih i umrlih osoba), je između 15 000 i 16 000 osoba godišnje (oko 7 000 muškaraca i oko 8 000 žena). Smrtnost od moždanog udara unutar prvih mjesec dana od dijagnoze bolesti iznosio je između 19-21%, te je nešto viši u žena nego u muškaraca.
Prevencija je naravno moguća. Moždani udar spriječit ćemo brigom za vlastito zdravlje. Statistike ukazuju da se 80% moždanih udara može spriječiti, ako pripazimo na sve čimbenike koji do njega dovode. Najveći neprijatelj su znakovi koje zapravo ne osjećamo a postoje. To je najčešće neregulirani krvni tlak (ako ga ne mjerimo, obično i ne znamo da ga imamo), povišeni šećer u krvi (blago povišenje šećera nećemo osjetiti, osim kada je već prekasno, dakle treba ga kontrolirati), dugogodišnje povišene masnoće u krvi (također neprimjetan neprijatelj za kojeg ne znamo bez krvnih pretraga) i srčane aritmije (povremeni osjećaj ‘lupanja’ srca ili aritmičnog rada srca koji često zanemarujemo). Pušenje je veliki neprijatelj svih krvnih žila i dugogodišnje pušenje često dovodi do suženja ili začepljenja krvnih žila, povećana tjelesna težina također opterećuje i oštećuje krvožilni sustav, i fizička neaktivnost pogoršava proces ateroskleroze. Dakle redovito godišnje praćenje nabrojenih čimbenika rizika, prestanak pušenja, adekvatna fizička aktivnost i primjerena prehrana učinit će rizik za razvoj moždanog udara izuzetno niskim. Iznenađujuće je međutim koliko se malo brinemo za kontrolu ovih jednostavnih čimbenika rizika.
prof. dr. sc. Zdravka Poljaković
Kako prepoznati moždani udar i razlikovati ga od primjerice TIJE, tzv. mini moždanog udara? Što je najčešće uzrok ovog stanja?
Takozvana TIA (tranzitorna ishemijska ataka) predstavlja prolazni poremećaj cirkulacije (dakle dolazi do stvaranja ugruška u krvnoj žili koja opskrbljuje mozak, ali se taj ugrušak vlastitim mehanizmima u organizmu uspije razgraditi unutar nekoliko minuta). Simptomi ovog poremećaja IDENTIČNI su simptomima moždanog udara, međutim sami od sebe prolaze unutar 20-tak minuta do nekoliko sati. I uzroci ovog stanja identični su uzrocima „pravog“ moždanog udara. Upravo se zato osoba koja je doživjela ovakve simptome mora hitno javiti liječniku na daljinu obradu.
Prema vašem mišljenju, mogu li nedavne situacije poput pandemije koronavirusa ili potresa utjecati na to da osoba dobije moždani udar? Kako se nositi sa stresom te ne dopustiti da nam prouzroči ozbiljne zdravstvene probleme?
Stresu dajemo ogroman značaj u razvoju svih bolesti. I vrlo je lako reći – stres je kriv za sve. No mislim da je način života ono što je najviše ‘krivo za sve’ pa tako i za razvoj moždanog udara. Stres vrlo često ne možemo izbjeći i vrlo je teško, pogotovo u današnje vrijeme reći ‘treba živjeti bez stresa’ budući da na puno čimbenika koji dovode do stresa ne možemo utjecati. No ono na što možemo (a što je i najteže, i gdje najčešće idemo linijom manjeg otpora) je promjena životnih navika. Naravno da ono što nam se dogodilo tijekom 2020. godine ne može proći bez posljedica na našu psihu, na naše zdravlje. Ipak, mislim da puno možemo učiniti za vlastito zdravlje upravo promjenom načina života u smislu kontrole svih čimbenika rizika koji dovode do moždanog udara a koje smo spomenuli. A ako posvetimo bar dio dana djelujući na one čimbenike na koje možemo, djelić životnog zadovoljstva (koje sigurno potom izravno i umanjuje stres koji nam je na žalost ponekad neizbježan) proizlazit će od zadovoljstva rezultatima svoje brige za zdravlje.
Jeste li u svojoj zavidnoj karijeri dosad primijetili svojevrsnu stigmatizaciju vezanu uz ovo zdravstveno stanje? Mislite li da je svijest javnosti, odnosno žena na zadovoljavajućoj razini?
Stigmatizacija za akutna zbivanja u ovoj bolesti možda i ne postoji. Međutim itekako postoji za posljedice moždanog udara, odnosno invaliditet do kojeg moždani udari dovodi. Upravo je zato hrabrost žena koje su preboljele moždani udar, neke i s vrlo jasnim posljedicama, a koje sudjeluju u ovoj akciji noseći modele dizajnera pred očima javnosti za svako divljenje. I to je jedan od pokušaja smanjenja stigmatizacije. I jedan od ciljeva, budući da još ima puno za učiniti u smislu podizanja svijesti i javnosti i žena samih o značaju moždanog udara.
Dan crvenih haljina između ostalog okuplja i žene koje su iskusile različite vrste moždanog udara, pa kakve su zasad reakcije javnosti? Primjećujete li pozitivne promjene u vidu većeg obraćanja pažnje na vlastito zdravlje?
Reakcije su izuzetno pozitivne, već od prve godine kada smo organizirali ovu akciju. Iznenadio nas je odaziv ne samo kolega već i javnosti, i beskrajno smo zahvalni da su ljudi prepoznali značaj poruke koju želimo prenijeti. Što je najznačajnije, sve češće nam se javljaju žene na preventivne preglede koje su bile upoznate s akcijom s rečenicom ‘od kada sam čula za Dan crvenih haljina puno više pažnje posvećujem svojem zdravlju’. Mislim da nam je to najveća moguća pohvala i motiv za nastavak rada.
Što vas je potaknulo da se pridružite Danu crvenih haljina? Mislite li da je generalno premalo sličnih zdravstvenih akcija koje ukazuju na problem, ali i nude korisna rješenja vezane uz sprječavanje i liječenje?
Akcija je i potekla od nas nekoliko. Ideju je donijela prof. dr. Arijana Lovrenčić Huzjan i upoznala me s ovom akcijom prije sada već gotovo 4 godine. Mislim da je motivacija jasna – znanost je ukazala na problem, a mi imamo ‘alat’ kojim taj problem možemo barem pokušati riješiti, tako da ne odazvati se nije uopće bila opcija. Već nas je prve godine bilo četvero (osim prof. Lovrenčić Huzjan i mene tu su bile i prim. Vesna Matijević, također neurolog, te naša magistra logopedije Dinah Vodanović), a ove godine naš organizacijski odbor broji još dvoje stručnjaka (doc. Marinu Roje Bedeković i prim dr sc Svjetlanu Šupe), tako da nas je ukupno šestoro. Mislim da je to optimalan broj za organizaciju ove akcije. Ali nikako ne smijem zaboraviti spomenuti da se ovoj akciji pridružuje svake godine sve veći broj centara i kolega koji u svojim gradovima i ustanovama obilježavaju ‘Dan crvenih haljina’. Ova je akcija već definitivno zadobila nacionalni karakter i mi ju kao takvu mislimo u budućnosti i okarakterizirati.
Domaći dizajneri su također velik i značajan dio ove akcije. Koja je njihova uloga u svemu te jeste li mišljenja da je takvim putem nešto jednostavnije doprijeti do šire javnosti?
Naši dizajneri su ogromna poluga u cijeloj ovoj priči. Usuđujem se reći da bez njih ne bismo puno toga mogli učiniti. Svojim donacijama svake godine obilježili su cijeli događaj i omogućili još veći interes javnosti. Naravno da je na taj način cijeli događaj atraktivniji i s određenom dozom glamura koja nam je svima uvijek potrebna, a pogotovo u težim danima ili situacijama. Ne bih se usudila nabrojati sve dizajnere koji su sudjelovali, kako ne bih nepravedno nekoga zaboravila, ali koristim ovu priliku da se svima koji su sudjelovali od srca zahvalim, budući da su oni donatori, dobrotvori i veliki pokretači naše akcije.
Osim ‘Dana crvenih haljina’, stojite i iz projekta neurorehabilitacije s konjima. Recite nam nešto više o tome!
Hvala Vam na poticanju ove teme. Terapijske aktivnosti sa i na konjima poznate su već stoljećima. Već je otac medicine, Hipokrat, govorio ‘jahanje ima ritam koji ozdravljuje’. Jahanje već dugo smatramo aktivnošću s pozitivnim utjecajem i na duh i na tijelo. Literatura iz 17. stoljeća govori o pozitivnom utjecaju jahanja na neurološke poremećaje a u 18. stoljeću spominjemo i utjecaj konja i drugih životinja na mentalno zdravlje. Florence Nightingale je bila prva koja je primijetila vrijednost i značaj pozitivnog utjecaja životinja na male bolesnike, a tijekom prvog i drugog Svjetskog rata konji su rutinski korišteni u svrhu smanjenja traumatskih ratnih događaja vojnika. Do danas već postoje brojni znanstveni radovi koji jasno ukazuju na pozitivan utjecaj jahanja i rada s konjima na neurološke poremećaje, prvenstveno na osobe s poremećajima motorike, ravnoteže i koordinacije, ali i na poremećaje iz domene autističkog spektra. Dodatno, rehabilitacija koja se radila na i s konjima značajno je utjecala na pozitivnu motivaciju djece i odraslih invalidnih osoba, koji su odjednom počeli s radošću iščekivati inače monotone a neophodne vježbe. Posebno je uočen pozitivan utjecaj na psihu osoba tijekom kontakta s konjima.
Upravo zbog svih tih činjenica, smatrala sam da je potaknuti ovu rehabilitacijsku aktivnost, opet nešto za što imam mogućnosti a usudila bih se reći i potrebnog znanja. Tako je nastala udruga za aktivnosti s konjima za djecu s posebnim potrebama i osobe s invaliditetom ‘Hiperion-Eos’ čiji je cilj upravo rehabilitacija ove posebno vulnerabilne skupine uz pomoć aktivnosti na konjima. Udruga će djelovati na terenima i uz pomoć Konjičkog Kluba „Hiperion Zagreb“ čiji sam također bila jedan od osnivača a sada i nadalje aktivni član. Želja nam je da ovaj vid rehabilitacije omogućimo što široj skupini bolesnika, pogotovo djece, jer iz vlastitih iskustava u radu, a i u ophođenju s konjima, uvjerena sam da je aktivnost sa i na konjima (naravno ne kao jedini, već isključivo kao dodatni dio rehabilitacije) nezaobilazni dio puta u fizički oporavak i psihičko blagostanje.
Foto: Zvonimir Ferina, Domagoj Biondić
