Nakon Zlatnog globusa, nominacija za nagradu Oscar i prestižnih filmskih festivala poput onog u Veneciji, jasno je da je Brutalist jedan od filmova godine. Monumentalno ostvarenje redatelja Bradyja Corbeta u središte radnje stavlja židovskog arhitekta Lászlóa Totha (Adrien Brody) koji otkriva američki san kapitalizma nakon što napusti poslijeratnu Europu 1947. Naziv filma poigrava se s prepoznatljivim arhitektonskim stilom ovog razdoblja, ali značenju riječi “brutalnost” koja se odnosi na rat, ali na Tothovo iskustvo oživljavanja arhitektonske karijere koje se poklapa s rađanjem moderne Amerike.
Film se u domaćim kinima pretpremijerno prikazuje u suorganizaciji Oris Kuće arhitekture, distributera Editus i kina Kinoteka, a u redovnu distribuciju će krenuti od 20. veljače. Strani mediji su već iznijeli svoje viđenje ovog velikog filmskog ostvarenja, ali i potencijalnog kino hita. Između ostalog sam redatelj je naglasio da se Brutalist zapravo ne bavi arhitekturom kao temom, već iskustvom imigranta nakon Holokausta. Ipak, za one koji cijene arhitekturu, film sigurno može ponuditi drugačiji pogled na zanimanje arhitekta. Ako vas je Brutalist zainteresirao, upoznavanje s jednim od najkonfliktnijih arhitektonskih stilova uvelike bi moglo olakšati ovo trosatno filmsko iskustvo.
Brutalizam u arhitekturi je stil koji je nastao sredinom 20. stoljeća, a posebno je bio popularan od 1950-ih do 1970-ih godina. Naziv “brutalizam” dolazi od francuske riječi “béton brut”, što znači “sirovi beton”, što je i glavni materijal korišten u ovom stilu. Brutalistička arhitektura karakterizirana je masivnim, geometrijskim formama, sirovim teksturama i često ekspresivnim, skulpturalnim izgledom. Ovaj stil je često povezivan s funkcionalnošću, jednostavnošću i otvorenim prikazom strukture i materijala. Osim betona, brutalizam koristi različite vrste kamena, drvo, čelik i staklo.
Brutalizam je nastao kao reakcija na previše ukrašene i dekorativne stilove ranijeg modernizma. Inspiraciju je crpio iz radova arhitekata kao što su Le Corbusier, čija je zgrada Unité d’Habitation u Marseilleu (1952.) smatrana pretečom brutalizma. Stil je postao popularan u poslijeratnom razdoblju, posebno u socijalističkim zemljama, gdje je bio korišten za izgradnju javnih zgrada, stambenih kompleksa i kulturnih institucija.
Zbog svoje sirovosti, ogoljenosti forme, percipirane grubosti i hladnoće, ovo je stil koji često izaziva podjele i rasprave, ponajviše u kontekstu ukusa i estetike. Međutim, utjecaj brutalizma itekako je vidljiv u aktualnim arhitektonskim trendovima, općenito sve poželjnijem sirovom betonu koji je našao put i do interijera. Uvjetno rečeno kontroverza ovog stila postoji upravo zbog razdoblja kada je rođen ovaj stil i različitih povijesno- ideoloških konotacija. Brutalizam je podjednako obuhvatio zapadne i istočne zemlje. No, socijalističke tvorevine tog vremena u njega su ugrađivale ideološku komponentu jer dramatičnost brutalizma gotovo na prvi pogled sa sobom nosi težinu, ali i divljenje.
Tako je bilo i u bivšoj Jugoslaviji, a neka od najvećih dizajnerskih i arhitektonski ostvarenja u Hrvatskoj i susjednim zemljama upravo su se dogodila u ovom razdoblju. Danas ti betonski divovi ostaju pomalo prezreni, zaboravljeni i nerijetko u lošem stanju. Odrastanje u tipičnom bloku zgrada iz druge polovice 20. stoljeća nepovratno je promijenilo moj doživljaj brutalističke i moderne arhitekture kao povezanih stilova. Zato sam nakon preseljenja u Zagreb prvo obišla Mamuticu, Super Andriju, Richterove rakete i sve stambene blokove Novog Zagreba. Iako je taj kontrast između grubosti betona i čovjeka ono što mene istinski privlači i čini da više primjećujem društvo u kojem se nalazim, riječ je samo o subjektivnom kriteriju procjene. Ipak mislim da objektivno postoji humani aspekt spomenutih stilova.
Iz današnje perspektive i promatranja (pre)izgradnje novih stambenih jedinica, urbanističko planiranje i funkcionalnost vanjskog i unutrašnjeg prostora kojem se težilo u drugoj polovici 20. stoljeća stvarno zvuči kao utopijsko savršenstvo. Ideja da arhitektura utječe na formiranje društvene zajednice i određuje kvalitetu svakodnevice je jednostavno činjenica. Ta medalja obojena nekim prošlim sustavim je tamna, ali postoji i druga strana koja je svijetla i neodvojiva od arhitekture kao plemenitog zanimanja. No, danas je to činjenica koja postaje opcija.
“’Moje su zgrade dizajnirane da izdrže eroziju neozbiljnosti’, objašnjava Toth Van Burenu prije nego što mu je naručen projekt koji će definirati karijeru u Pennsylvaniji. Kad je riječ o postojećoj brutalističkoj arhitekturi, možda bismo trebali poslušati ovo upozorenje. Bez obzira na nečije mišljenje o njihovoj estetici, ove zgrade nas mogu naučiti lekcijama.” Zaključuje Elizabeth Fazzare u članku za Architectural Digest.
Utopijski postapokaliptični brutalizma zvuči i jest samo još jedna estetika koja se tu i tamo provuče kroz neki Instagram, TikTok video ili filmsko platno u slučaju Brutalist te koja podliježe našim jednostavnim sviđanjima i ne sviđanjima. Ali, radi se o filozofiji i lekcijama koje su danas u užem i širem smislu itekako aktualne i koje možda još nismo do kraja usvojili.
Foto: Profimedia, Instagram
