Kad bi trebalo složiti kakvu jednostavnu listu impresivnih imena koji su, u svakom segmentu života, doista iskoristili svoj talent i potencijal, Alen Žunić našao bi se zasluženo pri samom vrhu. Mladi i uspješni arhitekt u svojim dvadesetima uspio je nanizati nevjerojatan niz još nevjerojatnijih uspjeha i postignuća na kojem bi mu pozavidjeli kojekakvi veliki stručnjaci, a kamoli pojedinci njegove generacije.
Iako će za nekoliko mjeseci napuniti okruglih 30 godina i službeno zakoračiti u „ono“ desetljeće kad se većina tek pronalazi, Alen se već sad ponosi s dvije Rektorove nagrade, titulom jedinog studenta Arhitektonskog fakulteta koji je svoje obrazovanje završio s besprijekornim ocjenama, pozamašnim brojem objavljenih radova, završenim poslijediplomskih studijem na jednom od najprestižnijih sveučilišta u svijetu, Harvardu, titulom docenta te budućeg profesora na američkom sveučilištu Columbia gdje se namjerava preseliti ovog ljeta. Ovo je zapravo skraćena verzija svih njegovih postignuća i dok bi mogli provesti sate razmatrajući sve aspekte njegovog uspjeha i hvaliti ga, odlučili smo s Alenom zapravo porazgovarati…
Tvoje ime dobro je poznato u struci kojom se baviš, no možeš li se predstaviti i našim čitateljima?
Ukratko, arhitekt sam, trenutno sam na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu u zvanju docenta, paralelno se bavim projektiranjem, a uz to i puno pišem o arhitekturi pa iza sebe imam 15 knjiga i oko 300 objava (stručnih i znanstvenih članaka, simpozija,…). Nakon studija arhitekture u Zagrebu završio sam dvogodišnji specijalistički postdiplomski na Harvardu, zatim sam doktorirao kod nas, postdoktorsko usavršavanje kompletirao na najboljoj europskoj školi arhitekture ETH Zurich, a od rujna počinjem raditi na Columbia University u New Yorku.
Čitajući tvoja postignuća, malo tko ne bi ostao impresioniran. Kako ti gledaš na svoj dosadašnji rad?
Sve se događa toliko brzo i intenzivno zadnjih godina da se rijetko kada stignem osvrnuti na dosadašnji rad, ali neki uspjesi koje sam samo sanjao ili im se nadao da će se dogoditi u znatno kasnijim godinama već su iza mene. Doktorirati s 26 godina ili dobiti Nagradu Grada Zagreba u 20-ima su uspjesi i priznanja koje i neki vrhunski arhitekti nikada ne dožive, tako da sam izuzetno zahvalan na svemu kroz što prolazim. Neću reći da mi je nevjerojatno da se sve to do sada dogodilo, jer sam arhitekturi posvetio puno truda, ali mi je drago da se nakon uložene energije i vremena to sve i vratilo. Koliko god danas moja biografija nekima izgledala dojmljivo, bilo je i dosta neuspjeha, barijera i problema nakon kojih sam mislio da više neće biti uspona, i ozbiljno sam znao sumnjati u sebe, no uz prave ljude oko mene nastavio sam raditi, tražiti nove izazove i sada sam siguran da neću nikad stati ‘gristi‘ za novim ciljevima.
Sjećaš li se u kojem trenutku se rodila ljubav za arhitekturom i dizajnom?
Zapravo se dogodila sasvim slučajno, kao vjerojatno sve najbolje stvari u životu. Upisao sam V. gimnaziju, matematičku, jer sam planirao studirati FER (kasnije i medicinu), ali sam na početku 4. razreda srednje prvi put čuo za arhitekturu od svoje tadašnje cure i to je bila ljubav na prvi pogled. Krenuo sam sutradan na pripreme i na vrijeme naučio crtati, budući da pripreme za studij arhitekture traju godinu dana zbog izuzetno zahtjevnog prijemnog ispita. Nakon toga se pokazalo da sam našao poziv koji je točno ono za što sam najviše talentiran, a arhitekturu danas smatram hobijem u kojem uživam, ali i na kojem provodim svaki slobodan trenutak.
S 23 godina upisao si Harvard što je samo po sebi već golem uspjeh, a posebice kad to uspije nekome iz male zemlje poput naše…
Upis na Harvard je bio težak i dugotrajan proces, cijeli jedan karijerni ‘projekt’. Kada netko iz Hrvatske, tako male sredine, pokuša napraviti veći iskorak obično naiđe na negativne komentare, ne toliko namjerne – nego ljudi jednostavno ne vjeruju da je takvo što moguće. Čak su mi i nekadašnji ‘Harvardovci‘ rekli da nemam šanse tako mlad upisati se na postdiplomski iz arhitekture jer su oni prvo morali prikupljati iskustva u brojnim uredima da bi ih primili i ozbiljno shvatili, pri čemu su oni redovito upisivali arhitekturu na Harvardu tek u svojim 30-ima pa im se moja ambicija činila nerealnom. Na kraju je srećom sve prošlo savršeno, a Harvard se pokazao toliko neopterećen formalnostima, godinama ili papirima da su me na temelju motivacijskog pisma i mojih arhitektonskih projekata te prve knjige koju sam već imao objavljenu primili nekoliko mjeseci prije nego sam diplomirao – jedini je uvjet bio da prvi dan kada dođem na nastavu donesem diplomu da sam završio fakultet u Zagrebu. Uz to, imao sam sreće da sam od HAZU dobio Balokovićevu stipendiju što se dodjeljuje jednom Hrvatu godišnje i pokriva ukupnu školarinu i život na Harvardu.
Kako bi opisao svoje vrijeme tamo? Jesi li imao očekivanja, držao se stereotipa ili je tvoje iskustvo sasvim drugačije?
Uvijek kažem da su mi to najbolje dvije godine života – nevjerojatna iskustva, upoznavanje brojnih uspješnih i talentiranih mladih ljudi je svakodnevna pojava, a količina znanja i direktni kontakti s vrhunskim arhitektima dobitnicima ‘Pritzkera’ (Nobela za arhitekturu) su nešto što ću uvijek pamtiti. Kako sam tamo došao doslovno dva dana nakon obrane diplome u Zagrebu trebalo mi je malo vremena da se naviknem, sve je izgledalo kao u filmu – od odlaska u trgovinu do života na kampusu. Iako sam bio daleko najmlađi na smjeru kolege su me brzo prihvatile i bila je fantastična frendly atmosfera. Apsolutno nitko se nije držao kao da je iznad ostalih, čak ni oni koji su se upisali u svojim 40-ima i imali iskustva rada u najboljim arhitektonskim uredima poput BIG-a, OMA-e, Zahe Hadid, itd. Nisam imao toliko kontakta s pravim Amerikancima jer je ljudi bilo zaista sa svih strana svijeta – od Brazila, Perua, Cipra ili Južnoafričke Republike, do Japana, Kine pa čak i Mongolije. Ipak, najbolje sam se ‘našao’ s Indijcima i latino Amerikancima koji su nam slični po mentalitetu.
Budući da si iz prve ruke iskusio obrazovanje dva potpuno različita sustava, što bi najviše istaknuo ili promijenio kod jednog i/ili drugog?
Kod američkog sustava me najviše oduševila pristupačnost profesora i velikih arhitektonskih imena, nevjerojatna protočnost znanja i vrhunskih predavanja koja su se gotovo svaki dan održavala na kampusu, a i brojna putovanja su redovito bila organizirana i plaćena od brojnih komercijalnih suradnika Harvarda pa smo tako obišli lokacije od Aljaske do Kine i Japana, a nakon druge godine fakulteta smo na takvim putovanjima doslovno napravili put oko svijeta unutar 30 dana.
Naš sistem je nešto konzervativniji, temelji se na konkretnim ‘čvrstim’ znanjima no nažalost financijski je manje moćan, dok je američki studij usmjeren više na fluidna znanja, kreativna iskustva, a manje na činjenice i pri tome raspolaže bogatim sredstvima kojima može platiti putovanja, velika imena i prisustvo najboljih mladih arhitekata na jednom mjestu. S današnje perspektive rekao bih da oba sustava imaju svoje prednosti i mane, a meni se osobno pokazalo idealnim kombinirati s vremena na vrijeme oba modela – i američka i hrvatski, a u međuvremenu s postdoktorskim na ETH i švicarski koji je pak posebnost svoje vrste.
Imao si priliku stati na poznatu platformu TEDx – mogu li zaključiti da postoji ljubav prema predavanju ili govorništvu? Točnije, kako vidiš svoju karijeru kao arhitekta?
Zanimljivo je da me život sve više gura prema akademskoj sceni i predavanjima čiji broj eksponencijalno raste zadnjih dvije tri godine, a zapravo još tijekom srednje škole nisam bio od onih koji su voljeli govoriti pred drugima. Ono što ja zagovaram je arhitekt koji istovremeno piše i crta, ali i djeluje među širom publikom, a upravo to mi je omogućio TEDx, da pred više od tisuću ljudi u Lisinskom govorim o onome što smatram vrijednošću u mojoj struci. Nažalost, u neka davnija vremena arhitekti su bili vizionari koji su pozivani da promijene cijele države. Danas su često tek sredstvo za dobivanje dozvola kod legalizacije, i nadam se da će nove generacije kojoj pripadam to promijeniti. Već prvi trenutak kada izađete iz kuće sve oko vas je arhitektura, urbanizam ili landscape arhitektura, a opet naša pozicija je postala toliko zapostavljena kao da je zaboravljeno da imamo zapravo presudni utjecaj na svakodnevno okruženje kojemu ljudi žive.
Da bih što više podsjetio širu publiku na važnost (dobre) arhitekture počeo sam pred koju godinu držati arhitektonske tribine u zagrebačkom KIC-u koje su postale u međuvremenu jako posjećene, a trudim se i kroz pisanje i javna predavanja što više promovirati i popularizirati arhitekturu među nestručnom javnosti, a činim to i kroz cikluse radijskih emisija (npr. ‘Minijature za radoznale’ na HR1 svakog ponedjeljka) ili putem televizijskih priloga koje povremeno radim za HTV.
Svojedobno si okupio nekoliko desetaka arhitekata i razgovore s njima objedinio u jednom trotomnom knjižnom projektu. Koja je bila ideja iza toga?
To se možda dobro nadovezuje na prethodno pitanje. Još kao student sam shvatio da ako pitate nekoga na ulici da vam nabroji dva ili tri najpoznatija hrvatska arhitekta da vjerojatno neće znati niti jedno ime (dok imena doktora, odvjetnika, glumaca ili sportaša sigurno znaju) i htio sam nešto poduzeti po tom pitanju. U Zagrebu svi u vizuri grada redovito vidimo Cibonin toranj, Zagrepčanku, posjećujemo NSK, Lisinski ili idemo na aerodrom, ali ne znamo ljude koji stoje iza tih značajnih i inovativnih kreacija. Okupljanjem najznačajnijih suvremenih arhitekta, teoretičara arhitekture i dizajnera u seriji intervjua htio sam istaknuti etablirana i kvalitetna imena i pokazati koliko kao kolektiv oni zaista vrijede. Uz to, meni je kao studentu kroz njihove odgovore bilo korisno čuti mišljenja, prijedloge, razmišljanja i komentare o arhitekturi, tako da vjerujem da je i struci zanimljivo vidjeti kako misle najzvučnija imena današnjice. Na kraju smo za tri knjige razgovora / intervjua dobili i Rektorovu nagradu što je bio dodatni ‘plus’.
Kako komentiraš hrvatsku arhitekturu i stanje na sceni?
Problem je što scena ne postoji, odnosno, postoji nekoliko zapaženih pojedinaca i ureda koji se samostalno trude i stvaraju ime. Nadam se da će mlade generacije koje dolaze dati prepoznatljivost hrvatskoj arhitekturi, kao što su to 90-ih uspjeli Nizozemci, Španjolci, ili puno ranije Japanci i Švicarci. Postoji potencijal, samo će biti ključno da se probijemo i internacionalno jer dok god se držimo isključivo naših lokalnih ili regionalnih okvira neće biti napretka, a upravo to je jedan od razloga zašto hrvatska arhitektura već dugo stagnira.
Možeš li izdvojiti svoj najbolji rad za koji smatraš da ga je vrijedno istaknuti? Koji je bio najizazovniji?
Istaknuo bih dva – jednu knjigu i jedan projekt, kako se podjednako bavim ili planiram baviti i teorijom, i praksom arhitekture. Teorijsko-istraživački rad koji je trajao gotovo 10 godina je nedavno objavljena knjiga ‘Islamska arhitektura i umjetnost u Hrvatskoj’ koju sam napisao s nekadašnjim mentorom, a sada kolegom na fakultetu prof. Zlatko Karačem. Za to izrazito detaljno elaborirano znanstveno djelo, dobili smo brojne nagrade u Hrvatskoj i inozemstvu. Od projekata mi je pak nadraži posljednji rad, koji smo završili pred nekoliko mjeseci, a radi se o viziji za veliku novu gradsku knjižnicu u Zagrebu koja je osmišljena u potpunosti kroz suvremene tehnologije od kinetičke i interaktivne fasade do naprednih konstruktivnih rješenja.
projekt nove gradske knjižnice Zagreb
Na čemu u ovom trenutku radiš?
Trenutno dovršavam dvije nove knjige, pripremam prijavu svog prvog velikog znanstvenog projekta, dovršavamo projektiranje jedne nove gradske zone, a upravo sam završio potragu za stanom i avionskom kartu za Ameriku jer putujem za dva mjeseca. Unatoč kraju nastave na diplomskom studiju, ostalo mi je održati još nekoliko predavanja na specijalističkim i doktorskim studijima kod nas na Arhitekturi u Zagrebu, a tijekom sedmog mjeseca bih trebao s HRT-om snimiti nove emisije o antologijskim primjerima stambene arhitekture u Hrvatskoj. Ipak, nadam se da ću uhvatiti i malo vremena za odmor i odlazak na more s prijateljima.
Žališ li za ičime? Imaš li kakav neostvareni san?
Apsolutno nikada ne žalim ni za čime, često sam iz grešaka naučio i više nego iz uspješnih situacija i naviknuo sam svako iskustvo gledati s pozitivne strane. Uvijek ću probati sve što mislim da bih htio ili da me zanima, čak i kada su mi šanse za uspjeh minimalne, to je ono što razlikuje uspješne od ostalih koji nikad ne izađu iz svoje ‘sigurne’ zone komoditeta. Imam još puno snova i ciljeva, i jako sam nestrpljiv da ih ostvarim, ali jedna od najvećih želja mi je prva arhitektonska realizacija.
Tko su tvoji uzori? Što je tvoja inspiracija?
U arhitektonskom smislu je to Rem Koolhaas, najpoznatiji arhitekt današnjice i profesor na Harvardu. Fascinantno mi je kako je on prvo bio novinar do 24. godine da bi tek onda upisao arhitekturu, dakle nije o njoj sanjao cijeli život, nego se ona slučajno dogodila kasnije. Osim toga, prvo se proslavio pišući knjige, u 30. godini je otvorio ured, a tek je u 40. godinama ostvario svoju prvu realizaciju. Svojevrstan mi je uzor jer je kroz cijelu karijeru bio jednako uspješan i u praksi i u teorijskom bavljenju arhitekturom.
Ako govorim o životnoj inspiraciji onda su to definitivno priče brojnih velikih sportaša, posebice ljudi kao što je Novak Đoković koji je iz naših balkanskih krajeva uspio postati možda i najveći tenisač svih vremena. Dugo godina bavio sam se plivanjem tako da mi interes za sport jednako naglašen kao i onaj za arhitekturu, a snaga volje, odlučnost i nadilaženje problema i povratak nakon velikih padova u formi ili gubitci na velikim natjecanjima kakve su preživjeli Michael Phelps, Đoković ili Tiger Woods me inspiriraju više od svega, jer tek onda shvatim koliko je nama arhitektima lako.
Još uvijek nemaš ni 30, a iza sebe imaš pozamašnu karijeru. Znači li to da vjeruješ u onu „imati ovce ili novce“ ili si svoju pažnju i fokus u potpunosti usmjerio na obrazovanje i karijeru?
Davno sam odlučio da ću si dati vremena do 30. godine za učenje, usavršavanja i opušteniji tempo, ako se ovo do sada postignuto može tako nazvati, a onda planiram početi ozbiljnije raditi, otvoriti svoj ured i dodatno podignuti razinu djelovanja. Ostalo mi je još pola godine… Moguće je paralelno imati sve, samo je pitanje trenutka.
Bi li se nazvao radoholičarom?
Iskreno, često imam osjećaj kao da ništa ne radim i da imam previše slobodnog vremena s kojim ni ne znam što bih, tako da se ne doživljavam radoholičarem, više me drži potreba da se stalno nešto događa, da napredujem, da idem prema naprijed. Jedini problem koji još ne znam riješiti jest nedostatak sna jer u posljednjih godinu dana broj se obaveza koje preuzimam ubrzano povećava, tako da ću morati ipak poraditi na selektivnosti. Međutim, zaista mi je drago da privatni život, izlasci, druženja s prijateljima, nisu nikada patili zbog količine posla. Uvijek sam znao sve dobro organizirati i biti dovoljno efikasan u kratkom roku tako da onda imam vremena za ono što je važnije od bilo kojeg postignuća, a to su ljudi oko mene.
Iza digitalne platforme FASHION.HR stoji vizija „THE FUTURE IS YOURS TO CREATE“ u želji da pojedincima poput tebe pruži zasluženi medijski prostor i njihov talent i rad promovira na najbolji mogući način. Što za tebe predstavlja ova parola, kako ti vidiš svoju budućnost?
Sviđa mi se naziv jer je to upravo ono u što i sam vjerujem. Bez obzira otkud dolazite, kakva vam je u počecima financijska situacija i kakva je atmosfera oko vas – svaka osoba ima mogućnost promijeniti i kreirati svoju uspješnu budućnost. Nekima je zbog startne pozicije puno teže, ali često upravo oni zbog ‘borbi’ kroz koje prolaze uspiju u većoj mjeri nego pojedinci koji su sve dobili na pladnju.
Ja budućnost uvijek gledam pozitivno, a što je najvažnije, i kada izgubim takvu perspektivu okružen sam danas ljudima koje me brzo podsjete koliko je zapravo sve super i da nema odustajanja i mjesta pesimizmu.
Foto: Privatni album
