Oloop čine tri žene, magistrice tekstilnog dizajna koje su studirale na Tekstilnom fakultetu u Ljubljani (NTF TT dio za modu i tekstilni dizajn) i kasnije u Skandinaviji (Finska i Danska). Od 2004. godine radimo zajedno u grupi pod imenom Oloop i ustanovile smo udrugu, tj. instituciju za suvremenu tekstilnu umjetnost i dizajn pod istim imenom. Fokus našeg stvaranja je produkt dizajnu, tako da imamo nekoliko vlastitih proizvoda, poput vunenog sapuna, Squareolayja, Re-kolekcije tepiha i papuča… Pripremamo i izložbe tekstilne umjetnosti i dizajna, radimo prostorne instalacije s tekstilom, educiramo ljude o važnosti ručnog rada (projekti Super ruke), radimo na socijalno angažiranim projektima vezanim za različite grupe ljudi (mladi, migranti, žene), istražujemo participaciju u umjetnosti i dizajnu… Na slovenskoj sceni nas prepoznaju po kvalitetnom tekstilnom dizajnu, radu s migranticama iz bivše Jugoslavije koje žive u gradu Jesenice, kao i po participativnim i edukativnim projektima u koje uključujemo ručni tekstilni rad.
Najveća nam je želja da ljudi participirajući u našim projektima ponovno pronađu smisao ručnog rade, vlastitu kreativnost, moć, samopouzdanje. Da dođu u dodir s vlastitim emocijama, uspomenama, samim sobom i da istodobno postaju sve opušteniji i autentičniji u kontaktu s drugima.
Kao svoju misiju navodite produkciju moderne (suvremene) tekstilne umjetnosti. Kako to da ste odabrale baš tekstil kao medij komunikacije?
Tekstil volimo otkad smo kao studentice na Odjelu za modu i tekstilni dizajn došle u kontakt s različitim tehnikama tekstilne produkcije – tkanjem, štampanjem, heklanjem, pletenjem… Moda nas nije tako dotaknula kao što je to učinio tekstil. Naši profesori su bili pod utjecajem skandinavskog tekstilnog dizajna pa su nas oduševili toliko da smo išle na studentsku i razmjenu u Finsku (UIAH) i Dansku (Kolding Design School).
Odakle potreba da kroz svoj rad i svoje vizualno stvaranje provučete i edukativni te participativni moment?
Nismo oduvijek tako radile. U 2011. je došlo do toga da smo ustanovile kako nam puno toga nedostaje u našem osobnom radu, da nas rad ne ispunjava više i da gubimo smisao. Tada smo napravile jedan veliki zaokret – počele smo ponovno više raditi vlastitim rukama i surađivati s publikom i različitim grupama ljudi. Tada smo započele i rad s migranticama, mladima…
Koji vas je vaš projekt dosad učinio najponosnijima i kakav je njegov koncept?
To je naš nomadski projekt koji je započeo 2012. godine kada je tepih počeo putovati po različitim krajevima i državama, pozivajući publiku da surađuje. Potrebno je naučiti se jednostavnoj tehnici heklanja na prste koje mogu obavljati žene, djeca i muškarci. Posebnost tepiha je međusobna suradnja ljudi i komunikacija koja se razvija tijekom ručnog rada. Stvaranje novih veza, a istodobno i intimni momenti tišine, mira i komunikacije sa sobom. Po odazivu publike, mislim da je projekt u Zagrebu dobro primljen. Odazvalo se jako puno žena, djece, pa čak i muškaraca. Neki su došli raditi na 10 minuta, dok su se neki zadržali po nekoliko sati. Puno ljudi je komentiralo kako im je to bila prava terapija.
Sada kada ste upoznale hrvatsku kreativnu scenu, kakav je dojam ostavila na vas i možete li je usporediti sa slovenskom?
Kreativci predstavljeni na artOmatu jako su me ugodno iznenadili. U Sloveniji ne postoji tako kvalitetan sajam dizajnera i umjetnika tako da smo počeli s organizatoricom Ivanom Čuljak razmišljati kako bi sljedeće godine informirali dizajnere iz Slovenije i potaknuli ih da se pridruže artOmatu. Jasno, ne mislim da je slovenska dizajnerska scena nekvalitetna već ne pokazuje dovoljno svoj rad na sajmovima, od kojih mogu izdvojiti jedino Artish.
Trenutno smo u procesu kreiranja novih sadržaja za naše buduće projekte. Tražimo partnere, sredstva, a čekamo i odgovor o financiranju projekta kojeg smo planirali za ovu godinu u Ugandi. Radi se o kreiranju s mladima u kontekstu njihove kulturne baštine.
