Jesi se i ti barem jednom naježila/naježio zbog Baby Lasagne u posljednjih mjesec dana? Ja jesam. U trenutku kada sam shvatila da je na Dori pobijedio čovjek za kojeg ranije nikad nisam čula, a tako dobro zvuči. Isto tako, kada sam shvatila da ga žiri nije pustio i da je bio rezerva! I onda još jednom kada sam slušala intervjue s Markom. Pa kad sam čula da je uz njega cijelo vrijeme njegova cura. Pa kad je odgovorio Lovrenu oko vjere. Pa opet kada sam gledala viralne snimke iz press centra u Švedskoj.
A onaj osjećaj kada je cijela dvorana plesala na Rim Tim Tagi Dim! Ljudi moji! Da ne spominjem atmosferu jučer na ulicama Zagreba tijekom nastupa našeg Marka.
Nismo prvi. Drugi smo. Jesmo li trebali pobijediti? Jesmo.
Međutim, lekcija na koju nas je Baby Lasagna podsjetio ono je najvrjednije što nosimo nakon ovog nacionalnog zanosa koji nas je sve uhvatio, a koji osjećamo samo kada je u pitanju nogomet, eventualno rukomet. Marko i cijeli njegov team ostat će itekako zapamćeni u hrvatskoj povijesti. Da, zbog mjesta koje su osvojili na Euroviziji, ali ono važnije – zbog osjećaja kojeg su nam priuštili… Znate kako se kaže, da u životu uvijek pamtiš osjećaj koji te veže za neke ljude, a zaboraviš sve loše. Smiren, ali s emocijom. Čovjek koji govori o važnosti uloženog truda, rada i naglašava zasluge ljudi oko sebe. Čovjek koji je vratio tabletiće, istaknuo predivnu Istru, ukazao na društveni problem napuštanja doma koji nas sve toliko u Hrvatskoj opterećuje iznova i iznova te koji teško da će bilo koje ministarstvo riješiti. Čovjek je to zbog kojeg milijuni spominju našu Hrvatsku u svijetu i to u pozitivnom kontekstu.
Svijet funkcionira tako da smo stalno izloženi ocjeni drugih: susjeda, vršnjaka, učitelja, institucija, šefova…od malih nogu preko karijernog razvoja do starosne dobi. Ocjene, veće plaće, dobro mjesto u staračkom domu, prihvaćanje društva. Sve su to trofeji kojima težimo i koje želimo osvojit. Međutim, rijetko u životu se dogode situacije u kojima osjećaj uspjeha nadilazi važnost službenog priznanja u obliku trofeja. I u kojem čovjek zna da je doista uspio. Zna to u svom srcu. I to zna cijela nacija. Ne možete reći da niste to osjetili.
Ovo je takva situacija. Prije svega za Marka, a onda i za sve nas koji smo pratili njegov veličanstveni put. Taj zarazni ples, dobra energija, taj osjećaj sreće je jednostavno nešto što pokreće svijet. I uvijek će pokretati. I da, složit ću se s komentarima koje sam jutros čitala po društvenim mrežama. U ovom trenu svojoj djeci imamo priliku još jednom objasniti da svijet nije fer mjesto, govoriti im o političkim utjecajima, mišljenju moćnije manjine nad slabijom većinom…Trebamo im pričati o tome. Stalno. Ali željela bi da im kažemo još nešto. Da vjeruju u sebe, da guraju i kad se čini teško i nemoguće i da je vlastiti doživljaj uspjeha ono što te u životu doista ispuni. Složit ćete se – priznati sebi uspjeh, doživjeti ga u potpunosti je teška lekcija. Većina nas je uči cijeli život, a neki nikad ne nauče. Isto tako, dobra je ovo situacija za ukazati da u trenutku kada stavovi i političke okolnosti naginju prema konzervativnijima, kada ni sami nismo sigurni kako će naša zemlja izgledati za tri godine, smirimo govor mržnje koji je usmjeren prema švicarskim predstavnicima. Jer homofobija, transfobija u komentarima, na forumima, nama neće osigurati trofej (P.S. Ionako je razbijen).
Tako nesvjesno potičemo netrpeljivost, nesigurnost, radikalnost i hejt u društvu. To nije ono što ja želim živjeti. Rim Tim Tagi Dim je moj odabir!
Hvala Baby Lasagna, bilo je spektakularno! Samo pleši dalje.
Foto: Alma-Bengtsson, Corinne Cumming/EBU
tekst odražava stavove autorice
