„Ove godine grad izgleda kao da slavimo Božić u vražjem selu. Sve je nekako sivo i pusto.“, iskomentirala je jedna moja prijateljica. Doista, ako pogledamo oko sebe, grad je manje okićen nego dosad, nema buke i gužve na kućicama, nema adventskih dešavanja, nema koncerata, predstava, a po novome ni Orašara. Zbog pogoršanja situacije odgađaju se izvedbe u kazalištima, a novinske rubrike o kulturi puni trakavica u zagrebačkom HNK. Kao da je gradom zavladao duh Ebenezera Scroogea, starog mrzovoljnog škrtca hladnog srca iz „Božićne priče“ Charlesa Dickensa koji ne voli ljude i prezire božićno veselje.
Iako stari Scrooge prezire Božić i svakoga tko mu se približi s osmijehom i božićnom čestitkom, uoči Božića posjeti ga duh preminulog poslovnog partnera, koji mu želi pomoći da oslobodi svoje srce od hladnoće i izbjegne vječnu patnju. Zato mu poručuje da će ga posjetiti tri duha Božića, kako bi pomoću njih pronašao ljudskost i ljubav u svome srcu.
Prvi duh je Duh prošlih Božića. Kad sam bila mlađa, grad je bio okićen, ali nisu postojale kućice u tolikoj mjeri kao što je slučaj posljednjih godina. Veselili smo se kupiti slatkiš ili kuhano vino „za van“, šetali gradom i slušali ulične svirače. Ove godine, šetajući gradom, naišla sam na one koji su u meni izazvali upravo tu dječju radost. Prvi put nakon dugo vremena stajala sam i slušala ulične svirače. Svatko tko je ovih dana prošao Trgom, Cvjetnim ili Ilicom (ako nije imao slušalice, a možda čak i ako je), čuo je glazbu argentinskih glazbenika, čije je ime Mad Duo. Veselje koje izazivaju među okupljenim prolaznicima koji im ubacuju novac, snimaju ih, objavljuju na Instagramu, podsjetilo me na one stare dane kad sam s mamom obavljala božićni shopping i za nagradu dobila buhtlu. Doduše, ovaj put sam imala kuhano vino, ali osmijeh je bio iste veličine.
Drugi duh koji posjećuje Ebenezera Scroogea je Duh sadašnjih Božića, koji pokazuje čangrizavom starcu kako njegovi poznanici proslavljaju Božić. Složit ćemo se, ovaj Božić ćemo pamtiti. Drugačiji je, neobičan, poseban. Nekima tužan, nekima sretan. Neki će ga provesti u Areni – mjestu na kojem nikad nismo mislili da će završiti. Brojni liječnici provest će ga radno, neki će biti potpuno sami u izolaciji, neki odvojeni od obitelji zbog zatvaranja županija, drugima će pak ovo napokon biti Božić za koji ne moraju raditi, ne moraju organizirati poslovne domjenke, mogu biti sami sa svojom obitelji. Ovog Božića tehnologija koju mnogi preziru kao onu koja nas razdvaja, sada će biti jedina veza s najdražima. Koristit ćemo ju za slanje naše božićne poruke ljubavi i širenje veselja. Kazalište Mala scena pripremila je online Božićni koncert, na kojem su glazbenici izvodili najveće božićne hitove. Kazalište Trešnja sve do Nove godine održava online kazališnu igru „Tko je ukrao Orašara?“, koja će, uz pomoć virtualne stvarnosti, biti svojevrsni božićni Escape room za sve željne Orašara na drugačiji, aktivniji način.
Posljednji duh je Duh Božića koji tek trebaju doći. On je zastrašujući Fantom koji pokazuje starom Scroogeu kako će izgledati njegova budućnost ako se ne promijeni. Možda se i mi trebamo malo promijeniti. Raditi na sebi, ulagati u svoje talente, uzimati u obzir opcije koje nam se nude, okružiti se pravim ljudima, obitelji, učiti od onih koji su uspješniji i bolji od nas, riskirati. Biti veliki, ali ostati skromni i jednostavni. Na takav odnosu prema radu, ljudima, pa i samima sebi podsjetila nas je Mia Pečnik, dvadesetogodišnja hrvatska pijanistica koja je dobila nagradu Mladi glazbenik godine, najprestižniju nagradu u državi u području klasične glazbe i povodom nje nastupala sa Zagrebačkom filharmonijom u sklopu 250. obljetnice rođenja Ludwiga van Beethovena. Iako ima samo dvadeset godina, Mia iza sebe ima brojne nagrade. Dapače, najnagrađivanija je učenica u povijesti Glazbene škole Vatroslava Lisinskoga, koja postoji još od 1829. godine. Iako koncertna dvorana zbog mjera Stožera nije mogla biti puna do posljednjeg mjesta, Mia je pokazala kako svačija budućnost može biti svijetla, ako radi na svome talentu, razvija ga, prilagođava prilikama i ulaže u sebe.
Ovog Božića trebamo se zapitati vidimo li oko sebe poruke naših duhova Božića ili ćemo biti kao stari Scrooge. Jesmo li spremni, unatoč koroni i mjerama, širiti božićnu radost i sreću, zahvalnost, jesmo li spremni pokazati obitelji i najbližim prijateljima da ih volimo, da se ljubav može pokazati čak i uz sve „zabrane“? Da kad nam je istinski stalo, uvijek postoji način za znak pažnje. Možda je ovaj „korona Božić“ naša prilika da ispravimo greške iz prošlosti, otvorimo svoje srce i poput starog Ebenezera Scroogea postanemo bolji ljudi koji će svakoga dana širiti dobrotu, velikodušnost i toplinu. Jer, nije sve tako sivo.
Foto: Unsplash
