Svako putovanje donosi novi doživljaj svijeta – isprva idealiziran, obojen euforijom otkrivanja nepoznatog. No, kad se dojmovi slegnu, kroz razgovore s prijateljima ili prisjećanje sitnih detalja, počinju isplivavati i one manje savršene strane. Ponekad su to lokalni običaji koji nam nisu sjeli, prezačinjena hrana ili sitnice koje nam kod kuće ne bi pale na pamet, ali na putovanju postanu neočekivani izazov...
Tara Lukičić, novinarka i mnogima omiljena PR-ovka, strastvena putnica s odličnim smislom za humor, sa suprugom Elvisom i sinom Kanom istražila je Japan – zemlju koja izaziva divljenje svojom disciplinom, estetikom, osjećajem za modu i kulturom. U svom putopisu otkriva dojmove, oduševljenja, ali i one male, neočekivane sitnice koje su je iznenadile. Jer, kako kaže, ako su vam jedine zamjerke pretanki toaletni papir i manjak kanti za smeće – možda ste pronašli destinaciju koja je blizu savršenstva. Stoga, riječ prepuštamo Tari…
Kad negdje otputuješ na odmor ili turističko istraživanje, ne možeš biti objektivan i tih par dana ili tjedana živiš u jednom „bubbleu“ u kojem se uživa, u kojem te ništa ne smeta, u kojem se prepustiš svemu onome što jedna država, grad, planina ili selo nude. Ipak, s vremenom i prvim prepričavanjem prijateljima shvatiš da su negdje bili uvijek glasni i arogantni konobari, negdje kultura cjenkanja i „žicanja“ pretjerana, negdje hrana prezačinjena, a negdje loša javna higijena i čistoća.
Mene su u Japanu dvije stvari jako nervirale – pretanki toalet papir i nemogućnost pronalaženja kanti za smeće bilo gdje u gradu, putem, na cesti. Nakon par dana, zatekla sam se ispod nekolicine šarenih, svjetlećih tokijskih nebodera, držeći dvije prazne plastične bočice ispijenog smoothieja koje nemam gdje baciti već 40 minuta i samoj sebi rekla – „zamisli da te svugdje gdje putuješ, ali i u tvojoj domovini muče samo pretanki toalet papir i nepostojeće kante za smeće“.
Nevjerojatna je moć države kojoj tražiš dlaku u jajetu da bi našao neki minus. E, to je Japan!
Ne planiram ga idealizirati, jer posjetila sam samo Tokio i Kyoto i ne mislim da je tamo sva mudrost svijeta i da su Japanci otkrili tajnu idealnog života, ali 14 dana upoznavanja i istraživanja japanske kulture, sporta, povijesti, tradicije, mode i svakodnevice neće vas ni nakon desetine prepričavanja dogodovština natjerati na to da mu nađete zamjerku, koju smo svi nekada našli i u Italiji i Egiptu i Americi i na Baliju.
Naše putovanje (kad kažem naše mislim na svoju malu tročlanu obitelj) započeli smo gotovo 13-satnim letom iz Beča za Tokio. Već u avionu japanske aviokompanije sa stjuardesama obučenim po uzoru na gejše shvatila sam da putujem u potpuno drugačiju dimenziju. Konstantno klanjanje kao pozdravljanje, popunjavanje pedantne papirologije na izlazu iz aviona, more ljudi na tokijskom aerodromu koju redari toliko dobro kontroliraju i usmjeravaju da se nikada ne stvori gužva i busevi ispred aerodroma koje se između vožnji čeka samo 2 minute bili su potvrda da smo sletjeli u državu u kojoj apsolutno ništa neće biti isto kao u Hrvatskoj…ili bilo gdje drugdje.
Ispred nas je sada bilo punih 13 dana upoznavanja nečeg što nam je potpuno strano, rekla bih i nenormalno. Prvi je bio Tokio. Njegove boje, svjetla, zvukovi, ljudi i promet su me oduševili. Glavni grad Japana broji 37 milijuna ljudi. U toj brojci oduševili su me i mali školarci s prevelikim kožnim ruksacima koji sami bauljaju podzemnom i djevojke s Harajuku kvarta koje svojim modnim izričajem pokazuju koliko su opsjednute animiranim likovima. Osvojili su me i stariji zaposlenici grada (odnosno nekih gradskih službi aka ZET-a) kojima je posao na autobusnim stanicama pomagati mamama s bebama ili ljudima s puno vrećica da uđu u autobus baš kao i vozač autobusa koji svakom svojem „klijentu“ pri izlasku iz autobusa viče „arigato“.
Zauvijek ću pamtiti i neopisivo nenormalan Shinjuku, ludi kvart koji obuhvaća užurbane klubove i neonski osvijetljene karaoke barove kao i našu zaljubljenost u „ulice“ podzemnih željeznica koje su čiste, pune prefinih restorana, genijalnih dućana i shopping centara koji se iz zemlje penju do 10. kata. Nisam ostala imuna ni na sumo borce čija priča o životu, treniranju i odricanju ostavlja bez daha baš kao ni na uličnog kuhara ramena koji u tišini, bez puno riječi priprema još jedno jelo za nas, ne tražeći nikakve pohvale, poglede odobravanja, klimanja i napojnice. Oduševljavali su me svi oni koji spavaju tijekom vožnje u vlaku (a stvarno ih ima) i probude se na svojoj stanici kao da ništa nije bilo baš kao i zaposlenici jednog salona u kojem sam tražila pola sata masaže stopala koja su me nakon nekoliko dana Tokija „ubijala“. Upravo je jedna scena na toj masaži pokazala svu srž Japanaca, njihov mindset i način življenja.
Na ulazu sam tražila 30-minutnu masažu stopala. Gospođa koja tamo radi zamolila me da skinem obuću i čarape, usmjerila na poziciju, pripremila stopala za masažu, a onda se dignula sa svoje stolice i otišla po neki mali okrugli uređaj. Na njemu je stisnula par tipki, okrenula ga prema meni, a na njemu je pisalo „30:00“. Klimnula je (onako upitno) i ja sam klimnula onako potvrdno. Uključila je timer i mojih 30 minuta masaže je krenulo. Nakon par minuta ušla je još jedna osoba koja je naručena na neku drugu masažu, ona je timer zaustavila, pozdravila tu osobu, usmjerila ju u jednu od soba i vratila se te ponovno upalila timer.
U tom salonu, na toj narančastoj fotelji na razvlačenje s masivnim rukohvatima ja sam upoznala Japan.
Poštuju tvoje vrijeme i tvoj novac. Poštuj i ti njihovih 30 minuta i njihovu uslugu. Sve je transparentno. Njihova usluga vrijedi koliko vrijedi, a tvoj novac je htio upravo tu uslugu 30-minutne masaže stopala. Ne 27 minuta i svakako ne još 5 minuta duže za dodatnih 5€ napojnice. Svoji, samouvjereni, u svom svijetu s vrlo puno poštivanja i percipiranja drugih te suosjećanja prema svima oko sebe. To dokazuju i tišinom u javnom prijevozu, jer svačije vrijeme u tom busu ili vlaku je dragocjenu. To dokazuju i spokojnim stajanjem u redu tamo gdje se mora čekati. To dokazuju i klanjanjem svakog konobara kad izlaziš iz restorana.
Tokio me samo pripremio za ono što me čekalo u Kyotu. Ovaj „gradić“ od 1.5 milijuna stanovnika pokazao se kao još veća japanska lekcija za sve nas. U gradu u kojem se još više poštuje tradicija i vidi taj „stari“ japanski odgoj o kojem svi pričaju i dalje žive ceremonije čaja i gejše. I dalje se pričaju priče o ninjama i samurajima, a hramovi ponosno stoje u miru i tišini. I tako mi je Kyoto pokazao drugu lekciju o Japancima nakon samo par sati boravka u ovom bivšem carskom glavnom gradu. Iako su tehnološki u 2080. godini (to shvatite u vlaku Shinkansen koji povezuje Tokio i Kyoto i vozi 320 km/h), umreženi i spojeni na nekolicinu gadgeta – od mobitela i tableta preko slušalica, pametnih satova do kozmetičkih inovacija i kuhinjskih pomagala, nitko od njih ne zaboravlja na svoju tradiciju.
Jer nije poanta imati najnoviji Iphone da bi se pregledavali TikTokovi. Poanta je biti moderan, u koraku s tehnologijom i u tom pogledu educiran na svim poljima, ali i dalje do škole doći sa starim kožnim ruksakom, nakloniti se profesorici i nakon nastave ostati počistiti razred.
Poanta je skratiti si put od posla do kuće uz tablet i slušalice iz budućnosti, ali ispred zgrade pozdraviti starog susjeda koji opet priča onu dosadnu priču o Hiroshimi, a kod kuće uživati u šalici čaja koja se priprema par minuta po bakinom receptu.
A te japanske bake…kako tek one izgledaju. Kao da im je jedina briga pretanki toalet papir i činjenica da kante za smeće neće biti sljedećih 15 kilometara...
foto: Instagram
