Bojkoti su se pokazali kao moćan alat pritiska – to smo već vidjeli prošlog petka, kada su trgovine zabilježile ozbiljan pad prometa. Prema podacima Porezne uprave, broj računa izdanih u trgovini na malo 24. siječnja bio je čak 44% manji nego tjedan dana ranije, a ukupan iznos računa pao je za 53%.
Sada ulazimo u drugu fazu akcije. Platforma “Halo, inspektore” pozvala je građane da od 30. siječnja sedam dana ne kupuju u tri međunarodna trgovačka lanca. Istovremeno, pozivaju na bojkot gaziranih pića, vode i deterdženata u svim trgovinama, s ciljem pritiska na proizvođače i trgovce da snize cijene.
No, najradikalniji korak akcije dolazi sutra, 31. siječnja, kada se građani pozivaju na potpuni bojkot potrošnje – ne samo u trgovinama, već i u ugostiteljstvu, smještaju, prijevozu, dostavi i svim ostalim uslužnim djelatnostima. Cilj je jasan: pokazati kolika moć leži u rukama potrošača. Ali… kome taj bojkot u stvarnosti šteti?
Borimo se protiv velikih, ali što je s malima?
Potpuni štrajk potrošnje zvuči moćno na papiru. No, u praksi, ne pogađa samo trgovačke lance i velike igrače – pogađa i male poduzetnike, obrtnike i radnike koji već ionako teško spajaju kraj s krajem.
Jer što zapravo znači stopiranje svih usluga? Znači da će i lokalna pekara taj dan imati prazan pult. Da će i jedini zaposleni konobar, ujedno i vlasnik svog malog, kvartovskog kafića sjediti za šankom, bez posla i napojnica. Da će i vozači, koji voze jer moraju zaraditi za režije, besposleno čekati na pozive koje neće doći.
Veliki trgovački lanci i velike tvrtke imaju financijske rezerve i mogu izdržati kratkotrajne udarce. No, što je s malim obrtnicima, sezoncima i zaposlenima u ugostiteljstvu kojima svaki dan znači razliku između plusa i minusa? Što s obiteljima koje od tog prometa žive?
Bojkot – da, ali pametno
Važno je da se potrošači bore protiv previsokih cijena i nepoštene trgovačke politike, ali možda je vrijeme da razmislimo o preciznijim načinima pritiska. Umjesto da kažemo “ne kupuj ništa“, možemo reći “kupi domaće, zaobiđi velike“. Umjesto da blokiramo sav promet, možemo fokusirano bojkotirati one koji diktiraju cijene i ostvaruju najveći profit na nama.
Jer, pravo rješenje nije u tome da svi trpimo jednako – nego u tome da gradimo sustav u kojem oni koji rade pošteno imaju podršku, a oni koji iskorištavaju potrošače osjete pritisak.
Na kraju dana, cilj nije stati na put potrošnji, nego promijeniti način na koji kupujemo. Ako već želimo udariti tamo gdje boli, udarimo precizno – tako da oni mali, koji rade pošteno, ne budu kolateralna žrtva borbe koju vodimo i koju moramo voditi protiv velikih.
* Stavovi izneseni u ovom tekstu pripadaju autoru i ne odražavaju nužno mišljenje redakcije
