Nakon dugih sedam godina zatišja (barem što se glazbe tiče), Lily Allen se vratila! I to ne kao pomalo kontroverzna djevojka iz britanskih tabloida, nego kao žena koja je preživjela vlastiti kaos. Od posljednjeg albuma “No Shame” (2018.), koji je već bio brutalno osoban, Allen je proživjela još jedno turbulentno razdoblje – razvod od glumca Davida Harboura, selidbu između Londona i New Yorka te dugotrajnu medijsku šutnju. Sve to, ali i puno više, Allen je sabila u “West End Girl”, album koji zvuči kao da je napisan u afektu; u samo deset dana, u naletu lucidnosti, bijesa i introspektivne iskrenosti.
Iako je u pitanju konceptualni album koji tematizira prilično neuredan razvod, osvježavajuće je što sam zvuk albuma nije jadikovka, nego oštra, duhovita i sarkastična inventura jednog gotovo univerzalnog ženskog iskustva. Allen je oduvijek znala spajati humor i bol, ali sada je ta kombinacija još izravnija i svježija. U pjesmama poput “Nonmonagamummy” i “Pussy Palace” (o kojoj ćemo nešto više reći kasnije u članku) razotkriva ne samo muškarčevo licemjerje, već i vlastiti očaj, ne skrivajući ni ironiju ni ranjivost. Dok brojni suvremeni pop albumi nastoje “razumjeti obje strane”, Allen bez oklijevanja pokazuje prstom i govori – “krivac” je on, ne ona.
Prva pjesma, “West End Girl”, a koja nosi naziv samog albuma, mogla bi se protumačiti kao početna točka preobrazbe ili ulaska u novu ulogu, a koju Allen otvara gotovo dokumentarističkom scenom jednostrane Zoom konverzacije u kojoj, navodno, njen (bivši) partner predlaže otvoreni brak. Allen taj trenutak pretvara u umjetnički performans, u audio-teatar o emocionalnoj devastaciji i zbunjenosti suvremene ljubavi na koji je nemoguće ne izgledati šokirano i iznenađeno. Njezini stihovi zvuče poput unutarnjeg monologa žene koja pokušava ostati dostojanstvena dok joj se svijet raspada, ali ipak pronalazi ironiju u apsurdu. Upravo ta mješavina tuge, bijesa i smijeha čini ovaj album tako zarazno ljudskim.
Puno pažnje privukla je i pjesma “Pussy Palace”, a čiji početak neodoljivo podsjeća na glavnu temu serije Stranger Things. Taj dovitljivi sample nije nimalo slučajan, budući da je David Harbour, njezin bivši suprug, jedan od glavnih glumaca serije. Time je Lily, vrlo suptilno, dodala još slojeva i pretvorila pop-kulturu u osobni komentar. Također, kad pjeva “I always thought it was a dojo”, ne misli nužno na karate, nego na vlastito razočaranje spoznajom da je njegov stan u West Villageu, koji je doživljavala kao “mušku oazu”, zapravo bio paravan za njegovu nevjeru i bio prostor prepun drugih žena. Taj obrat, koji podsjeća na Kena iz filma Barbie i njegove “mojo dojo casa house”, genijalan je spoj ironije, dovitljivih pop-referenci i stvarnog života.
Publika i kritika gotovo su jednoglasne oko toga da je “West End Girl” zapravo Lily Allen “u najboljem mogućem izdanju”. Brojni kritičari poput The Guardiana hvale oštrinu i duhovitost stihova, ali i nevjerojatnu emocionalnu autentičnost, odnosno činjenicu da se Lily, oslobođena potrebe za komercijalnim uspjehom, može posvetiti potpunoj iskrenosti i izbaciti album s kojim u potpunosti rezonira. Mnogi su je već usporedili s Beyoncéinim kultnim “Lemonade” albumom, ali u zrelijoj, britanskoj verziji za žene koje su već sve to jednom preživjele.
Što se pak glavnih tema tiče, album funkcionira kao svojevrsna kronika propalog braka i procesa samospoznaje. Od euforičnog početka koji podsjeća na “Alright, Still” iz njezinih ranih dana, pa sve do završne pjesme “Fruityloop” koja se zatvara znakovitim refrenom “It’s Not Me, It’s You” (drugog studijskog albuma iz 2009.), Allen sada kao da zatvara puni krug svoje karijere. Upravo zato možemo zaključiti i kako ovaj album nije samo povratak glazbi, nego simbolizira i povratak sebi.
Lily Allen ovim albumom jasno poručuje da žena može ispričati svoju priču bez srama, bez potrebe da se opravdava ili ublažava svoje emocije, zbog čega “West End Girl” nije samo ispovijest, nego i oslobađanje. Njegova prava snaga leži u hrabrosti da se sve pokaže, da se smije kroz suze i da se prigrli vlastiti nered. Lily je ovim albumom učinila ono što mnoge žene osjećaju, ali rijetko imaju priliku izreći – preuzela je kontrolu nad svojim narativom i napokon ga ispričala sama.
Foto: Instagram, Profimedia
