Prekrijte uši supermodelima! Dugonoge djevojke simetričnih crta lica, savršenih 90-60-90 proporcija, utegnutih osunčanih bedara i uvijek postojanih uvojaka, nedodirljive boginje na čiji bi nam se besprijekorni izgled pri samo jednom pogledu smrznula facijalna mimika, a ego potonuo zdrobljen kao Titanic, djevojke koje svojevremeno ‘nisu ustajale iz kreveta za manje od 10 tisuća dolara’, više nisu nešto radi čega modna industrija vrišti u ekstazi.
Konvencionalna ljepota besprijekornih klonova postala je nekako bljutavo dosadna, a zamijenila ju je ljubav spram različitosti, spram naglašene individualnosti pa čak i prema onome što je u nedalekoj modnoj povijesti bilo nazivano ‘manama’ i brutalno diskvalificirano kao ‘neprivlačno’ i ‘ružno’.
Na tron modnog svijeta zasjela je šarena divizija modela novog kova, neke nove nepretenciozne i posebne djevojke čija se lica s ‘nedostatcima’ brzo urezuju u pamćenje i koja je lako zavoljeti jer se s njima jednostavno možemo poistovjetiti. Predvodnica ere anti-modela Cara Delevingne proslavila se unatoč, ili baš radi svojih prirodnih čupavih obrva, Charlotte Free s ispranom bubble-gum ružičastom kosom izgleda poput grunge heroine s tinejdžerskih postera, Laru Stone u djetinjstvu su okrutni vršnjaci iz školske klupe ismijavali radi razmaka među prednjim zubima, Lily Cole izgleda pomalo nestvarno zbog svog izgleda porculanske lutke, Saskia de Brauw kratke kose androgena je poput dječarca, Soo Joo Park je Azijatkinja izblajhanih uvojaka, a na licu Lily McMenamy gotovo ništa nije pravilno. Jolie laide, rekli bi Francuzi.
Neobično lijepe. Atipične. Zanimljive. Šamar kanonima ‘konvencionalne’ ljepote. Njihove ‘mane’ postale su njihovim zaštitnim znakom i obilježjem instantne prepoznatljivosti. One nisu neka nadnaravna, izvanzemaljski prelijepa bića već djevojke iz susjedstva kakve susrećemo na ulicama, ponašanja i izgleda koji ne odišu nedostižnim glamurom planetarno popularne super-zvijezde. Radi njih se ne otimaju uzdasi divljenja pomiješani s dozom ljubomore i očaja.
Mijenjaju li se zbilja uvriježeni kanoni ljepote sami od sebe ili moda, kao moda, opet teži za nečim novim pa te promjene namjerno potencira jer se smrtno boji stajanja na mjestu? Postoji li uopće neki ‘idealan’ tip, klasično i bezvremenski lijep ili je i ljepota sama pitanje sezonskog trenda? Jer… nakon što su modnom scenom žarili i palili besprijekorni supermodeli poput Cindy, Claudie i Naomi, savršeno utreniranih no nikad suviše mršavih tijela, s uvojcima koji su odolijevali svim vremenskim neprilikama i šminkom koju je bilo svetogrđe razmazati u javnosti, na piste je doteturao heroin chic predvođen kraljicom Kate.
Glamur je odjednom postao dosadan, ispran i passe, a pistama su na tanašnim nožicama zavrludale neke nove buntovne djevojke čiji je ispijeni izgled, blijeda put, razbarušena kosa i apatični pogled u prazno podsjećao na look nakon nekog devastirajućeg party-a. Konvencije ljepote u modnoj industriji okrenule su se za 180 stupnjeva no čak i tada postojao je izgled koji smo mogli sa sigurnošću prozvati ‘konvencionalno lijepim’, podvući crtu ispod određenih karakteristika i zaključiti da se radi o tipu izgleda koji, u tom trenu, smatramo lijepim.
No, što onda možemo zaključiti o eri anti-modela? Modna industrija se spram određenih principa ljepote ne ponaša više toliko diktatorski kao što se nekoć ponašala. Kao da je stigao kraj ‘ideal-tipovima’, a zavladala je mantra: ‘čim čudnije tim bolje’. Karl Lagerfeld, u svom standardno nimalo taktičnom tonu, izjavljuje da na pistu obožava slati ‘ružne modele’. Društvene mreže vape: #CastMeMarc, modna kuća Marc Jacobs traži muze putem Instagrama, neke nove klinke tirkizno zelenih frizura, s ringovima u nosu i tetovažama na nadlaktici. Britansku Anti-Agency više zanimaju vaši interesi, talenti i karakter od vašeg booka s namještenim fotkama iz klinički urednog studija. Era digitalnog popravljanja ‘nedostataka’ podsvjesno nam se popela na vrh glave te smo se zaželjeli nekih stvarnih lica koja će nas zaintrigirati i inspirirati. Proliferacija street style blogova koji su u kratkom roku iznikli poput gljiva nakon kiše otvorili su nam umove i konačno raskrčili zarasle putove naše tolerancije spram različitosti koja evidentno postoji u multikulturalnom društvu u kakvom živimo.
Djevojke koje sada sjede na tronu ere anti-modela redom pripadaju selfie generaciji devedesetih, generaciji koja je zahvaljujući maniji društvenih mreža doprla do spoznaje da postoji neka posebna čar u ‘drugačijem’ i ‘nesavršenom’. No zašto su modni brandovi odjednom počeli tragati za licima s ‘pričom’ kao svinje za tartufima? Zašto je moda počela tražiti sveti gral u individualnosti? Odgovor je posve jednostavan. Jer mi to želimo. Naravno, ne smijemo se zavaravati, pred modom je još dug put probijanja granica. Piste su i dalje vrlo diskriminatorne spram djevojaka koje ne pripadaju bjelačkoj rasi, spram žena u poodmakloj dobi ili spram oblijim figurama, no anti-modeli sa svim svojim ‘nedostatcima’ koje sada slavimo svakako su veliki, nezanemarivi korak naprijed.
Tina Lončar
