Pariz. Taj čaroban grad. Grad ljubavi, kulture, dom stotina šarmantnih uličica, prokleto karizmatičnih gradskih uglova, malih pekarnica, boemskih cafea i underground klubova. Grad očaravajućih starih kazališta i skrivenih antikvarijata. Grad nebrojenih fotogeničnih prizora i još neutabanih turističkih ruta. Ipak, nekako se uvijek dogodi da se iz tog fantastičnog grada svi uvijek vratimo s jednim – fotografijom nas kako vrckasto i, oh tako inovativno, držimo svjetlucajući Eiffelov toranj za njegov vrh.
Na Santoriniju hvatamo poznati zalazak sunca, spretnošću Catherine Zeta-Jones u filmu Klopka izbjegavajući ono more turističkih glava u svom kadru koje pokušavaju isto. U Pisi ispred kamere mobitela guramo taj kosi toranj kao da samo o našoj snazi ovisi jedna od najpoznatijih gradskih vizura na svijetu. Nađemo li se kojim slučajem na Machu Picchu, nećemo propustiti okrenuti leđa fotoaparatu i raširiti ruke ispred veličanstvenog prizora ne bismo li pokazali da smo, eto, i mi bili tamo. Jer, samo fotografija svetog grada Inka jednostavno ne bi bila dovoljan dokaz, baš kao ni naša sjećanja. Krucijalno pitanje je pak, treba li nas kriviti? Ta, ljudi smo i svakodnevno smo izloženi gomili upravo ovakvih vizuala koji nam se, nekima svjesno, a nekima nesvjesno, uvlače u neuronske mreže i tvore nešto općeprihvaćeno, normalno, i nešto što „stado“ kojem prirodno želimo pripadati, odobrava. A kako je u našoj ljudskoj prirodi tragati za odobrenjem i prihvaćanjem, odnosno ugledom, nastavljamo krug i s putovanja se vraćamo s uslikanim jednakim prizorima koje su fotografirali turisti prije nas, bilo da je riječ o najpoznatijim Instagram influencerima ili susjedu iz ulaza do kojem se pomalo divimo.
Naravno, generalizirati ne treba, no priznati se mora da je ovo fenomen digitalnog doba koji je nadišao čak i polemike oko masovnog turizma, s obzirom na to da isti postoji još od 70-ih godina prošlog stoljeća, a koji je svojim najnovijim videom odlučio adresirati Oliver KMIA. Ideju je dobio na svom putovanju u Rim kada je, baš poput gomile drugih turista, pokušavao baciti pogled na Fontanu di Trevi. Kako je ova barokna i jedna od najpoznatijih fontana na svijetu bila opkoljena turistima iz cijeloga svijeta, Oliver joj se nije uspio približiti te je ljut nastavio do Panteona. „Bio sam šokiran masom ljudi posvuda u gradu, no istovremeno sam bio jedan od njih, ništa bolji niti lošiji. Baš kao i svi ti turisti, potrošio sam na litre goriva ne bi li stigao na to isto mjesto, pohrlio sam na nekoliko dana u grad i odsjeo u hotelu u centru grada. Tada sam se sjetio videa koji sam pogledao nekoliko mjeseci prije, a koji je napravio umjetnik Hiérophante. Odlučio sam napraviti takav sarkastični uradak, ali s fokusom na putovanje i masovni turizam. Hiérophante je priznao kako je njegov video klišej i kako se inspirirao sličnim videima, tako da se zapravo ja rugam nečemu čega sam dio. Ironija je snažna“, pojasnio je ideju iza dinamičnog i sada viralnog timelapse videa Oliver u opisu na Vimeu.
Zanimljiv je video inače sastavljen od mnoštva fotografija korisnika s Instagrama pronađenih pod određenim hashtagom. Ono Oliveru interesantno jest da se pod popularnim hashtagovima vezanima za putovanja, kao što su nezaobilazni #passport, #followmetoo, #pisa, #empirestate ili pak #monalisa, krije more jednakih fotografija pa je njegov uradak, osim što je jednostavno zabavan i tehnički dobro složen, dosta dobar prikaz fenomena o kojem su diskusiju već razvili mnogi – od kolumnista The Guardiana do psihologa i raznih stručnjaka. Premda mnogi od nas čine isto i ponekad je naprosto nemoguće ovu potrebu izbjeći, nevjerojatno je ne upitati se odakle nam zapravo taj poriv za bjesomučnim fotografiranjem prizora koje smo već vidjeli, kada smo svjesni toga da nam upravo okidanje fotografija oduzima mnogo od sadašnjeg momenta. Umjesto da smo udahnuli zrak egzotične destinacije i mentalno ga pohranili za cijeli život, odabrali smo okinuti na desetke fotografija fascinantnih rižinih polja na Baliju i time se iščupali iz aktualnog trenutka. Jasno, fotografije s putovanja naš su podsjetnik na divno provedeno vrijeme i sve naše avanture, i njih svakako autor videa ne dovodi u pitanje, već se više nadovezuje na problematiku kolektivne zaluđenosti društvenim mrežama i pametnim telefonima zbog koje se često neka turistička destinacija ne doživljava već se koristi za novi sadržaj na našim Instagramima, što je interesantno i s aspekta influencera i njihovih Instagram profila nalik na editorijale, redom sličnih jedni drugima. Problem nastaje, kako kaže Oliver, kada “Instagram ponašanje postaje devijantno, ima negativan utjecaj na okoliš ili pak rezultira nepoštivanjem tuđe kulture”, što je čest slučaj u budističkim hramovima gdje se, željni super fotografije, mladi slikaju tik uz kipove Bude ili njima okrenuti leđima, što je jasno zabranjeno.
Video Olivera KMIA je, očekivano i u maniri interneta, uz mnoštvo pozitivnih komentara u kojima su se gledatelji pronašli, pa i našalili na vlastiti račun, polučio i svu silu negativnih. Neki ističu i kako je ovaj fenomen zapravo dobra stvar jer pokazuje kako nas iste stvari povezuju u ovoj nestabilnoj eri punoj podjela. Naposljetku, Oliver naglašava kako je poanta videa jednostavno zabava i eksperimentiranje tehnikama montaže, a ako pritom reflektira važnost društvenih mreža u životima svima nas, to je okej. Najbitnije je, na kraju svega, da nas svaka ta fotografija, veseli. Štogod netko drugi rekao. No dobro se s vremena na vrijeme zapitati zašto nešto činimo, zagledati se u sebe, osvijestiti ili se jednostavno dobro nasmijati na vlastiti račun, pa makar i u trenutku u kojem okidamo tu sliku zalaska na Santoriniju.
Foto: Instagram
