Svi znamo barem jednu osobu kojoj zavidimo na njenom pozitivnom stavu, nepresušnoj energiji i vječnom osmijehu. To je onaj tip osobe koji i kad danima pada kiša, i kad radi po 12 sati dnevno, i kad juri s jednog mjesta na drugi uz samo par sati sna, i kad se digne na lijevu nogu i cijeli dan sve ide suprotno onom što je zamišljala, ona u svim tim trenucima zadržava osmijeh na licu i pozitivan stav. Ona je svjesna da čaša nije uvijek polupuna nego zna biti i poluprazna, da svi životni problemi nisu mačji kašalj, no ona je odlučila da svim izazovima pristupa uz široki osmijeh, čvrstoću koja proizlazi iz realnog pogleda na život, i energijom koja često zna povući i tebe samog. Upravo takva osoba je glumica Ana Maras Harmander.
Vrckavu, glasnu, nasmijanu i energičnu Anu upoznala sam prije par godina, posve slučajno na jednom eventu. Iskreno, na prvu je nisam prepoznala, k njoj me u moru lažnih ljudi privukla upravo ta njena zarazna energija i taj osmijeh koji je i dan danas moja prva asocijacija na nju. Ana ima tu nevjerojatnu sposobnost da i kad priča o određenom problemu, koji zna biti zamršen i ne tako lagan, njemu pristupa s optimističnim pogledom, s mišljom da se sve može riješiti, bez panike i stresa. Rješenje uvijek postoji. Pri tome ona nije sanjar i romantičar koji ne skida svoje ružičaste naočale (mada ćemo ovu Splićanku rijetko kad vidjeti bez velikih sunčanih naočala, to prirodno ide uz Dalmatince). Ana nema dlake na jeziku, brutalno je iskrena i nije rijetkost da priča o onom što zapravo svi mislimo, ali se ne usudimo reći. Ona ne uljepšava svijet, posve je svjesna njegovih ne tako ružičastih strana i spremna je protiv njih podići glas. Jer Ana je prije svega svoja – bez prenemaganja, bez ulizivanja, bez praznih priča!
S Anom se nalazimo uoči premijere njene nove predstave Ustav Republike Hrvatske u matičnom joj kazalištu Kerempuh. Nakon jutarnje probe, Ana nas moli da je pričekamo kako bi barem nabacila malo make upa za slikanje. Uz smijeh naglašava kako joj je mama rekla da ne smije pozirati u bilo kakvom izdanju. Mame su ipak mame! Dok za njom jurimo po skrivenim odajama Kerempuha, Ana u manirima prave Dalmatinke kuka kako su je stisle probe, kako u finalnom cugu treba još posložiti finese, kako je uloga zahtjevna, ali da jedva čeka stati pred publiku. Ana je rastrgana na sve strane jer je nakon proba čekaju uloge u aktivnim predstavama, čeka je sin, muž i pas… Ali unatoč tome, Ana uz taj svoj neizostavni osmijeh, za nas odvaja sate i sate. Kao što i sama govori – sve se stigne, nema razloga za paniku, treba uživati!
Nakon kraće stanke, Anu ćemo ponovno gledati u glavnoj i zahtjevnoj ulozi u satiričnom kazalištu Kerempuh, a premijera nove predstave Ustav Republike Hrvatske održat će se u subotu 25. veljače. Ana o novoj ulozi priča na dugo i na široko, kava joj se pri tome davno ohladila, no ona i dalje uživljeno prepričava probe i hvali ekipu s kojom se nalazi na sceni, a nju čine Borko Perić, Nikša Butijer, Matija Šakoronja, Vedran Mlikota i Damir Poljičak. Ta ekipa nije imala nimalo lagan zadatak. Naime, prije manje od godinu dana prema istoimenoj knjizi Ante Tomića i Rajka Grlića, snimljen je film koji je oduševio i kritiku i gledatelje, a Maju, glavni ženski lik, u filmu tumači Ksenija Marinković.
„Predstava je napravljena po scenariju filma, adaptaciju i dramaturgiju potpisuje Željka Udovičić Pleština, a režiju Vinko Brešan. Željka film nije gledala jer je htjela što objektivnije pristupiti predstavi. Ona je napravila dramaturgiju koja je u potpunosti kazališna, to je jedan vrlo jasan i kompletan tekst. Na moju pak nesreću, ja sam gledala film u kojem su svi briljantni. Kad smo počeli raditi na predstavi u meni je cijelo vrijeme u glavi bila slika Ksenije Marinković i pomisao ‘Isuse, sad će ljudi dolaziti na predstavu i neminovno, ako su gledali film, me uspoređivati sa Ksenijom’. Ja nikad ne mogu biti poput Ksenije, ona je jedna i jedinstvena, ona je genijalka od koje ja učim. No, onda sam si negdje putem rekla da je cjelokupna podjela u predstavi 20 godina mlađa od one na filmu, pa kako nismo generacijski isti, onda se neću ni opterećivati. Uz to je ovo jedan posve drugi medij, i ono što funkcionira na filmu, ne mora nužno funkcionirati u kazalištu, i obrnuto. Izlazim sama sebi iz sjene Ksenije Marinković i pokušavam se ne uspoređivati“, smije se Ana.
Direktna kakva je, Ana nije mogla, a da ne pristupi Kseniji pitajući je što da radi. Njena starija kolegica se na to samo nasmijala i rekla joj ‘Pa lako ćeš ti to, pa mlađa si od mene, imaš više energije’.
„Ja Kseniju jako volim kao glumicu, s njom imam i predstavu, snimale smo zajedno, učila sam s njom i od nje, i često mi je inspiracija. Prestala sam se opterećivati filmom. Radim u drugom mediju, imam druge partnere, a možda imam nešto što Ksenija možda nije mogla dati Maji“, ističe Ana.
Ljubav i mržnja, hrabrost i kukavičluk, erotika i netrpeljivost prema drugima i različitima, pitanje odnosa Hrvata i Srba i pozicije homoseksualaca u društvu čine okosnicu ove predstave, a između svega toga nalazi se Maja, medicinska sestra, koja je spona između svih likova.
„Maja je možda čak i najnesretniji od svih likova, ali se ona ne tuži toliko poput ostalih. Ona je vrlo životna žena koja ima svoju sudbinu koju vuče iz prošlosti i koju ne doznajemo odmah u predstavi. Negdje je duboko nesretna, ali je naučila s tim živjeti. Ali ona je opet sretna s tim čovjekom, on je, unatoč svemu, ipak ljubav njezinog života i ona njegovog. Možda se to svaki put ne vidi toliko jasno, jer nije da u životu uvijek pokazujemo samo ljubav, ali ipak se osjeća njihova ljubav i shvaća zašto su oni, usprkos svim problemima, ostalo tako dugo zajedno. Priča je napravljena dovoljno emotivno, dovoljno ljudski, da ti na koncu nije važno što je netko Srbin ili homoseksualac. Možda te predrasude imaš usađene u sebi, ali na kraju te ipak zanima ljudska sudbina, bez obzira na nečiju nacionalnu ili seksualnu opredijeljenost. Pouka ove predstave je da na koncu najvažnije da si dobar čovjek“, objašnjava Ana.
U ovoj podjeli je Ana jedina žena, što joj nije palo teško jer je na sceni s kolegama koji su odlični partneri i s kojima već godinama radi. No, iskrena kakva je, ipak objašnjava kako joj je povremeno nedostajala ženska podrška i razumijevanje.
„Nisu mi nedostajale kolegice zbog neke potpore na samoj sceni nego više iz nekog razumijevanja koje može doći samo od strane druge žene. Mi smo ipak emotivnije. Kad dečko ima neki ispad ili sumnje u samog sebe, njega se pusti, ali kad se o isto događa ženi, onda se to komentira kroz prizmu spola. Žene se i dalje moraju konstantno dokazivati, ja kao glumica, žena, majka… No, neke stvari su bile i lakše jer mi ga volimo i zakomplicirati, a kad čuješ neko rješenje do strane mojih dečkiju, onda shvatiš da su stvari i jednostavne i smiješne, opustiš se“, ističe Ana.
U nastavku objašnjava kako su sve uloge, pa tako i njena, poprilično zahtjevne jer se na jednoj pozornici prelazi iz jedne scene u drugu, a s tim promjenama likovi uskaču u različita emotivna stanja, od čiste sreće, do životnog bremena kojeg vuku sa sobom. A osjetiti finese tih prijelaza Ana uspijeva ostvariti kad napokon stane ispred same publike.
“U procesu rada na samom liku nikad nemam osjećaj jesam li to dobro napravila ili ne. Taj osjećaj nemam sve dok ne stanem pred samu publiku. Događa se da pogriješim pri razmišljanju kako bi publika mogla u pojedinim scenama reagirati. Upravo zbog toga su glumcima potrebni redatelji i svi ljudi koji u tom radu na predstavi budu oko nas. Mi sebe ne vidimo, a često ne možemo ni osjetiti je li emociju prenosimo na pravi način.”
Kod redatelja Vinka Brešana, s kojim je i prije radila, Ana je imala ujedno i svoj diplomski rad u filmskoj klasi na Akademiji dramskih umjetnosti. Naglašava kako je danas rad s Vinkom puno lakši jer su se tijekom godina upoznali i točno znaju što jedno od drugoga mogu na sceni dobiti.
“Taj kazališni proces je veoma intenzivan i emotivan, a nakon pustih proba, predstava je prepuštena u ruke glumaca. U tom procesu često ne znaš objasniti zašto se osjećaš tako kako se osjećaš, neki dan su teški, neki su lagani i zabavni. U tome i leži čar kazališta, što je svaka nova uloga, proba i na koncu izvedba drugačija. I kad padaš, znaš da su to u pitanju samo tvoji vlastiti zidovi preko kojih moraš proći. Više bi me brinulo kad se nisam susrela pred izazovom ili problemom. Nekad uspiješ, nekad ne, ali svaki put je to istraživanje novi izazov koji te veseli i ispunjava. Mi glumci stalno polazimo od nule, ne znaš nikad kad uzmeš novi tekst što se dogoditi i gdje će te nova uloga odvesti. To je prelijepo, ali je malo i mazohistički. Stalno vodiš borbu sa samim sobom.”
U nastavku objašnjava kako se njena nova predstava bavi onom iskonskom temom koja je i nakon brojnih godina i dalje aktualna, a u današnjim okvirima je još više intenzivirana.
“Mislim da ljudi oduvijek imaju te predrasude, mnogim ljudima nećemo dati priliku jer je netko obilježen tim što je Srbin ili homoseksualac. S trenutnom političkom situacijom ta tema se još više izoštrila. Od nas građana se očekuje da budemo politički korektni, a ispada da sami političari to nisu. A kada se oni počinju izjašnjavati, onda to čine i sami građani. No, uvjerena sam da će publika u ovoj predstavi prepoznati nekog svog bližnjeg, susjeda, čak i sebe samog. U ovom tekstu je ostavljeno toliko prostora, nisu zauzimane strane, u fokusu je čista emocija i ljudska priča, i to je ono najljepše od svega.”
Gluma je Anu počela zanimati od ranog djetinjstva. Majka ju je od malena vodila u kazalište, a kako je njen otac radio u Grafičkom zavodu, doma je uvijek imala gomilu knjiga i slikovnica. Goste je kao djevojčica uvijek zabavljala raznim nastupima, recitiranje i čitanjem brojnih knjiga. Kako je rano pokazala ljubav prema glumi, roditelji je u prvom osnove upisuju u dramsku skupinu u kojoj ostaje aktivna i tijekom srednje škole gdje pohodi Gradsko kazalište mladih kod Gorana Golovka. No, nakon srednje škole prvo upisuje PMF, što su podržali i njeni roditelji, u želji da se bavi pravim zanimanjem. No, prvu ljubav teško je zaboraviti. Iste godine pokušava upisati glumu na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Dolazi potpuno nepripremljena i ne prolazi. Iduće godine pokušava opet.
“U svojoj sam glavi bila uvjerena da sam spremna. Ušla sam u uži krug, no nisam upala. To me strašno pogodilo. Nisam uopće znala zašto nisam odabrana. Trebalo mi je neko vrijeme da sama sa sobom sjednem i porazgovaram i shvatim kako sam bila mala curica, posve neozbiljna, da sam si priznala da ja sebe samu ne bih primila. Bez obzira koliko mi je tada bilo teško, mogu reći da mi je to bila najdraža pljuska koju sam dobila u životu. Jednostavno te godine nisam bila spremna. Sljedeće godine sam otišla zrela, posložena u glavi, pripremljena i znala sam da je to moja godina. I bila je. Prva godina na Akademiji je posebno teška, po 12 sati radiš, nemaš slobodne vikende, ne možeš ići doma. To je situacija u kojoj moraš biti sam sa sobom na čisto kako bi sve uspješno prošao. Da sam upisala godinu prije, vjerojatno bih se slomila jer nisam do kraja znala tko sam.”
U međuvremenu je Ana ostvarila brojne kazališne, televizijske i filmske uloge, no unatoč mnogobrojnom uspjehu ona i dalje sumnja u sebe i u svoje sposobnosti. No, uz smijeh naglašava da kad jednom prestane sumnjati u sebe, da joj je onda sigurno vrijeme za mirovinu. Sama sebi je najgori kritičar i dan danas si neke uloge ne može oprostiti. Ali jedno joj je iskustvo donijelo – svoj posao više ne nosi doma.
“Da se razumijemo, glumac u jednu ruku uvijek posao nosi doma, i ja se znam uhvatiti dok kuham ručak da razmišljam o svojoj ulozi ili nekoj sceni koju sam odradila. Ali to više ne radim toliko intenzivno kao prije. Odlučila sam da to nije dobro. Doma se trebam posvetiti onome što mi hranu dušu, a zbog toga ću biti samo bolja osoba i bolja glumica. Također ne volim svoj privatni život nositi na posao. Ako sam imala neprospavanu noć, a imala sam ih posljednjih mjeseci mnogo jer imam malog klinca, na sceni to ne smijem pokazati. Na koncu to publiku ne zanima i ne treba zanimati. Čovjek treba imati zdrav odnos prema poslu i privatnom životu. Volim i jedno i drugo, ali ne smiješ dopustiti da jedno preuzme ono drugo.”
Svaki dan kad igra predstavu osjeti ono prvobitno uzbuđenje zbog kojeg točno zna zašto se bavi glumom. I kad u kazalište dođe bolesna, dovoljno je da odjene svoj kostim, izađe na scenu i počne igrati – čarolija se dogodi.
“Kad osjetim da publika reagira, ja znam zbog čega živim na toj sceni, zbog tog suživota koji se događa između nas glumaca i publike. Publika te prati, vjeruje ti, diše s tobom – to su tamo lijepi trenuci kojih svaki put iznova obožavam posao kojim se bavim. To igranje, ta energija i čarolija koja se stvori s publikom, izvuče me iz svake životne situacije!”
Prisjećajući se svojih početaka, ljubavi prema glumi, ali i samog odlaska na Akademiju, Ana se odmah sjetila i svoje majke koja joj je tada rekla ‘Ana, lijepo si odgojena, dobra si osoba i spremna za odlazak u svijet. Ali jedno uvijek imaju na umu, onog trenutka kad te prestanu pozdravljati čistačice, znaš da si se promijenila i da nisi više ista osoba’. Tu rečenicu, koju joj je uputila majka na početku 20-ih, Ana nije zaboravila. Poput svog lika Maje, koji se prije svega brine za ljude oko sebe i trudi se u ovom suludom i hladnom svijetu zadržati ljudskost koju su mnogi negdje putem zaboravili, Ana pazi na ljude oko sebe. Nama se ispričava što je u žurbi i što je moramo čekati, svakom kolegi odvoji pokoju svoju minutu vremena uz svoj nezaobilazni osmijeh. Na izlasku iz kazališta srdačno je pozdravljaju dvije žene, Ana zastaje i toplo im uzvraća. Kasnije doznajemo da su te dvije žene čistačice. Ne, Ana se nije promijenila. Kao što predstava Ustav Republike Hrvatske poručuje, nije važno tko si i što radiš, najvažnije je da si čovjek.
Foto: Dario Dunaj, PR
