Puno prije nego što sam si u zadatak dala intervju s Borisom Štokom, o riječkom sam glazbeniku čula isključivo pozitivne dojmove. Čula sam tako da voli pričati o svojoj glazbi, da je u njoj potpuno, da je iznimno ugodan i profesionalan… Očekivanja su bila visoka i jasna i, kako to obično biva u ljudskom mentalnom sklopu, svemiru, ili kako već volite nazivati taj efekt, isti sam paket očekivanih karakteristika i dobila.
16 ga je produktivnih godina u grupi Quasarr, kaže, oblikovalo kao glazbenika, donijelo mu brojne nagrade i nominacije, prepoznatljivost, koncerte, suradnje… No, potreba za novom stranicom u životu i u karijeri je stigla te smo, kao ljubitelji njegova prepoznatljivog vokala, ali i tekstova ispunjenih emocijama, dobili priliku Borisa Štoka dalje pratiti kao samostalnog glazbenika i autora. Kakav je pak Boris autor, jasno daju do znanja njegove temeljne želje – pjesme koje zažive kod publike, istraživanje, eksperimentiranje u kreativnom smislu, puno svirki i snimanja. Skromno, u maniri čovjeka koji voli ono što radi i ima snažnu viziju svog puta? Definitivno. Ususret prvom samostalnom zagrebačkom koncertu ovog talentiranog glazbenika u Tvornici kulture 4. studenog, ali i prvom samostalnom EP-ju, s Borisom smo popričali o karijeri, inspiraciji, glazbi, željama…
U dugih je 16 godina provedenih u grupi Quasarr stalo mnogo toga. Tri albuma, brojni koncerti, a vjerujem i stasanje Vas kao glazbenika. Po čemu ćete pamtiti ove godine najviše?
Quasarr me snažno definirao i brendirao u medijima i kod publike; kao pjevača, autora i frontmana. Osobno sam realizirao puno ideja, dobio priliku snimati i raditi sa super glazbenicima, svirati u super klubovima, festivalima, kazalištima, itd. Cijeli taj put me dosta obilježio i na tome sam neizmjerno sam zahvalan, ali nisam tip koji gleda unatrag… Zanima me samo ono što trenutno radim i gdje će me to odvesti „sutra“.
Rekli ste kako ste bili spremni za nove izazove te ste odlučili zaploviti u solo vode. Koje su sve slobode došle s ovom novom fazom u karijeri, barem kad je riječ o samom procesu stvaranja glazbe, o tekstovima, zvuku?
Veći naglasak sam dao vokalu i boji. Kreativno puno više riskiram, izlazim iz „comfort zone“ da tako kažem. Pjesme su malo pitkije, ali energičnije, melodičnije, pa stoga i stilski te zvukom malo drugačije. Najveći izazov je imati mjeru u aranžmanima, melodijama. Vizualno: fotografijom i videom želim cijelu priču dignuti na nivo više. Premda sam i u Quasarru bio jedan od glavnih autora, sada ipak kontroliram cijeli kreativni proces pa je odmak, jasno, vidljiv.
Kažete, u glazbu ste ušli kasno. Sjećate li se kako je izgledao taj „ulazak“, što Vas je zaintrigiralo?
Oduvijek me zanimalo samo autorstvo, pisati svoje pjesme, studijski rad i snimanje. Nisam tip pjevača koji dobro interpretira tuđe dionice, nemam veliki raspon glasa pa sam tako vremenom neopterećen lakše i razvio svoju ekspresiju i stil po kojem me publika sada i prepoznaje. Premda se u glazbu dajem 150%, od nje ne mogu živjeti te imam stalni radni odnos.
U svojim tekstovima ne bježite od emocija. Koliko je zahtjevno dijeliti intimnije misli s javnosti, pa čak se i ogoliti do neke mjere? I koliko Vam je zahtjevno interpretirati te iste emocije na pozornici, pred publikom?
Nije mi nimalo zahtjevno. To je dio moje osobnosti i mislim da je to jedini način da budeš vjerodostojan, da ti publika vjeruje te da se poistovjeti s onim što radiš. Premda se fizički i energijom potrošim do maksimuma, nastupi uživo me zapravo opuštaju i ispunjavaju velikim zadovoljstvom.
Kako izgleda Vaš kreativni proces?
Ponekad me zaokupi neki ritam, zvuk ili melodija pa se onda na to nadovežem tekstom. Zanimaju me trenuci, neke „catchy“ fraze koje onda aranžmanom nastojim staviti u prvi plan. Rijetko radim zasebno tekst pa glazbu, uvijek gledam da bude pjevna i melodična cjelina. U zadnje vrijeme dosta radim s prijateljem i kolegom Darkom Terlevićem.
Kada stvarate glazbu, razmišljate li o tome kako će je čuti i shvatiti publika ili vam je bitno samo da se izrazite kroz nju?
Naravno da mi je bitan feedback publike, da li je radiofonična i slično. Premda kreativni proces ne možeš kontrolirati, uvijek razmišljam kako će pjesma zvučati uživo.
Možete li uopće bez stvaranja?
Ne!
Sada kada više niste u bendu, na Vašim su leđima svi aspekti posla, pa i oni manje kreativni. Koji Vam je posebno drag, a koji najmanje?
Najdraži mi je kreativni proces i to što kontroliram sve. Volim novi bend, novu energiju te sviranje uživo i to što više nisam dio kolektiva pa ne radim kompromise u tom smislu. Najteže je što financijski i organizacijski moram sve sam odraditi, ali imam dosta energije i to mi je sve veliki izazov pa nema problema!
Kako se punite tom (dobrom) energijom?
Veseli me sama mogućnost da radim ono što volim, da snimam i sviram te da moja glazba dolazi do publike i medija. Sve me to puni dobrom i pozitivnom energijom i predstavlja veliki izazov.
Ove misli s Yayom, Voli me još ovu noć, Ispod kože te na kraju i Kao mi kao najave EP-ja došle su u paru s vrhunskim vizualnim sadržajem i kao zaokružene cjeline. Estetika onoga što stvarate Vam je, kažete, bitna…
Estetika mi je oduvijek bila bitna, a sada imam priliku dignuti sve na viši nivo. Kako fotografijama tako i nastupima uživo. Za vizualni koncept, fotografije i spotove Ispod kože i Ove misli zaslužna je moja djevojka Vanja Tataj. Spot za Voli me još ovu noć radio je F. Filković Philatz, dok je za spot aktualnog singla Kao mi zaslužna Judita Gamulin. Jako sam zadovoljan kako sve izgleda i u kojem smjeru ide, a vidim da i publika i mediji prepoznaju kvalitetu.
Koja je vaša temeljna ambicija kao glazbenika?
Da pjesme zažive kod publike, da imam priliku istraživati, eksperimentirati u kreativnom smislu, te puno svirati i snimati.
Bliži se Vaš prvi zagrebački samostalni koncert. Što možemo očekivati i ima li treme?
Trema je uvijek pozitivna! Možete očekivati pravi klupski energičan nastup, puno plesa i dobre zabave, s naglaskom na nove pjesme ali i malim osvrtom na stare stvari koje publika zna i želi čuti. Vidimo se!
Foto: PR
