U uvijek osunčanom, prozračnom i nekako posebno mirnom prostoru Galerije Kranjčar, samo dan prije velike izložbe “Ekscelentnost materije”, dočekuju me naš cijenjeni umjetnik Joško Eterović i Dominique Narran, kustos izložbe, Joškov prijatelj te poznati pariški kritičar. Na posve bijelim zidovima postavljene su slike velikog formata, sa savršenim krugom u fokusu, koje se u svojoj jednostavnosti i preciznosti doimaju pomalo magičnima.
Joško Eterović: Materijali su razni, poput klasičnog akrila no on je nanešen na pomalo drugačiji način, udarcima kistom stvoreni su nanosi, a kada imate nekoliko tisuća tih udaraca kistom stvara se međuprostor koji, kada ga osvijetlite, govori i reljefno i dubinski.
Joško Eterović: Geometrija je sastavni dio mene. Rodio sam se na Braču koji ima klesarsku tradiciju, pa je geometrija postala sastavni dio mog pejzaža i načina na koji ga ja vidim. A zašto baš krug? Zato što je on posvuda, kada pogledaš u nebo čini se da je ono u krugu.
Joško Eterović: Bavim se istraživanjem materije već nekih dvadeset godina. Materija nije ista prije 200 godina, prije 50 godina i danas. Materijali se stalno mijenjaju, a ako ih znaš koristiti na pravi način oni sobom nose duh vremena. Koncepti ovdje izloženih radova, primjerice, nastali su čak i krajem osamdesetih no taj koncept mi nekako nije bio dovoljno snažan. Tek 20 godina kasnije taj je koncept saživio s materijom i slike su dovršene.
Je li vas ikada itko želio angažirati da mu uredite interijer?
Joško Eterović: Da, ali nikada nisam pristao. Smatram da to nema smisla. Postoje ljudi koji su specijalizirani za dizajn interijera i ja se u to ne želim miješati, ja radim isljučivo za sebe.
Joško Eterović: Da, malo u Rijeci, malo u Parizu. No, nedostaje mi Zagreb i radim na tome da se vratim.
Premda ste danas cijenjeni slikar, nije vam to primarno bila želja. Koliko sam upoznata, željeli ste postati filmski redatelj?
Joško Eterović: Da, to je točno. S 25 godina sam bio asistent režije. Zbog nje sam tada i otišao u Pariz i to vlakom. Radio sam i u Španjolskoj i upoznao mnoge slavne glumce i redatelje. To mi se zanimanje činilo prekrasnim no u igri je uvijek bilo nekako previše ljudi za što je potrebno mnogo koncentracije. Jedan glumac jedan je čas u suzama, a već drugi sasvim staloženo pije pivo. Tada sam shvatio da volim film, ali da ne mogu biti redatelj.
Joško Eterović: Svi me pitaju to pitanje, a radilo se ustvari o posve prolaznoj epizodi. S prijateljem iz Šibenika došao sam u jedan hotel u Parizu kod Dalija. Tamo je bila i Gala, sjedila je na kauču, sva predivna u crnim čizmama, a kada je ugledala mene s bradom rekla mi je: “Što ste ružni k’o pas!” No, kada je vidjela da Dali sa mnom tako lijepo razgovara, nekako mi se ipak priklonila. Čak me pozvala i na koncert jednog flautista. Sve u svemu, jedan jako ugodan susret.
Čini mi se da mnoge umjetnike počnu cijeniti u Hrvatskoj tek kada iz nje odu, je li i Vas zadesila ista sudbina?
Joško Eterović: Slažem se, no meni se dogodilo baš obrnuto! Prvu sam veliku izložbu imao u Parizu 1970. godine i imala je ogroman uspjeh. Svi su mediji o njoj pisali. Nakon pariške izložbe dobio sam poziv da izlažem u Umjetničkom paviljonu 1978.. Tu su izložbu toliko napali da mi se činilo kako je to najgora izložba koja se ikada dogodila. No, moja pretpostavka je ta da su bili šokirani drugačijim sadržajem na koji inače nisu bili navikli. Kritičarima je ta izložba sjela tek mnogo godina kasnije. No slikarima poput Šuteja i Knifera, ona se sviđala i tada. Ta uspomena postala je s vremenom anegdota od koje sam ojačao i narastao.
Citirali ste Charlesa Baudelairea i opisali izložene radove kao “bizarno lijepe”. Zašto?
Dominique Narran: Ako ne želite da vam umjetničko djelo da instantno zadovoljstvo, ono mora trajati, mora te intrigirati, hvatati vašu pažnju i ne biti prosto lijepo već pomalo bizarno.
Dominique Narran: Mnogo se promijenio što je tipično za njegov umjetnički temperament. Mnogi umjetnici tragaju dok ne pronađu i ostanu pri nekom stilu zauvijek, no Joško se mnogo mijenjao što je bilo riskantno jer je već imao kritičare na svojoj strani, a i kolekcionare. Ako se promijeniš i njima se to ne svidi, riskiraš veliki gubitak. Za takvo što potrebna je velika doza hrabrosti.
