Mišljenja smo kako dok čekamo toplije dane, bolje provedenog vremena od onog uz knjigu nema. Sklupčati se uz fino štivo i šalicu toplog napitka jedna je od blagodati zime, stoga istu planiramo prakticirati još neko vrijeme, dok iščekujemo nešto toplije dane.
U moru dobrih knjiga ovoga smo puta odabrali nešto zahtjevnije naslove koje ćemo izmjenjivati narednih dana, ovisno o raspoloženju. Tu je novo djelo nagrađivanog ruskog pisca Jevgenija Vodolazkina uz koje ćemo otputovati u mračni period ruske povijesti 20. stoljeća, dok će ateizam preispitati Drago Pilsel u svojoj novoj knjizi uz pomoć mnoštva stručnjaka i svjedočanstava. Ljubav će dekonstruirati Richard Precht, a težnju za napuštanjem vlastita tijela će preispitati Han Kang.
Jevgenij Vodolazkin: Avijatičar
Jevgenij Vodolazkin nagrađivani je ruski pisac međunarodnog renomea prepoznat kao izvanredan pripovjedač istančanog osjećaja za jezik i teme vezane uz različite slojeve ruske povijesti. Njegove knjige mahom posjeduju i jaku duhovnu dimenziju kojom propituje ljudski život u širem kontekstu povijesti, religije i društva. Mnogi književni kritičari Jevgenija Vodalazkina uspoređuju s Umbertom Ecom te ga nazivaju novim književnim genijem. U svojoj najnovijoj knjizi Avijatičar, prvom Vodolazkinovom naslovu prevedenu na hrvatski jezik, autor se bavi najmračnijim periodom ruske povijesti 20. stoljeća: revolucijom, boljševizmom, neoboljševizmom, Gulagom, ratom i anarhijom. Radnja se prati u formi memoara i dnevničkih zapisa troje likova, pripadnika različitih generacija. Koristeći se elementima mističnog historicizma, autor pažljivo slaže detaljan mozaik Rusije i njezinih stanovnika.
Kada se glavni junak Inokentij Platonov probudi u bolnici, ispostavi se da je izgubio pamćenje. Liječnik ga potiče da zapisuje u dnevnik svaki detalj ili sliku koja mu se pojavi u glavi i on to čini marljivo, gotovo strastveno. Dnevnik mu je napeto štivo koje čitatelja fascinira kaotičnim, kaleidoskopskim slikama, licima, riječima i događajima koji čine potku životne priče ruskoga mladića s početka 20. stoljeća. Priča koja se pomalja istodobno je nježna i tužna, senzualna i neobična, no iznad svega tragična. Prvo se pojavljuju sjećanja iz djetinjstva: na bezbrižne ljetne praznike u dači u okolici Petrograda, na dočekivanje oca na povratku s posla u Petrogradu i na onaj dan 1917. godine kada dozna da mu je oca ubila rulja pijanih mornara. Platonov se s majkom seli u zajednički komunalni stan u centru Petrograda, gdje upoznaje nove susjede – profesora Sergeja Voronina i njegovu kćer Anastasiju, koja će postati ljubav Inokentijeva života. I Nikolaja Zareckog, radnika u tvornici kobasica, koji denuncira profesora Voronina, kojega vlasti uhite i pogube. Zareckog uskoro pronađu mrtva, a za ubojstvo optuže Platonova – kao i za rovarenje protiv države – i osude ga na služenje kazne u logoru Solovki. Ali kako se Inokentij može sjećati svojega života početkom 20. stoljeća ako su tablete koje uzima iz 1999. godine? Hoće li se Platonov uspjeti prilagoditi novoj realnosti i naći dom u čudnom svijetu s kraja 20. stoljeća? I ono najvažnije pitanje: Koja ga je to sila vratila u život, a sada ga pokušava ponovno ubiti, nakon čudotvornoga uskrsnuća u logoru Solovki?
Han Kang: Vegetarijanka
Sve što znamo o Yeong-hye, glavnoj junakinji ovog romana, dolazi iz usta njezina supruga, šogora i sestre. Iz njihovih vizura doznajemo da je riječ o sasvim prosječnoj, čak i dosadno apatičnoj figuri čiji život ni na koji način ne pobuđuje zanimanje, sve do pojave grotesknih učestalih košmara koji je iz temelja mijenjaju. Ponukana snovima, Yeong-hye prestaje jesti meso pokrećući lavinu zgražanja i otpora svoje obitelji i okoline, koja kulminira njezinom težnjom za preobrazbom u biljku. Niz događaja koji će uslijediti i zauvijek promijeniti njihove živote oslikava sve dublju psihičku i fizičku metamorfozu čiji krajnji cilj titra na međi samouništenja i samospasenja.
Težnja za napuštanjem vlastita tijela stara je koliko i čovječanstvo samo, ali rijetko ovako inteligentno tematizirana u suvremenoj prozi. Autorica se latila ovog zahtjevnog zadatka istražujući različite oblike rubnog ponašanja, posebice nasilja i seksa koji su dominantno prisutni kao motiv, i za Han gotovo jednoznačni. Nasilje je secirano u svim svojim oblicima, bilo kao tankoćutna psihička submisivnost, bilo kao krvoločni izljevi bijesa. Ova tročinka maestralno prodire u najzakučastije slojeve ljudske duše i otvara polemike karakteristične ne samo za korejsko već i moderno zapadnjačko društvo. Ne čudi stoga da je engleski prijevod Vegetarijanke šokirao i oduševio svjetsku književnu kritiku i čitatelje, ali i uzrokovao brojne kontroverze zbog niza mogućih interpretacija.
Borislav Vujčić: Nesanica
Pisac Armerije Morski sluti vlastiti kraj. Staračka nesanica iscrpljuje ga u rodnoj kući na otoku, gdje u krevetu u kojem je spavao kao dijete rekapitulira svoj život od trenutka kad dolazi u Zagreb na studij filozofije i kad zbog svojih literarnih preokupacija dane provodi u kavani Corso umjesto na fakultetu.
Na otoku su ostali Jere i Grišpe, dvojica prijatelja s kojima ga osim zajedničkih uspomena iz djetinjstva veže i zavjet Mariji, ženi u koju su sva trojica kao mladići bili zaljubljeni. Svake godine na dan kad se njihova Marija ukrcala na vapor za Ameriku, njih trojica sastaju se na otoku kako bi na mulu s kojeg su je ispratili obnovili svoj zavjet i sjećanje na čistu, neostvarenu ljubav prema istoj ženi.
Armerije je već na početku studija romanom prvijencem zablistao kao književna nada, a s vremenom postao objavljivan, izvođen i nagrađivan lektirni pisac. Tako postaje sudionikom zagrebačkog boemskog i intelektualnog miljea, u kojem dominantnu reputaciju imaju Pjesnik i Bard – u kojima ćemo po mnogim citatima i biografskim referencama lako prepoznati Ujevića i Krležu. No za Armerija se ne može reći da dijeli s njima duhovnu i moralnu okomicu – on je melankolik koji se bavi unutrašnjim životom i društvena zbivanja uteg su njegovu pomalo lijenom duhu koji vapi jedino za književnim priznanjem, preispitujući neprestano vlastite životne i autorske nelagode i promašaje.
Njegovi odani prijatelji s otoka prate njegov književni uspjeh, brakove i razvode, ljubavnice i zakrilnice, osobne i svjetske ratove, čekajući ga i kad ne dolazi – a njihova ljubav prema „kompanju“ piscu kulminira planiranjem kako će mu za života na otoku podignuti spomenik. Da bi u tome uspjeli, „prenamijenit“ će novac koji je za nova crkvena zvona stizao iz Amerike, ne znajući da ga je slala njihova Marija – kao što ni Marija ne zna da je Armerijev posljednji veliki roman posvećen njoj.
Nesanica nije samo roman o piscu u burnim povijesnim vremenima, nego i kronika dvadesetog stoljeća na ovim našim politikom izmrcvarenim prostorima. To je i roman o jeziku, dijalektima, zavičaju, prijateljstvu, ljubavi, mijenama sistema i režima te sudarima moćnih ideologija zbog kojih svaki pojedinačni život postaje kolektivno vlasništvo na koje nositelj tog života – pogotovo ako je pisac – nema svoje malo, osobno ljudsko pravo.
Richard Precht: Ljubav (Dekonstrukcija jednog osjećaja)
Ljubav između muškarca i žene naša je omiljena tema. Njome se bave bezbrojni romani, gotovo da je se nijedan film ne može odreći, a što bi tek glazba bila bez nje? Ljubav nas pokreće više od svega, u stanju je stubokom nam promijeniti život i poremetiti svaki red. Pa ipak, nije nam sasvim jasno što je to – ljubav.
O ljubavi su napisani i brojni priručnici koji na sve načine pokušavaju objasniti taj nesređeni osjećaj. Iz njih smo saznali kako da ljubav održimo mladom, kako da postanemo strasni ljubavnici te zašto muškarci ne znaju slušati, a žene parkirati automobil. I, je li nam to pomoglo? Baš i ne, jer nije dovoljno pročitati pravu knjigu pa da se stvari riješe same od sebe.
Zašto je to tako, na zabavan i duhovit način, ali istodobno i argumentirano i zorno objašnjava njemački filozof Richard David Precht u knjizi Ljubav: dekonstrukcija jednog osjećaja. Kao i u svojoj prethodnoj knjizi, Tko sam ja?, Precht kreće na pustolovno putovanje najrazličitijim znanstvenim disciplinama: od biologije, zoologije, neuroznanosti i genetike preko antropologije i psihologije do sociologije i filozofije. Istražuje u kakvoj je vezi ljubav s biologijom naših gena i kakve nas romantične čežnje i očekivanja s njome povezuju. Poziva nas da točnije izmjerimo to luckasto carstvo ljubavnih ideala i stvarnosti i pritom nam objašnjava zašto nam je ljubav bila i ostala toliko silno važna. Vodi nas kroza sve zamke ljubavi – s čijom se nesređenošću naposljetku ipak moramo pomiriti, i pokazuje nam kako da pustolovinu ljubavi sagledamo posve drugačijim očima.
Drago Pilsel: U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo
Knjiga vrlo sugestivna naslova U što vjerujemo mi koji u boga ne vjerujemo plod je jednogodišnjeg rada urednika i priređivača knjige Drage Pilsela, uglednog hrvatskog novinara, teologa i društvenog aktivista, a ujedno i jedinstven pionirski pothvat u domaćem izdavaštvu.
U njoj je Pilsel prikupio i priredio tekstove tridesetak hrvatskih intelektualaca – novinara, književnika, glumaca, političara, diplomata, odvjetnika, znanstvenika i sveučilišnih profesora – dakle, uglednih osoba iz našeg javnog života, koji su se odvažili hrabro svjedočiti o vlastitoj nevjeri te nam izložiti u što vjeruju kada u Boga ne vjeruju.
Slijedeći princip ravnopravnosti, Pilsel se odlučio svjedočanstva poredati prema abecednom redoslijedu prezimena autora/autorica, a to su: Neven Barković, Sandi Blagonić, Ivana Bodrožić, Rada Borić, Nadežda Čačinovič, Nenad Jarić Dauenhauer, Srđan Dvornik, Zoran Ferić, Mirela Holy, Ivo Josipović, Saša Kosanović, Pero Kvesić, Oleg Mandić, Dragan Markovina, Ivica Maštruko, Vili Matula, Anto Nobilo, Boris Pavelić, Marko Pogačar, Željko Porobija, Čedo Prodanović, Vesna Puhovski, Borivoj Radaković, Ines Sabalić, Sanja Sarnavka, Seid Serdarević, Velimir Srića, Aleksandar Stanković, Ante Tomić i Danilo Vranić. Predgovor knjizi potpisala je Tanja Rudež, uvod je napisao Nikola Petković, a autor pogovora je Zoran Pusić.
Iako Pilsel, kada je riječ o izgradnji općeg dobra, izrijekom odbija podjelu društva na vjernike i nevjernike, ova njegova knjiga nesumnjivo predstavlja iznimno vrijedan prinos širenju dijaloga između tih dviju skupina te njihovu međusobnom uvažavanju i poštovanju.
Foto: Unsplash, PR
