Prohladno je jesensko jutro, uspješno manevriram između brojnih vrećica s Dolca i kava u Radićevoj i napokon stižem do najčarobnijeg od svih zagrebačkih kutaka, Gornjeg grada. Dok on gizdavo i nezainteresirano opravdava često upotrebljavanu floskulu koja kaže kako je vrijeme ovdje doista stalo, ulazim u topli i žamorom ispunjen muzejski cafe, zatvarajući za sobom vrata vanjskog svijeta, spremna da uđem u jedan novi.
Svaki intervju, naime, zahtijeva upravo to. Svemir u kojeg treba ući, kojeg treba shvatiti i na kraju, prenijeti. Tog prohladnog jutra u pitanju je bio svijet koji dobro poznajemo svi. Ljubav kao univerzalna tema, kao uzrok najveće sreće, ali i najdubljih, najcrnjih ponora. Ta ista ljubav kao tematika najpoznatijeg i najuspješnijeg muzeja, Muzeja prekinutih veza.
Svog domaćina toga dana malo sam se pribojavala. S dvadeset i kusur godina ponekad je neizbježno osjećati se balavo u razgovoru sa stručnjacima koji iza sebe imaju isto toliko, ako ne i dvostruko, godina iskustva, rada, a naposljetku i nagrada za ostvareno. Jedan takav je i akademski slikar Dražen Grubišić, jedan od osnivača Muzeja prekinutih veza i čovjek impozantne biografije. Iza sebe ima završen Academy Of Fine Arts u Lawenceu (SAD), Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, postdiplomski studij iz kulturnog menagementa u Beču, svoje radove izlaže od moje druge godine, odnosno 1989., dobitnik je Rektorove nagrade sveučilišta u Zagrebu, Grand Prix Salona mladih, kao i Zlatne arene za scenografiju u filmu Mondo Bobo. Pomalo zastrašujuće, nije li? Premda sam ga zamišljala onako profesorski strogog i umjetnički nezainteresiranog, moj domaćin toga dana bio je sve samo ne to. Topao, jednostavan, iskren, profesionalan i s konstantnim smiješkom na licu, Dražen me dočekao s kavom i pričom o uspjehu najpoznatijeg hrvatskog muzeja, ujedno najinovativnijeg muzeja u Europi.
A sve je počelo s jednom okončanom ljubavi. Filmska producentica Olinka Vištica i Dražen Grubišić nekoć su bili u vezi. Nakon prekida i dvije godine odvojenosti te mnogih šala kako bi zbog svih stvari koje su im preostale nakon dugogodišnje veze trebali otvoriti muzej, potonje se doista i dogodilo. Zatvaranjem jednih vrata, u slučaju ovo dvoje velikih kreativaca doista su se otvorila druga. Baš kao iza svake naše priče iza kulisa do sada, i iza Muzeja prekinutih veza ne krije se neki basnoslovni iznos novaca, plava krv, nepotizam ili magični sastojak.
”Napravili smo zaista hrabar korak krenuvši u ovako nešto… Ne moram uopće spominjati kako su moji roditelji reagirali kada sam rekao kako planiram posuditi novac i otvoriti privatni muzej u Zagrebu…”, simpatično je započeo Dražen.
Priča Muzeja prekinutih veza od samog početka išla je postepeno i potpuno spontano. Muzej se razvijao polako i svaki je korak u tom razvoju bio logičan: ”Tada nam nije padalo na pamet otvoriti muzej, već smo krenuli s izložbom koja je trebala biti jedina. Bilo je to u sklopu Zagrebačkog salona 2006. godine, no onda je jedna stvar počela vući drugu. Medijski je priča bila nevjerojatno popraćena, što je bilo ludo s obzirom na to da se Olinka i ja već 20 godina bavimo kulturom i znamo koliko je teško neku priču plasirati u javnost. Prvi put se dogodila situacija da mediji sami dolaze k nama, i to odasvud. Krenula su gostovanja po svijetu kroz koja smo shvatili da su reakcije posvuda sjajne te smo na osnovu četiri godine putovanja s izložbom zaključili da je to priča koja se mora razvijati dalje, moramo stvoriti neku bazu”.
Tako je, 2010. nastao Muzej prekinutih veza na zagrebačkom Gornjem gradu. Njegova baza je stvorena upravo izložbom na Salonu za koju su autori imali svega dva tjedna za postavljanje odobrenog projekta na noge. Od jednog predmeta, i to onog iz njihove veze, putem mailova i prijatelja došli su na njih 46. Danas cjelokupna zbirka broji preko 2000 predmeta, ostavština iz propalih veza i emocionalnih krhotina iz cijelog svijeta. Na pitanje je li bilo teško probiti led i s javnosti podijeliti svoju intimnu priču Dražen odgovara negacijom: ”Na samom početku mi jesmo donirali jedan predmet, ali smo se trudili da u medijima ne okrećemo priču na sebe, već na činjenicu da je to projekt za ljude i da svi mmogu anonimno donirati. Tek smo negdje 2008. ili 2009. otkrili da je zbirka počela s nama. Nismo željeli da se stvari krivo shvate.”
U Muzeju u Zagrebu postav se mijenja svake dvije godine jer, kako kaže Dražen, ”toliko je sjajnih priča u fundusu da bi bio grijeh ne podijeliti ih”. Prostor muzeja je uredio sam Dražen, inače zaslužan za dizajn interijera klubova Aquarius, Gjuro2, Saloon, Hazienda Vodice, Gallery i Kalypso. Uz pomoć jednog arhitektonskog ureda svojim rukama je sredio prostor koji je bio zapušten i u kaosu od 60-ih godina, pošto budžet nije dozvolio dodatne investicije. Kad je pak riječ o kuratorskom dijelu, posebna se pozornost svaki put posvećuje stvaranju svojevrsnog emocionalnog rollercoastera kako u bazi u Zagrebu, tako i na gostovanjima po svijetu, gdje se pola kolekcije sakuplja u suradnji s partnerima u gradu održavanja izložbe, dok ostatak donose autori. Ono što je posebno zanimljivo kod gostovanja i prikupljenih priča jesu razlike u kulturama, gradovima i nacijama. Razlike između sjevera i juga potvrđuju se sa svakom novom izložbom: ”U Amsterdamu koji je inače vrlo otvoren, jako smo se namučili ne bi li skupili 50 predmeta, nije bilo lako. S druge strane, u Buenos Airesu i Mexico Cityju na dan objavljivanja sakupili smo po 200 predmeta. Tu je i razlika u iznošenju priča, posebno kod Azije, Amerike, Engleske i Francuske. Azijati su, primjerice, djetinje poetski, priče izgledaju kao srednjoškolski spomenar, no s vrlo pozitivnim osjećajima. Amerikanci i Englezi kao da pišu kratke sinopsise za film, strukturirano i totalno drugačije, dok je kod naših ljudi vidljiva razlika u sjeveru i jugu. Split je beskrajno duhovit, s kratkim humorističnim komentarima, dok sjever pokušava biti malo ozbiljniji.”
Reakcije posjetitelja su pak, kao i tematika, univerzalne. U svim dijelovima svijeta Muzej prekinutih veza je prihvaćen genijalno, dokazujući kako je ljubav jedna ljudska poveznica i s njome se baš svi mogu identificirati. Ipak, radi se o vrlo osjetljivoj stvari i kako nam je ispričao Dražen, ”jako je lako napraviti jedan krivi korak koji će cijelu priču odvesti u Big Brother varijantu, u nešto što je neželjeno. No mislim da smo uspjeli ostati na osnovnoj ideji i modificirati samo ono što je bilo potrebno te je kroz kreativne načine unapređivati.”
Nevjerojatna medijska popraćenost, novinari iz cijelog svijeta koji neprestano kucaju na vrata, nagrada Kenneth Hudson za najinovativniji muzej Europe, i to u konkurenciji s muzejima kao što je Victoria and Albert, 70 tisuća posjetitelja samo u 2015. godini, ali i nebrojene emotivne reakcije mora posjetitelja kojima autori svjedoče svaki dan samo su mali dokaz nevjerojatnog uspjeha. Na pitanje jesu li mogli zamisliti ovakav uspjeh prvog privatnog muzeja Zagreba, Dražen odgovara s kategoričkim ne.
”Uopće nismo bili usmjereni na takav napredak. Ja sam ne razmišljam o nečemu što bi moglo biti uspješno za deset godina, već radim ono najbolje za sadašnji moment. Zato je i kod Muzeja prekinutih veza sve išlo tako postepeno, napredovalo se malim koracima. Od produkcije izložbe, gostovanja, zapošljavanja ljudi… Kako se pokazala potreba za nečim, tako smo reagirali.”
I trenutaka u kojem su pomislili uspjeli smo bilo je mnogo. ”Svaki put kad iskoči nešto novo, kad se nešto dogodi, pomisliš si ‘to je stvarno to’. Opet, imaš ono ljudsko u sebi koje ti neda da se opustiš i koje govori kako uvijek može bolje. Kad smo dobili prve pozive za daleke zemlje to je bilo zapanjujuće. Kad se dogodila nagrada Kenneth Hudson pomislili smo kako je to nevjerojatno jer su u konkurenciji s nama bili muzeji kojima budžet za uredski materijal premašuje naš cjelokupni… Kad ti postane normalno da te BBC po treći put traži intervju… Svaki taj neki korak koji te vodi dalje je onaj pobjednički.”
Ni ona malo negativnija strana priče, autohtona hrvatska, nije nimalo pokolebala Dražena i Olinku. S činjenicom da država ne pomaže ovakve projekte potpuno su se pomirili i s njome se ne opterećuju: ”Kod nas je to tako i ništa se neće popraviti, oko toga se ne treba uzrujavati. U jednu smo ruku premala zemlja, previše se ljudi međusobno znaju i sama politika ima pod nužno to da se nikome ne zamjeri. Puno je jednostavnije podijeliti to malo novca iz budžeta nego presjeći i odabrati par projekata za koje se smatra da će biti uspješni. S druge strane, kulturnjaci nisu svjesni toga da bi moglo biti i gore i da država nije dužna sve napraviti jer nismo više u tom sistemu. Ovo vrijedi za sve grane, ne samo za umjetnost.” Unatoč tome, ali i činjenici da se u početku razmatralo i o Amsterdamu kao bazi muzeja gdje su autori bili nevjerojatno dobro prihvaćeni i ugošćeni, Zagreb je bio logičan izbor, no ne i posljednji. Dražen je otkrio kako se početkom sljedeće godine planira nešto novo i veliko, a detalji će se saznati na vrijeme.
Ono što se pokazalo najvažnijim u postavljanju ove uspješne priče jest dobar tim ljudi koji će raditi s puno entuzijazma i volje te se konstantno poboljšavati. Također, svakoj sitnici se pridaje pozornost, pa tako u Muzeju prekinutih veza u Zagrebu posjetitelji imaju priliku kupiti originalne suvenire domaćih dizajnera ostvarenih u kolaboraciji s Muzejom, u muzejskom kafiću pojesti kolač iz Mak na konca ili zalogaj iz Lari i Penati… Sve su to dijelovi slagalice koji tvore svjetski uspjeh jednog domaćeg proizvoda. I, da se vratimo na ono pitanje iz naslova… Što se krije iza uspjeha jednog zagrebačkog muzeja? Pa ljubav, naravno.
Foto: Jure Perišić
