”Prihvati se ti radije pravog posla”, ”Vidi je, završila faks i pleše po festivalima…”, rečenice od kojih se ježe svi sanjari nekih tamo čudnih snova. Čudnih, prema definiciji većine, naravno. Tako je to s ljudima, vole okvire i ladice, olako u njih smještaju druge jer to je lakše nego razumjeti. Živi i pusti druge živjeti nekako se svako malo zagubi po putu. Živi po mome ili nikako nešto je češće. Nemojte nas krivo shvatiti, nije sve tako crno. Uvijek postoje pojedinci koji boje izvan okvira, koji ne žele taj 9 do 17, uklanjaju imaginarne zapreke, pjevaju svoju pjesmu, pronalaze vedro i pozitivno i nije ih briga što drugi misle o njima.
Jednu takvu vanokvirnu gospođicu upoznali smo nedavnog kišnog popodneva. Dočekala nas je širokog osmijeha, s nekoliko obruča zakačenih o rame i tek što smo sjeli popiti kavu počela nam je pričati (netom nakon što nas je upozorila kako puno priča). I doista, stala nije, sve dok nas potpuno nije uvukla u svoj svijet.
Tanašnoj gospođici s obručima na ramenu ime je Jelena Znaor i jedna je od nekolicine hula hoopera u Hrvatskoj. Na ona pitanja s početka priče uspješno ostaje imuna i to zahvaljuje upravo šarenim obručima koje spretno vrti oko struka (i mnogih drugih dijelova tijela) posljednjih pet godina.
”Sve je počelo 2010., kada sam se vratila u Rijeku i shvatila da se moram početi baviti nekom fizičkom aktivnošću. Htjela sam naučiti žonglirati, no slučajno sam pri pregledavanju videa na You Tubeu naletjela na hula hoop. Do tada nisam imala pojma da se s tim dječjim obručem nešto može raditi, no instantno sam se zaljubila i odjurila kupiti dječju verziju koju sam morala napuniti palentom jer je bila prelagana. Tjedan dana nakon toga održavala se Hartera na kojoj je jedan poznati performer održavao radionicu s hula hoopom i ništa me nije moglo spriječiti da se pridružim. Očito je bilo suđeno, sve se poklopilo.”
Slušajući je širom otvorenih očiju, uopće nismo sumnjali u to kako se s hula hoopom i Jelenom desila ljubav na prvi pogled (ili vrtnju). Dok je tako energično pripovijedala, i sami smo shvatili da su joj s navršenih 29 godina i diplomom psihologa u džepu skakanje, zabava i djetinjarije još uvijek prirodno stanje. A kako to obično biva s pravom ljubavi, malo je vremena trebalo da se stvari zakotrljaju. Po dolasku u Zagreb pridružila se udruzi Traumatic Arts, a nekoliko tjedana iza toga je imala svoj prvi veliki javni nastup. Uslijedila je predstava Flying Heel Cabaret, kao i tečajevi hula hoopanja koje je počela voditi. Sve što zna naučila je sama, jer je u Hrvatskoj ova scena još u povojima.
”Kad sam počinjala vježbati, bilo mi je strašno zabavno i tek bih nakon pet sat primijetila kako nisam stala. Hula hoop se inače koristi u fitnessu, gimnastici, u kazalištu, pri žongliranju, suvremenom plesu… Ima jako puno stilova i tehnika, a trikovi se uče dosta brzo, no ako se žele povezati u ples, treba puno vježbati. Nema kraja učenju, uvijek postoji nešto novo što se mora savladati i zapravo je zadivljujuće promatrati što je sve ljudsko tijelo u stanju napraviti.”
Danas Jelena ima i vlastitu zajednicu,
Hoopnotic Therapy, koja okuplja zaljubljenike u ovu vrstu umjetnosti. Uz to, posljednje dvije godine održava treninge kojih je sve više, nastupa, izrađuje unikatne hula hoopove za sebe i sve zainteresirane, a cilj joj je pokrenuti vlastitu udrugu gdje će spojiti svoju profesiju i hula hoopanje.
”Prije svega, hula hoop me veseli i puni energijom. Čim ga primim u ruke bolje sam volje i mišljenja sam kako se ne moramo prestati igrati kad odrastemo. To je ujedno parola koju bih htjela dijeliti s drugima putem svoje udruge, odnosno brenda. Cilj mi je imati centar koji će objediniti moju struku i cirkuske vještine. Radila bih s djecom s posebnim potrebama, napuštenom djecom, znatiželjnom djecom i znatiželjnim odraslim osobama, koristila bih hoop za tjelovježbu, rekreaciju i poboljšanje općenitog psihofizičkog stanja osoba, umjetnički bih se razvijala… Ljudi zaboravljaju kako je dobro biti dijete i zaista se moramo osvijestiti i vratiti sebi. Nisam doživjela da je netko poslije okretanja hula hoopa bio loše volje, a vidjela sam i ljude koji se u 35. godini prvi puta objese na svilu i vrište od sreće. Što će nam uz to neka druga terapija…”
Poput svakog kreativnog posla na našim prostorima, i u cirkuskim vještinama se mnogo energije troši na borbu s mogućnostima, željama i sustavom. Lako je odustati nakon spoznaje da na kraju dana sve ovisi o vlastitom angažmanu i sredstvima, no našu sugovornicu to nimalo ne koči. Kaže kako je to najbolje prihvatiti i isključiti se te nastaviti po svom. Ono što Jelenu drži u namjeri da ne odustane od svoje ljubavi i zamijeni je regularnim poslom u struci je prvenstveno ogromno zadovoljstvo.
”Najveća motivacija mi je kada mi netko kaže kako mu je super to što radim i kako je zapamtio neki moj nastup… Potom dođe na tečaj i zaljubi se. Puno mi znači što su ljudi počeli prepoznavati moj trud, ne mogu si pomoći, iz male sam sredine. Od onih početnih rečenica ‘Vidi je, završila faks i vrti hula hoop’ ili ‘Kad ću naći posao’ došli smo do pozitivnih reakcija, napredovali smo. U svojoj struci ne mogu biti kreativna i depresivna mi je pomisao na to da sam tamo svaki dan od 8 do 16 sati, koliko god to razmaženo zvučalo.”
Poanta ove priče? Razlika između Jelene i njenih kritičara s početka priče jest njena spoznaja o onome što je istinski veseli, te hrabrost. Ne želimo zvučati patetično i prodavati klišeje, no Jelena nas je svojom zaraznom energijom ponovno uvjerila kako se stvari poslože same od sebe kada radiš nešto što cijelim svojim bićem osjećaš da je ispravno.
Jelena Znaor i Matea MartekFoto: Jure Perišić
