Mlad si, svega su ti 23 godine. Drugi videospot samo što nije izašao, iza tebe su stotine napisanih pjesama, a tu je i ugovor s Universalom. Mora da si glazbu počeo stvarati jako rano, i k tome na engleskom…
Glazbu sam počeo raditi u srednjoj školi, ali sam pisati na engleskom jeziku počeo s oko 12 godina. Imao sam pokušaja pisanja na srpskom, ali mi to baš i nije išlo. Vjerojatno jer sam kao mali prvo naučio latinicu, gledao sam Disneyjeve filmove s titlovima i nisam uopće čuo taj srpski jezik. Te najdublje emocije vjerojatno su se zbog toga rodile na engleskom.
Bez obzira na potpisan ugovor mislim da se to još ne može nazvati profesijom, čisto zato što smatram da ja moram postati još profesionalniji, raditi više i biti bolji. Još uvijek sam student svega toga i jednog dana će se to pretvoriti u profesiju, točno ću znati što hoću, no s 23 godine to je dosta teško..
Čula sam da sviraš razne instrumente, kao i to da si samouk…
Htio sam kao mali svirati klavir, još od četvrte godine, no nismo imali novaca za to tako da sam sa sedam godina od roditelja dobio zamjenu. To je bila harmonika, koju sam krenuo učiti svirati, ali nikako je nisam volio. Za 18 rođendan sam sam sebi kupio klavir od novaca koje sam dobio te sam počeo učiti svirati preko kompozicija. Note sam već znao zbog harmonike. Uz to, znam svirati gitaru, tako da nisam neki virtuoz, ali znam napraviti pjesmu.
I doista si ih radio. Je li istina da si sam napravio šest albuma, čisto onako, za svoje prijatelje i gušt?
Da, istina, nije to išlo javno. Ja sam se uvijek igrao tako da, usprkos tome što ta moja glazba nije nigdje izlazila, uvijek sam imao poseban cover art, čak sam se oblačio u skladu s albumima… Kad god sam izdavao te albume za izdavačku kuću u svojoj sobi, drugačije sam se ponašao, bile su to neke nove ere, bio sam opsjednut tim svim pojedinostima. Tek nakon desetak godina stvaranja u svojoj sobi sam okačio nešto na You Tube. To više ne postoji no trebalo je dosta hrabrosti da to pustim.
Bio je dobar odaziv za nekoga tko je to samo okačio na You Tube i na Facebook i dalje se nije nametao. Ljudi koji su pozitivno nastrojeni i koji nemaju averziju prema svemu to su i prepoznali, nisu se osjećali glupo, umanjeno niti niže u slučaju da priznaju da im se to sviđa, tako da mi je to bilo super. Svaki pozitivan komentar nije mi dao da odustanem iako sam živio u malom gradu u kojem postoji samo folk muzika, ta čuvena srpska scena. Zacrtao sam si kao mali da ću se time baviti, tako da sam možda i prizvao sve što je uslijedilo…
Mnogi su mi ljudi već rekli da su mi tekstovi složeni, no ja svoju muziku i dalje nazivam popom. Ma i sam shvaćam da ona to nije u potpunosti, posebno zato što joj ja želim dati umjetnički pristup, dajem se maksimalno. Kad je riječ o temama, moram reći da sam u svakodnevnom životu često između dva stanja – osjećaja zadovoljstva i nezadovoljstva. Mislim da svatko od nas ima taj svijetli i tamni moment u sebi i mnogo ljudi u pokušaju zadržavanja svijetlog momenta često ispada negativniji. Ja sam prihvatio tu tamnu stranu i većinom mi je ona inspiracija. Ako napišem tužnu pjesmu želim uz nju plesnu glazbu, želim da se ispleše ta tuga. To mi je u suštini i cilj, želim da ljudi budu sretni. D-Generation, primjerice, uopće nije tužna pjesma, ona je prihvaćanje svega.
Osjećam se ugodno na pozornici, ne osjećam da je glupo sve što kažem, tako da bih volio da budem češće tamo, haha.
Znači li to da si povučen u stvarnom životu?
Nisam povučen, no teže ostvarujem kontakte, ne ide mi small talk. Kad nekoga upoznam radije bih pričao o nekim životnim pitanjima, što može biti malo dosadno. Konstantno razmišljam, lakše mi je to nego se prepustiti tim kratkotrajnim uživanjima.
Je li onda i razgovor s novinarima naporan?
To mi je super, osjećam se kao da sam kod psihologa. Ma, ja volim svaki segment ovog posla, spreman sam sve ideje koje moram iskoristiti, samo što to, naravno, ne ovisi samo o meni. Zavisi ovih dana i od brojki, koje često utječu na tuđu percepciju, ali dobro, zreli ljudi dopuštaju da nešto dobro dođe do njih, bez obzira na brojke. Htio bih raditi još više, volim kad mi je naporno.
Bilo je jako naporno, imam modrice od trčanja i ozlijeđena koljena, no sve to ima svoju svrhu i ništa nije teško. 16 sati smo konstantno radili, a ono što je mene jako radovalo su ljudi koji su radili na spotu. Nitko nije stao svih tih 16 sati. Jako sam zadovoljan jer je spot radio sjajan redatelj, imali smo pomoć odličnog tima i cijela je produkcija bila fantastična. Svi su bili strašno ugodni.
Budući da jako paziš na vizualni identitet, kakav si kad je moda u pitanju?
Ovako ću ti reći. Ja do neke svoje sedme godine nisam birao svoju odjeću, oblačila me majka koja je zbilja imala ukusa, no nakon toga sam ja počeo birati svoje stvari. Volio sam tada izgledati kao mini verzija Davida Beckhama. Potom je uslijedila faza dizajniranja svojih stvari, negdje u četvrtom osnovne. Sjećam se da sam na jednu jaknu stavljao zakovice, a baka mi je šivala i bila je s kosturskom glavom na jakni, haha. To je bila faza u kojoj sam imao dosta problema oko svog odijevanja, bilo je tu i batina, tako da sam negdje u petom razredu počeo nositi trenirke kako bi se uklopio. Postupno sam se vratio svome ja, ponovno sam eksperimentirao. Odjeća me činila moćnijim. Svi su govorili da sam dobro obučen, no s crnom bojom nije bilo puno mozganja. Modu ne pratim, ne istražujem je nažalost. Moram se zaljubiti u neku stvar, što se rijetko dešava. Ne kupujem u high street brandovima jer mi bude jako žao kad vidim sve te stvari na gomili. Pobornik sam ideje iznajmljivanja odjeće, tako da svaki dan možeš nešto novo nositi. Imam i jedan mali OCD, ne mogu dva puta iz kuće izaći isto obučen tako da se zna dogoditi da u danu izmijenim tri kombinacije. Dešavalo se nekada da sam se i u kafićima presvlačio. To je možda zanimljivo, no meni je malo naporno, dosadno je biti u nekoj konstanti.
Preko interneta, jer tamo ne vidim svu tu odjeću na gomili, a obožavam stvari nekih dizajnera. Primjerice, Milica Vukadinović fenomenalna je srpska dizajnerica i oboje smo bili oduševljeni jedno drugim. Volim i odjeću nastalu iz raznih umjetničkih kolaboracija, pa mi je tako jedna muška burka koju sam dobio bila genijalna. Generalno volim edgy stil, moja garderoba je crno-bijela. U biti ni ne znam kako izgledam, jedan dan mogu biti goth, a drugi dan nosim bijelu košulju i bež cipele. Jedino ne podnosim traperice i trenirke.
