„Dobri prijatelji, dobre knjige i pospana savjest“ kombinacija je koja rezultira idealnim životom, ako je pitati Marka Twaina, a ovih zimskih dana, kada se prirodno uvlačimo u svoje brloge ne bi li se sakrili od hladnoće, ista se nekako čini najtočnijom.
I dok ćete se za prijatelje i savjest morati sami pobrinuti, s kojim književnim prijedlogom ćemo mi uskočiti. Istražujući nove naslove u ponudi domaćih izdavača, naišli smo na neke koji bi se sjajno mogli uklopiti u tople krevete i kasna poslijepodneva. Tu je Igor Rudan, hrvatski znanstvenik i autor sa svojom zbirkom tekstova, Rosa Liksom, glas suvremene finske književnosti, kao i dragocjeni rukopis Miljenka Smoje Judi i beštije. Čitamo i Tanju Mravak i njenu novu, iščekivanu zbirku priča, kao i nastavak uspješne trilogije Virginie Dispentes. Uz ove naslove, zima ipak nije toliko loša.
Igor Rudan, “Točna boja neba”
U knjizi Točna boja neba sakupljeni su tekstovi što ih je autor, hrvatski znanstvenik svjetskoga glasa Igor Rudan objavljivao tijekom protekloga desetljeća u hrvatskim medijima, počevši od onih koje je kao sasvim mladi liječnik pisao za strukovna glasila pa do intervjua što ih je, po izboru u Kraljevsko društvo u Edinburghu 2016. godine, dao vodećim hrvatskim tiskovinama. Iako je znanstvena zajednica bila upoznata s radom profesora Rudana i pomno ga pratila i prije njegova izbora u Kraljevsko društvo, tek po primitku u taj najviši znanstveni red, Igor Rudan ušao je u središte pozornosti šire javnosti.
Točnom bojom neba objedinjena zbirka tekstova namijenjena je prije svega mladim čitateljima koji se spremaju donijeti prve važne i samostalne odluke. Takvi će čitatelji pažljivim iščitavanjem doći do zaključka da su za svaki uspjeh potrebni upornost i strpljivost, kao i nepokolebljiva vjera – u vlastite sposobnosti kao i u ciljeve s čijim se ispunjenjem svakodnevno suočavaju. Na svome će životnom putu svakodnevno morati donijeti mnoge, pa i neizrecivo važne odluke pri čemu će im to povjerenje, u ono što rade kao i u sebe same, biti od najveće važnosti.
“Slijedeći svoj interes za nepoznatim još od najranije mladosti, u svojemu sam djelovanju obišao svijet veći broj puta, te bio svjedokom vrlo velikoga broja ljudskih sudbina. Time mi je postalo jasnije koliko je ljudski život čudesna i sasvim nevjerojatna pojava u prirodi, ali i koliko je stoga paradoksalna njegova naizgledna besmislenost, prolaznost i ograničenost. Stotine pročitanih knjiga kojima se hranim još od najranije mladosti s nadom u bolje razumijevanje svijeta, a poglavito ljudi oko sebe i njihovih ideja i namjera, uspjele su mi samo dočarati nepostojanost svega što nazivamo ljudskim znanjem, nepreglednost onoga što nam ostaje nepoznato, kao i zastrašujuću ograničenost ljudskoga uma i osjetila u razumijevanju svijeta u kojemu smo se zatekli. No, umjesto obeshrabrujućega učinka, te su spoznaje u meni pobudile još veću znatiželju. Što sam dalje napredovao na svojemu putu, to sam više gubio interes za sve što je ljudima već bilo poznato. Samo ono nepoznato ostajalo bi zanimljivo i čisto, kao jedino sigurno utočište neokaljano nečasnim ljudskim djelovanjem. Svoj život sam, stoga, posvetio u najvećoj mjeri traženju i razumijevanju nepoznatoga i povećavanju našega kolektivnog znanja o sebi samima i o svijetu u kojem živimo, te dijeljenju tih spoznaja s drugima.” (Izvadak iz Predgovora)
Rosa Liksom, “Kupe br. 6”
Radnja romana smještena je u kupe vlaka transsibirske željeznice na relaciji od Moskve do Ulan Batora. Taj kupe dijeli mlada Finkinja, studentica arheologije na moskovskom sveučilištu osamdesetih s Vadimom Nikolajevičem Ivanovim, vulgarnim i sirovim ruskim građevincem s lukom i votkom u torbi. Ona je ostavila svoj život u Moskvi u želji da vidi drevne crteže na stijenama Ulan Batora, a on je krenuo za poslom na novo gradilište u Mongoliji. Šutljiva djevojka postaje zarobljenica Vadimovih beskrajnih, prostotama začinjenih tirada o vlastitom životu, ženama i Sovjetskom Savezu. Hoće li joj se toliko željeno putovanje kroz sibirska bespuća pretvoriti u najgoru noćnu moru?
Rosa Liksom neobičan je glas suvremene finske književnosti čija su djela okrunjena brojnim vrijednim nagradama i nominacijama. I za Kupe br.6 može se reći da je neobičan roman: bizaran i mračan, ali s druge strane divno maštovit i nezaboravan. Priču nose dvoje naoko nespojivih likova, između kojih se ukotvio treći: nepregledni, snijegom i ledom okovani Sibir čije se vedute ritmično smjenjuju kroz prozor vlaka, a kojima je djevojka jednako zarobljena kao i Vadimovim monolozima. Pejzažne su dionice tako preuzele ulogu posrednika među suputnicima, a Kupe br. 6 pretvorile u dojmljivu posvetu izgubljenom svijetu bivšeg Sovjetskog Saveza kojeg je Rosa Liksom vješto otela zaboravu svojim začudnim umijećem pripovijedanja. U ovoj je iznimnoj prozi autorici uspjelo minimalističkim sredstvima postići maksimalan efekt.
Miljenko Smoje, “Judi i beštije”
Domoći se nepoznatog ili zaboravljenog rukopisa pokojnoga klasika čežnja je svakog nakladnika. No, samo rijetki imaju tu sretnu povlasticu san materijalizirati u knjigu koja će javnosti otkriti zatajenu, a važnu epizodu iz kulturne povijesti. Taj privilegij izdavaču je darovan ljubaznošću nasljednika udovice Miljenika Smoje, koji je u njezinoj ostavštini pronašao cjeloviti rukopis ratne kronike pod naslovom Judi i beštije.
U mnogo čemu ovaj se tekst naslanja na kultnu autorovu novinsku rubriku Dnevnik jednog penzionera: pisac boravi na svojim pričuvnim adresama u Supetru na Braču odnosno Pisku pokraj Omiša, malomišćanskim azilima gdje se običavao sklanjati od velomišćanske vreve, te evidentira svoju svakodnevicu. Njezin ritam diktiraju nimalo povijesni događaji i njihovi protagonisti koji redom dolaze iz društvenoga partera, ali jednako tako i zbivanja koja snažno rezoniraju daleko izvan granica kroničareva mikrokozmosa. Tome se i nije čuditi znamo li da se radi o kasnom ljetu i jeseni 1991. godine, dakle, vremenu kad se rat kao brutalna konzekvenca beskrupulozne politike traumatično isprepleo s privatnošću manje-više svih ljudi s ovih prostora.
Premda izmješten iz svoga grada, Smoje zapravo ispisuje ratnu kroniku Splita, dnevnik osvješćivanja užasa koji se tada zbivao, štono fraza veli, “u izravnome prijenosu”. Jednako zaokupljen strahom (od neizvjesne budućnosti) i sramom (zbog zala kojima svjedoči, a kojima se zdušno predaju i oni koji grad žele osvojiti i oni koji bi ga trebali braniti), ostavio nam je depatetizirano, a opet bolno potresno svjedočanstvo sumornih godina, začinivši ga brojnim satiričnim žalcima apsolutno na visini svoje reputacije meštra humorističnog pisanja.
Judi i beštije knjiga je koja je sjajno ostarjela: četvrt stoljeća kasnije čita se kao dojmljiv i pouzdan vodič kroz jednu tužnu epohu. K tome, ovaj rukopis pokazuje kako je i pod nepretencioznom egidom žurnalističkog dnevnika moguće ispisivati moćnu literaturu. (Ivica Ivanišević)
Tanja Mravak, “Naša žena”
Mitskih sedam godina prošlo je od objave prve zbirke priča Tanje Mravak Moramo razgovarati, o kojoj se nije prestalo razgovarati. Zbirka od jedanaest priča Naša žena donosi novu, još veću kvalitetu na, sa četiri nagrade za književnost utvrđenoj, podlozi.
Od jedanaest priča dvije, Meso i Duša kuće govore o ljubavnim vezama, dok ostale govore o različitim obiteljskim odnosima i njihovim akterima, pa bilo to i iz perspektive ljubavnice- manipulantice, kao u antologijskoj naslovnoj priči i psihološkoj studiji.
Teško je opisati s koliko malo riječi Tanja Mravak postiže puno, da to znamo bili bismo ona, a ona ne bi bila jedna i jedina. Minimalnim i nenametljivim jezikom, realističkim sredstvima, uglavnom dijalozima za koje dobar scenarist ubija, Tanjine priče otkrivaju grčeve u likovima i pletu dinamične fabule o životu običnih ljudi u običnim situacijama koje otkrivaju izrečenu ili češće prešućenu, u pravilu unutarnju, osobnu dramu. Zakotrlja se iz nevine situacije groteska, komedija koja nikada nije samo smiješna nego sa sobom donese i nešto melankolije, tuge ili sućuti, empatije i s patološkim – djedom piromanom, recimo.
Ova je knjiga i karta našeg patrijarhata. Likovi imaju jasno zacrtane rodne uloge, neki su im sluge, drugi ih nadilaze, a jedan miš u priči zna biti dovoljan i da se te uloge zamijene. Ove priče govore o sitnicama i njihovim strašnim posljedicama.
Virginie Dispentes, “Vernon Suboteks II”
Vernon Suboteks izbačen je iz stana zbog dugova, s tek jednom torbom u kojoj je i posljednji intervju karizmatičnog rokera Alexa Bleacha. Nekoliko osoba – producent, novinarka, detektivka, bivša pornozvijezda i mlada djevojka u hidžabu – želi pronaći Suboteksa kako bi se dokopali Bleacheve ekskluzivne oporuke. Bez love i nesvjestan da je tražen, Vernon obilazi negdašnje prijatelje jer nema gdje spavati.
Na početku drugog romana Suboteks živi kao beskućnik u pariškom parku Buttes-Chaumont, pod vedrim nebom kraj crkve Sacré-Coeur, u društvu brižnog cugera Charlesa. Uskoro ga pronalaze stari frendovi, no čini se da je Vernona ulično iskustvo promijenilo: ne pokazuje pretjerano zanimanje za zemaljske stvari – kao da je zbog svega malo prolupao. Park se pretvara u okupljalište Suboteksove ekipe, ali sve se mijenja nakon slušanja potresne posljednje snimke preminulog Alexa Bleacha.
U drugom romanu o posrnulom DJ-u sudbine najrazličitijih Parižana majstorski se isprepliću u čaroban portret današnjega francuskog društva. Vernon Suboteks II, nastavak nagrađivane trilogije, odmah je postao jednim od najtraženijih naslova i zauzeo prva mjesta na listama bestselera. Prevodi se na desetak jezika, a u Francuskoj je dosad prodan u više od 200 000 primjeraka.
Foto: Unsplash, PR
