Sinoć je u Galeriji Otok – Art radionica Lazareti u Dubrovniku, svečano otvorena izložba fotografija Mare Bratoš „Iza Grada“ koja ostaje otvorena do 04. rujna, a može se pogledati svakog radnog dana od 16 do 21 sat. Ciklus fotografija Mare Bratoš naslovljen ‘Iza Grada’, nastao je prošlog ljeta u kamenolomu Dubac, nedaleko od Dubrovnika. Riječ je o jednom od rjeđih Marinih tematskih ekskursa, odnosno o motivima koji odstupaju od onih po kojima identificiramo ovu autoricu – od prizora lica i tijela, bilo nje same ili drugih osoba, prijatelja, znanaca…
Gledajući ove fotografije sjećamo se još jednog njezinog tematskog odstupanja, serije ‘Lučki gradovi’, nastale i izlagane prije desetak godina. No ni u toj deklinaciji od uobičajene motivske linije i njezinih bogatih varijacija, Mara ipak ostaje pri temi i ideji temeljenoj na osobnom, odnosno autobiografskom ishodištu. Istina, manje je to bilo čitljivo na površini prizora-slike, no konačnoj njezinoj uvjerljivosti svakako je doprinosio podtekst razloga izbora motiva, činjenica djetinje vezanosti za more i plovidbu, kako neposredno, kao djeteta s mora, tako i specifično, preko članova obitelji od kojih su mnogi, i s majčine i očeve strane, bili pomorci.
Mara Bratoš i Nina Obuljen Koržinek
I u slučaju ovog novog ciklusa Mara je imala potrebu iako za trenutnim odmakom od ljudskog lika, odnosno od vlastitog portreta i akta koji interpretira sa sve više bespoštednog naturalizma. No jednako kao i u spomenutoj seriji ‘Lučkih gradova’ ona želi zadržati vezu s osobnim iskustvom i matičnim ambijentom. Želi s tijela prijeći na prisan krajobraz no istodobno i izbjeći opća mjesta veduta rodnog grada, tipične, odavna ‘potrošene’ vizure, zaobići njezina naročito teška izdanja hipertrofirane ljetne turističke opsjednutosti. Tako se odlučila za mjesto izvan odnosno ‘iza’ Grada, konkretno za oko pet kilometara udaljen kamenolom u Dupcu. No i taj izbor uvjetovan je potrebom za evokacijom ranijih iskustava. Naime, u kamenolom je odlazila kao mlada djevojka, da bi gledala tamo postavljene predstave Dubrovačkih ljetnih igara. Nadalje, meta-odnos s njezinim Gradom je i u simboličkoj vezi kamena kao materijala od kojeg je ovaj sagrađen, bez obzira na to što izvor te građe nije bio baš taj, tek stoljeće star kamenolom.
Mara Bratoš i Nikša Kušelj
Konačno, razlog njezine odluke da snima ambijent kamenoloma u njegovom je otklonu od pejzaža u kojem se našao, u ‘pomaknutoj fotogeničnosti’, odnosno plastičnoj zanimljivosti koja omogućuje refleksiju i analizu masa i tekstura, finih tonskih i kolorističkih gradacija sivila, okera, nijansi smeđega, zelenih mrlja škrtog brdskog raslinja te, ispod i iznad, širine nebeskog i morskog plavila.
Sve te planove, aspekte i detalje zatečenog prostora Mara će sustavno i istančano opservirati, analitički prostudirati da bi ostvarila sadržajno izdašni slikovni serijal, kao plod uvjerljivo osobne vizije. Autorica nije imala u vidu ekološku i društvenu pozadinu sadržaja slike. Osim senzacije ‘egzotičnosti’ specifičnog ambijenta nije je vodila neka dodatna namjera, svoju fotografiju nije zamišljala kao sredstvo upozorenja, opomene, kritike. Kao što stvari i prizori nisu grešni i ne snose krivnju zbog svojeg postojanja, porijekla i izgleda tako i pogled na njih ima pravo na nedužnost, na svoj razlog fokusiranja i način posvećivanja. A Marino opredjeljenje za motiv bilo je, kako je već rečeno, subjektivno, evokativno, gotovo sentimentalno.
Tomislav Čadež, Perica Martinović i Željka Turčinović
Bilo je neka vrsta cezure u odnosu na njezine prepoznatljive autobiografske i autoportretne preokupacije, no istodobno i modus njihova kontinuiteta. Vođena vlastitim vizualnim sklonostima i porivom, nije dospjela razmišljati o pozadinskom aspektu ekološke i društvene malignosti konkretnog industrijskog pogona. Ova izložba, dakle, ne govori o tim činjenicama, nego tek potanko fotografski analizira sam ambijent kamenolomnog pogona Dubac. Slike su to bez primisli, ‘neutralne’, nearbitrarne.
Paolo Tišljarić i Mara Bratoš
Foto: PR
