‘Zašto se ne usude?’, prolomio se dvoranom tih i prepoznatljivo pjevan Josipin glas, kao jeka odzvonilo je pitanje koje mi je danima nastavilo bubnjati u glavi, pitanje koje ne traži nikakav šablonizirani odgovor kolektiva, već introspektivni uvid individue koja nastoji biti umjetnikom. I zbilja, lik i djelo glazbene dive Josipe Lisac te ono kraljice performansa Vlaste Delimar govori upravo o tom ‘usuđivanju’, o toj istinskoj želji za nečim drugačijim, za pomicanjem granica i propitivanjem društva zarobljenom u kojekakvim kalupima koji ih samo prividno čine zadovoljnima i sigurnima. No, bit svake prave umjetnosti je prvenstveno sloboda, a ne dosadni i zatupljujući okovi sigurnosti koju njeguju prosječni umovi.
Slušajući Josipu i Vlastu kako se s nostalgijom prisjećaju dana kada su započinjale svoje umjetničke odiseje u sedamdesetima, jasno mi je da iza čitavog djelovanja u umjetnosti leži prije svega jedna ogromna doza hrabrosti i snage da na vlastitim leđima i ponekad posve sam izneseš sav teret kontradikcije koja će šokirati i možda godinama biti neshvaćena ili će pak biti definirana kao pusta provokacija.
Josipa Lisac svojim prepoznatljivim, osebujnim modnim izričajem i neprikosnovenim muzičkim talentom od samih početaka pojavljivanja na sceni buntovnički prkosi uniformiranosti okoline u želji da je izbaci iz udobnosti sigurne zone, da je pokrene i potakne na stvaranje. Neosporno jedan od najfascinantnijih glasova na glazbenom nebu, zarazno energična, strastvena, posebna i uvijek samo i jedino svoja, Josipa Lisac je, živeći u kontradikciji sa svijetom, sinonim za umjetnost koja se usudi. Prisjećajući se zajedno početaka i razmjenjujući anegdote koje su se često odnosile na kritike njihovog rada, ‘učiteljica’ Josipa i ‘učenica’ Vlasta sa smiješkom su nam ispričale priču o hrabrosti i ustrajnosti, priču o tome koliki je blagoslov, a ponekad i teret živjeti tu svoju ‘drugačijost’ od koje je nemoguće pobjeći.
‘Kroz Josipu Lisac najprije sam nesvjesno, a kasnije i svjesno naučila što je osobnost i kako ju sačuvati. Kroz loše kritike publike prema njoj učila sam kako se postaviti prema ljudima koji ne razumiju drugačije, učila sam što je tolerancija, učila sam prihvaćati drugoga odnosno drugačije. Braneći njezino pjevanje ja sam branila svoje stavove,’ prisjetila se provokativna Delimar utjecaja koji je na nju svojom unikatnom pojavnošću, nepobjedivom hrabrošću te izvanzemaljskim glazbenim talentom izvršila Josipa Lisac tih mladih dana te ju time potaknula da se odvaži i krene svojim putem umjetničke realizacije, traženja, pomicanja granica te življenja u vječitoj kontradikciji s drugima ali, još mnogo važnije, u kolaboraciji sa sobom samom.
Svojim dubokim, čistim i tamnim, nadrealnim glasom Josipa je performans otvorila ‘Olujom’, a zaključila stihovima vječne pjesme ‘O jednoj mladosti’ s kultnog albuma ‘Dnevnik jedne ljubavi’. U emocionalnoj, strastvenoj i dirljivo energičnoj interpretaciji podastrla ja odgovore na pitanja koja je tražila čitavog svog umjetničkog života. ‘Jedna mladost, jedan svijet nade/ Raste tiho u srcu tvom/ Drugi za te ovaj svijet grade/ S malo prave istine u tom…’ otpjevala je diva skladbu o svom životu te nastavila idealističko, toliko potrebno traganje za ispunjenjem snova: ‘Tko zna, možda na me čeka neki drugi svijet/ Tko zna, i u mraku katkad nikne divan cvijet/ možda, tko zna, jedna od sretnih/ Jedna od tisuću bit ću baš ja…’ Zašto se onda ne usuditi i tražiti neke druge svjetove, zašto prepustiti drugima taj privilegij da ih grade za nas same? Lik i stvaralaštvo Josipe Lisac odgovor su na ovo vječito pitanje o hrabrosti, o traganju za samim sobom, za srećom i ispunjenjem vlastitog bića i upravo to ju čini ‘art’ učiteljicom no, prije svega, onom – životnom.
Tina Lončar
photos: Jure Perišić
