Kazališna scena u Hrvatskoj iznova nas oduševljava i osvaja odličnim naslovima koje prate impresivna uprizorenja. Jedno od takvih sigurno je i predstava ”Dvoje” koja publiku na humorističan način dovodi pred zid životnih odnosa i olakog shvaćanja prolaznosti svake sekunde koja bi i više nego trebala biti dragocjena te korisno iskorištena.
Predstava ”Dvoje” igra u Teatru Exit koji se smjestio u zagrebačkoj Ilici, a redateljska palica pripala je Matku Ragužu, dok glumačku postavu čine Bojana Gregorić Vejzović i Dražen Čuček. Nastala prema tekstu Jima Cartwrighta, ”Dvoje” govori o ljudima, različitim sudbinama i pričama koje se usprkos svim različitostima, svakim danom iznova susreću u kafićima, barovima, restoranima… pritom ne znajući ništa jedni o drugima, no ni ne mareći previše zbog te činjenice. Ova zanimljiva predstava prvenstveno tumači život; sve njegove pozitivne i negativne trenutke, padove i uspone, a ponajviše baca novo svjetlo na pojam prolaznosti i koliko bi nam ona zapravo trebala biti prioritetna. Boreći se s marginama vlastite pažnje i usmjerenosti, ”Dvoje” je tu da nas podsjeti i osvijesti; na svijet oko nas.
Predstava Dvoje govori o površnosti ljudskih odnosa, no recite nam nešto više o cjelokupnoj priči, odnosno poruci koju ova predstava šalje?
Predstava se odvija u kafiću gdje susrećemo goste u raznim situacijama. Odnosi medu likovima su različiti, neki su površni, a neki duboko zadiru u ljudsko promišljanje o prolaznosti sa stalnim pitanjem zašto i kako. Neki od likova podvlače crtu svojih života, kao starac i starica s dirljivim ispovijedima o prolaznosti, no ima tu i površnih ljubavi i nasilnih odnosa…a kroz predstavu sagledavši sve te različite odnose je opet početak svega, a to je da ljubav jedina može nadvladati sve boli i životne prepreke.
Unutar predstave utjelovili ste čak 7 različitih likova, koliko je zahtjevno odigrati toliki broj uloga u samo jednom dramskom djelu?
Gotovo četiri mjeseca proba omogućilo nam je da proces koncentracije za ulazak u lik bude kratak no produktivan. Svaki od tih likova drugačije hoda, gestikulira; radili smo i diskretne glasovne promjene za pojedine likove tako da je potrebna velika koncentracija. Emotivna “putovanja” o kojima likovi progovaraju su pravi rollercoaster pa mogu reći da je “Dvoje” za mene momentalno najteža i meni najdraža predstava koju igram.
Dvoje je postavio Matko Raguž; koliko ste vi kao glumica imali slobodu u kreiranju lika(ova)?
Jako sam se razveselila kada me Matko pozvao za suradnju. Matko kao glumac razumije i potiče glumčevu kreativnost, a sloboda stvaralaštva je neupitna.Tijekom rada stvara se povjerenje gdje će redatelj korektivno usmjeriti glumca na pojedina rješenja, ali vodeći računa da to bude u skladu s habitusom glumca s kojim radi. Svaki odnos redatelj-glumac mora biti takav, autoritativni despotizam u kreativnim zanimanjima rijetko može biti plodonosan. Tako da mogu samo zaključiti da je suradnja s Matkom bila užitak i veselje otkrivanja novih glumačkih hrabrosti i rješenja.
S obzirom na humoristične elemente u predstavi, mislite li da do publike dovoljno dopire psihološka nota cijele priče?
Da, uvjerili smo se ne samo zato što se traži karta vise, već i zato što se publika s nama smije, ali i s nama plače na kraju predstave. Prava je to mala katarzična seansa za sve nas u dvorani.
Kakvu ulogu u Dvoje ima glazba? Zašto baš zvuk saksofona?
Predstava “Dvoje” ne bi bila ni približno iste kvalitete bez našeg Jakše Kriletića Jordesa. Glazba naglasi atmosferu svake scene, a glazbena boja saksofona najbolje oslikava emocionalne pejsaže naše predstave.
Kada govorimo o scenografiji, Dvoje nema veliku produkciju iza sebe. Volite li takve, pomalo minimalističke predstave te koliko su jednom glumcu teške za iznijeti?
Upravo scenska jednostavnost te usmjerenost na glumčevu transformaciju i je prednost Matkovog kazališta Exit, a publika i kritika to zna cijeniti. Lakše je nekoga uvjeriti u transformaciju kad iza sebe imate maskera, frizera, kompletni kostim i impozantnu scenografiju koja nacrta i podcrta svaku prostornu situaciju. No kada morate transformaciju napraviti u zamišljenom prostoru i pretvoriti se u npr. staricu samo pomoću rupca na glavi…e to je ogoljeli zanat, to je glumačka poslastica za svakog glumca i baš po takvu poslasticu i publika ide u Exit.
Osim na kazališnim daskama, naviknuti smo vas gledati i na televiziji te filmu. U kojoj formi ste se u dosadašnjoj karijeri, ipak najbolje pronašli?
Sve forme svojeg glumačkog posla volim. Kazalište pruža mogućnost stalnog istraživanja i tu je moja konstanta; tu se uči, istražuje, igra dok si živ te stječe sigurnost za bilo koji set, kada u samo desetak minuta probe, morate dati najbolje od sebe…
Foto: Zvonimir Ferina
