To su sve divni poslovi, i doista, da sam nekada davno mogao zamišljati što ću u budućnosti raditi, teško da bih sebi imao hrabrosti zacrtati ljepšu karijeru nego li sam imao. Uvijek govorim da je moja nevjerojatna sreća da bih sve poslove koje sam imao, radio i besplatno. U svemu tome, uočavam da se projekti mijenjaju, dolaze i odlaze, a Motovun Film Festival je konstanta koja traje već osamnaestu godinu. U mojoj burnoj profesionalnoj biografiji, punoj projekata i promjena, jedino je taj festival stalno prisutan. Iz toga zaključujem da sam sve drugo mogao ostaviti, pospremiti iza sebe, završiti, osim Motovuna.
Na Motovun film Festivalu su stasala mnoga danas kultna imena, mnogo je talenata prodefiliralo motovunskim tlom i možemo slobodno konstatirati da je domaćoj kulturnoj sceni donio mnogo dobra. Kako se festival mijenjao tijekom godina i kako ga vidite u budućnosti?
Ove godine smo punoljetni, trajemo već jako dugo, i možemo zbrajati neke rezultate. Ono što je neosporno jest da je naš festival bio neka vrsta inkubatora za nove ljude u filmu i kulturi. Fascinantno je dugačak popis ljudi koji danas rade festivale, filmove, zapažene kulturne projekte i inicijative, koji su svi u nekom trenutku, obično na samom početku radili za nas. Nekima smo mi bili odskočna daska, neke smo zapravo zarazili virusom kreiranja kulturnih događaja, otkrili im svu ljepotu tog posla. Stvarno nema puno smisla nabrajati imena, jer ih je bezbroj – i sa sigurnošću tvrdim da nema druge kulturne inicijative u Hrvatskoj koja je imala sličan utjecaj na cjelokupnu kulturnu scenu. I najsretniji smo kad nam se bivši kolege vrate: Tihana Lazović tako je 2011. radila na našoj festivalskoj blagajni, a ove godine vraća se na velika vrata sa „Zvizdanom“ i bit će članica našeg žirija. Ne treba ni spominjati da je Dado Matanić jedan od autora prve festivalske špice.
Da. Dok god publika bude htjela ovaj festival, mi ćemo ga raditi. Osobno, bio bih sretan kada bi kormilo preuzeo netko drugi, jer mislim da je nova krv uvijek dobra za festivale, a ja bih se s veseljem povukao na neki manje istureni položaj. Ali ploviti se mora.
Sjećate li se kako se uopće kao lokacija filmskog festivala nametnuo Motovun?
Kako ne. Ideja o festivalu rodila se na Imaginarnoj akademiji u Grožnjanu, koju smo te 1998. godine pohađali Boris T. Matić, Dana Budisavljević, Dalibor Matanić, Stanislav Tomić, Tomislav Rukavina… dakle, veći broj ljudi koji će sudjelovati u pokretanju festivala, a školu je vodio Rajko Grlić. Boris Matić i Rajko Grlić su zakoturali grudu, ideja i inicijativa bila je njihova. Kako je Grožnjan bio premali za realizaciju ideje, potražili su obližnje veće mjesto – i izbor je pao na Motovun. Grad je tada izgledao kao dvorac iz Trnoružice, uspavan i pust, s jednim jedinim dućanom, zatvorenim kinom i hotelom kojem je hitno trebala obnova. Danas je Motovun prepun svega i svačega, i drago nam je što je i festival doprinio da se to buđenje i procvat dogode.
U opisu festivala stoji kako Motovun želi biti bezbrižan festival i odmor za dušu. Jeste li tijekom svih godina uspjeli tu bezbrižnost i zadržati?
Mislim da jesmo. Nas doista ne zanima da radimo neki pretenciozni festival. Mi želimo biti lijepo mjesto gdje se s dragim ljudima gledaju lijepi filmovi. Utoliko – premda smo punoljetni – nikad ne želimo odrasti. Naš je cilj da ostanemo mali festival – mali, ali s dušom.
Više od stotinu novih filmova. Uz glavni program, u kojem je dvadesetak filmova koje naša publika tek treba upoznati, ponosni smo na odlične prateće programe: retrospektivu u kojoj predstavljamo filmove novog francuskog ekstremizma (a to su kultni redatelji poput Noea, Ozona, Dumonta, Claire Denis…), zatim imamo retrospektivu DVADESET GODINA DOGME, u kojoj podsjećamo na umjetnički pravac koji je umnogome utjecao na europski film novog stoljeća, te program dokumentaraca o vjerskom ekstremizmu svih boja i religija koji smo nazvali POMOZI, BOŽE. Imamo živahan glazbeni program, puno muzike za malo para… uopće, nastojali smo da novac ne bude prepreka uživanja u festivalu: svaki dan nudimo najmanje četiri besplatne projekcije, svi glazbeni programi su besplatni, a kompleti festivalskih ulaznice do 15. srpnja mogu se kupiti po osjetno nižim cijenama.
Jedan od vaših posljednjih projekata bila je serija ‘Crno-bijeli svijet’, koja je polučila velik interes publike. Kako ste vi zadovoljni s reakcijama i planira li se možda nastavak?
Bilo bi nezahvalno ne biti zadovoljan, ne pamtim kada je neka domaća serija uzvitlala toliko prašine. I gledanosti su bile sjajne. Osobno, mislim da se sve dogodilo nekako prebrzo – jer cijela je serija prikazana u tri tjedna, većina meni bliskih ljudi nije odgledala sve epizode, jer jednostavno ne gledaju toliko puno televiziju – tako da mislim da će se tek u repriznom prikazivanju dojmovi sleći i tek tada očekujem doista doznati kako publika reagira na seriju. Jer ovo što smo imali u premijernom prikazivanju bilo je fantastično – velika je privilegija kada baš svi imaju neko mišljenje o vašem radu – ali bilo je i eksplozivno, ostrašćeno, masovno… zato sa zanimanjem čekam mirnu reakciju. Što se tiče nastavka, držim fige da se on dogodi i mislim da stvari idu u tom smjeru, ali sebe ne vidim dijelom tima. Mislim da sam Crno-bijelom svijetu dao koliko je trebalo – ali ostajem veliki navijač serije.
Da, pišem neke nove priče, i s veseljem mislim o jeseni kada ću, nadam se, napokon završiti jedan filmski scenarij s kojim se već predugo borim. No, daleko smo od realizacije, pa nema puno smisla prepričavati i najavljivati. Bit će, valjda, još neki film.
