Razgovarali smo s jedinim reperima iz regije koji su nastupili na Eurosongu

Od trenutka kada sam prije otprilike mjesec dana vidjela line up glazbenika koji će nastupiti u Osijeku na Pannonian Challengeu, najvećem festivalu ekstremnog sporta u regiji, znala sam da želim i da ću napraviti intervju s dvojcem Dedduh – Dedda (Dejan Dedović) ) i Noyz (Mario Đorđević), članovima hip-hop grupe Who See. Nakon propalog pokušaja intervjuiranja u zagrebačkoj Tvornici kada ih je željela intervjuirati Matea, moja kolegica i žestoka obožavateljica ovih simpatičnih Crnogoraca (dečki se nisu pojavili na koncertu jer su bili spriječeni zbog bolesti) znala sam da je idealna prilika da ih „dobijem“ na svom terenu. Kako je Osijek moj rodni grad, ne pamtim na koliko sam točno Pannoniana do sada bila (mislim na svih 19, smijeh) bilo je jasno da ću dati sve od sebe da za produženi vikend budem baš tamo. U svom gradu. Na najdražem eventu u svemiru.

Intervju sam dogovorila na vrijeme, mjesec dana unaprijed i sve pomno isplanirala. Nisam ni slutila da nešto može biti onako, kako ne bih željela. Tjednima sam se veselila i suzdržavala svoje jedva čekanje  do tog datuma koji je konačno došao. Iz nekog sam razloga imala osjećaj da intervju neće biti tek običan intervju. I imala sam pravo. Krenimo redom. Intervju je bio dogovoren za 17 sati, neposredno poslije tonske probe. Kada sam došla na dogovoreno mjesto, bilo je jasno da ništa neće biti uobičajeno. Dečki tada još nisu ni stigli u Osijek. Dobila sam informaciju da jedan tek stiže iz Beograda, a drugi iz Crne Gore i da im je tonska proba pomaknuta za dva sata kasnije. Dakle, na 19 sati. Ako mi nešto nije po volji, onda je to kada se jedva čekanje pretvori u još više čekanja. No, nisam imala druge već „ubiti“ dva sata i vratiti se na odredište. U 19 sati prvi je stigao Mario, a kako to obično bude s članovima neke glazbene grupe, jedan neće govoriti bez drugog.(smijeh) I eto, bila sam osuđena na još malo jedva čekanja u čekanju čekanja. A onda se konačno ukazao i Dejan. Vidno umoran i izmučen, jer mu je put trajao beskonačno dugo (Crna Gora-Osijek gotovo 15 sati) pa je samo kratko rekao da je imao problema na svim granicama redom, prošao je pored nas i otišao u backstage. Prva moja misao je bila – čekala sam uzalud! I tog mi je trenutka na pamet pao naslov njihovog prvog albuma „Sviranje kupcu“ (sigurna sam da znate i zašto, smijeh). Nakon pet minuta, kada sam skoro sebe uvjerila da je to sve što ću dobiti od večerašnjeg razgovora, ukazala su se obojica – Mario s limenkom piva, a Dejan s bananom u ruci i rekoše mi: „Imaš svojih pet minuta!“ Kako smo započeli razgovor zaboravili smo na vrijeme. Tonska je proba započela (barem onog glazbenog djela), a oni su stajali još uvijek pored mene. Dvorištem Vege odzvanjali su beatovi njihove pjesme „Đe se kupaš?“ Ništa nas nije omelo. Nastavili smo razgovarati, doduše s malo s pojačanim tonovima kako bismo čuli tko, što govori. Razgovor, nakon kojeg sam imala upalu maksilofacijalnih mišića, jer su dečki urnebesno smiješni i još toliko puta dragi, prenosim vam u cijelosti. Onako kako je bilo – domaće, a svjetsko! 

Po čemu ćeš pamtiti dolazak u Osijek?

Dejan: Prvi put smo u Osijeku i u ovom djelu Hrvatske. Mogu reći da ću ga pamtiti po graničnim prijelazima i zadržavanju na granici, ne znam ni ja više koliko dugo. I to zbog…. bez veze. Na svim granicama redom. To mi je tako zapisano u zvijezdama od kada sam se rodio. Taj moj nos. Ja sam kao Iznogoud. (smijeh)

Mario: Tko mu je kriv što liči na talibana. (smijeh) 

Dejan: Ali svaka ima priča ima dvije strane. Poslije svih tih nedaća na granicama koje je primijetio i  jedan naš fan koji se vozio iza mene, nakon jednog kilometra od granice, ušao je u trgovinu i kupio pivo. Na karton je napisao Who See i čekao nas da prođemo. Kada smo vidjeli natpis uz cestu, stali smo i popili pivo s njim. Iznenadio nas je. Poslije svih situacija na granici, jedna lijepa stvar. Hvala ti momak! 

Hoće li vam taj događaj biti inspiracija za novu pjesmu? 

Dejan: Može biti, ‘ladno. Nama inače tako iz vedra neba pa u rebra sine ideja. Budući da Mario nije putovao danas sa mnom, ne znam kako će osjetiti ono što sam ja doživio. Svaka situacija koja se dogodi u životu može poslužiti kao inspiracija za pjesmu. S tim što mi uvijek sjednemo i dogovorimo o čemu ćemo pjevati. Imamo već četiri albuma i dosta smo toga već rekli. Treba uvijek „nabost’“ nešto novo. 

Kako izgleda podjela posla kod vas?

Mario: Kako radimo već godinama, iskristalizirali smo, tko je u čemu najbolji i tko što treba raditi, a tko što, ne treba raditi. Našli smo, svako svoju ulogu u ovom poslu. On slaže beatove, ja radim spotove. Podijelili smo se dobro. Svi smo ekipa. Predlažu se ideje za stolom. Uvijek ideje odu dalje od onoga što produkcijski možemo izvesti. Neke se ideje ne ostvare, ali dobro je da ih uvijek ima viška. 

Koje su Dejanove mane, a što vrline?

 

Mario: Ima ove minđuše to mi se ne sviđa.  A vrlina mu je – nos. Ima veliki nos. (smijeh)

Koje su Marijeve mane/vrline?

Dejan: Puši u autu i pije pivo i stalno moramo stajati kada putujemo zajedno. To su mu mane. A vrlina- jako je talentiran. Dobre spotove radi i dobar je prijatelj. 

Kako ste se upoznali?

Dejan: Spojila nas je glazba, a prije toga se nismo poznavali. Čim smo se upoznali nastao je Who See.

Biste li nešto mijenjali u dosadašnjem radu?
 

Dejan: Što se tiče pristupa publici i njihovog odnosa prema nama, ne bih ništa mijenjao. Mijenjao bih poslovne odluke. Kada godine prođu, iskustvo te nauči svašta i greške koje si tada radio ne bi više ponovio. Što se tiče albuma i muzike, promijenio bih par naslova pjesama. (smijeh) 

Mario: Ja bih prvi cover malo popravio. Stavio bih veća slova. (smijeh) 

 

Dejan: Mi smo u tom trenutku postali reprezentativci svoje zemlje. Bilo je to neko novo i neobično iskustvo. Počeli smo se kretati u krugovima u kojima se do tada nismo kretali i vjerojatno se nikada više ni nećemo. Samo događanje je vrhunsko – mnogo opreme i najveće pozornice, milijunske vrijednosti, 150 državnih televizija koje te prate, intervjuiraju i izravno prenose nastup. Išlo nam je sve to na ruku. Svojevrsni marketing. (smijeh)

Mario: Nakon toga, sve se nekako proširilo i u svojim smo redovima dobili i neku drugu publiku. Nismo to odmah osjetili, tek možda nakon godinu dana, a onda je sve počelo dolaziti na svoje. U biti, bilo je odlično proputovati, malo vidjeti Švedsku. Nekad mi je čak žao što nisam ostao „gore“, života mi. Tamo sam sreo mnogo naših ljudi iz bivše Jugoslavije koji su me pitali što još uvijek radim doma i pozvali me da dođem živjeti u Švedsku. Kao car! (smijeh)

Dejan: Meni je žao što nismo pobijedili jer bi tada postojala velika mogućnost da dobijemo nacionalne mirovine i to bi bilo tako dobro! (smijeh) 

Ti, Mario živiš u Beogradu, Dejane ti u Crnoj Gori. Je li vam teško održavati vezu na daljinu? (smijeh)

Dejan: Meni je bilo teško u početku, jer sam imao problema s monopolistima koji su tada, jedini imali internet u Crnoj Gori. Imao sam problema sa spajanjem na internet u novoj kući koju sam gradio, ali kada smo to prebrodili, počeli smo komunicirati. 

Mario: Čuli smo se na fiksni s bandere. (smijeh)

Imate i pjesmu sličnog naziva? (smijeh)

Dejan: (smijeh) Imamo. Ljubav na daljinu. Ali nije baš da smo u pjesmi pričali o nama i o našoj vezi. (smijeh) Jednostavno je, ono što želiš, to ćeš i uspjeti ostvariti. Danas ljudi odu na kavu i sjede jedno preko puta drugoga i komuniciraju putem društvenih mreža. Ne doživljavaju se.  

Dejan: Sve je to isto. Mi smo ovdje, izgleda osuđeni, na neku vrstu patnje. A opet, s druge strane, imamo sreće što živimo u toplim krajevima. Mediteran. Ima to neki svoj „šmek“. 

Mario: Južna Crna Gora živi malo bolje od sjeverne pa se tako polako svi sele na jug. Jedan dan ćemo se samo prevrnuti, svi zajedno. (smijeh) 

Kako komentirate regionalnu hip hop scenu?
 

Dejan: Surađivali smo mi s mnogima. Kada bismo morali nekoga izdvojiti bio bi to Kid Rađa, Vojko V , Krankšvester. Davno smo, kao klinci slušali Bolesnu braću i Tram 11.

 

Što kažete na ponovna okupljanja i povratak domaćih repera nakon dugogodišnje stanke?

Dejan: Meni je drago kada vidim sve te ljude koje sam volio kao klinac. Drago mi je da su tu i velika bi mi čast bila da se upoznam sa svim tim ljudima. Sve najbolje o tome mislim. Samo neka guraju i dalje, jer sve to što oni imaju za reći, siguran sam da ima smisla. 

Mario: Ja ne bih volio da mi pravimo neke duge pauze. Volio bih da gazimo dalje, stalno. Dok smo u kondiciji. Čim se hladi priča onda treba mnogo više energije za pokrenuti se.

Mario: Liči na naše. Nema tu velike razlike. Jedino što imate otoke. A vaši otoci točno staju tamo gdje počinje Crna Gora. (smijeh)

Dejan: A jedini otok koji smo mi imali, prodali smo. (smijeh) 

Što reperi traže za backstage?

Banane, naranče, vodu, muesli i pivo. 

Je li vam se kada dogodilo da ste nastupili pijani?
 

Dejan: Jeste. I to je jedno iskustvo kada skontaš što si napravio i znaš da više to nećeš raditi. Ozbiljni smo u poslu. (smijeh) 

Mario: Kada se uzme previše alkohola onda ti motorika oslabi, a u suštini, kod repanja je važno da ti vilica dobro radi. Tako da, alkohol nije najbolji. Najgore je što nam se znalo dogoditi da jedemo bogato neposredno pred nastup i onda punog trbuha počneš skakati, a sve ti se krene vraćati. Dikcija ti bude loša. (smijeh) 
 

Koji su vam naši specijaliteti najdraži?
 

Dejan: Kulen. 

Mario: Ja sam bio u Zagrebu za Novu Godinu, bio je onaj šator na Trgu pa sam probao zapečeno kiselo zelje. Od tada ga spremam doma stalno. To mi je jelo zimi, u top 3 najdražih jela. 

Đe se kupate? (smijeh)

Dejan: Pokušavam svake godine s obitelji odabrati jedno mjesto. I svakog sljedećeg ljeta to mjesto je prodano. Uvijek moramo mijenjati mjesta. Moja rodna plaža je prodana nedavno. Na njoj smo nekada igrali basket, a danas su tamo urbane vile i beton. 

Mario: Sve mora ići svojim tokom. Tako da, i tvoja rodna plaža je otišla svojim tokovima (smijeh).

 

Mario: Šaramo dosta s temama i svim tim emocijama. Meni je milije raditi neku pjesmu s kojom ćemo, kada ju pustimo nekoga nasmijati, više nego što ćemo ga opteretiti. Trudimo se koliko možemo raditi taj neki rap koji će ljudima izazivati osmijeh na lice.

Dejan: Mene opet, s druge strane, uvijek više inspirira društveno politička situacija. Međutim, ne treba pretjerivati ni s mojom stranom ni s njegovom. Tako da uvijek napravimo pravi dogovor. Ne mogu reći kompromis jer ono na što ja pristajem, a njegova je ideja, i obrnuto, to je u stvari isto mišljenje, zajednički cilj. 

Kako se reperi pripremaju za nastup?

Mario: Nemamo ništa specijalno. Ja popušim kutiju, dvije cigareta i to je to (smijeh). Jednom smo se zeznuli i u hotelu u kojem smo bili smješteni otišli u saunu. Bili smo u sauni deset minuta i nakon toga otišli na koncert. Prvih pola sata na koncertu, bilo je najtežih u mom životu. Kao da nas je netko zaronio u vodu i natjerao da repamo. Poruka je svima mladima koji se žele baviti ovom glazbom – kada vam krene, nemojte ići u saunu prije koncerta. To je smrt za hip hop. (smijeh)
 

Dejan: Da ima znanje publici zapakirati priču na zanimljiv način. Hoće li ta priča biti vesela i smiješna ili ozbiljna i tragična, svejedno je. Mora se zapakirati na jedan zanimljiv način. Mi uvijek težimo, a mislim da je to boljka svih repera, tome da ne podsjetimo na nekog drugog ili na nečiju pjesmu. Kada zadovoljimo ta dva kriterija, onda smo na dobrom putu. 

Mario: Ja volim repere i izvođače koji nisu pretenciozni u toj cijeloj priči. Koji se ne trude pretjerano da ti ubace svoje stavove. Već ono, da pričaju opušteno neku priču kroz koju možeš naučiti mnogo. 

Dejan: Za svaki intervju imamo potpuno drugačiju priču, jer ni sami ne znamo zašto. (smijeh)

Mario: Kada smo smišljali ime, nismo se ozbiljno mislili baviti glazbom. To je bilo trenutačno ime i služilo je da ga imamo, u slučaju da nas netko pita što radimo. I onda poslije, bilo nam glupo da to mijenjamo. (smijeh)

Dejan: Možda bi najpreciznija priča bila da je Who – ‘ko? kao Kotor, a See kao connection u biti slovo „C“ . Znači, u slobodnom prijevodu „Kotorska konekcija“. Nema veze s gramatikom, nema veze s ničim. 

Što biste bili da niste glazbenici?

Dejan: Završio sam trgovinu. Bio bih prodavač igračaka.

Mario: A ja bih bio proizvođač igračaka. (smijeh) I opet bismo radili zajedno. (smijeh) 

Koje vam je jedno od najglupljih pitanja koje su vam postavili na intervjuu?

Mario: Najgluplje pitanje mi je – odakle crpite inspiraciju? To mi je baš teško loše. Ne crpim ja ništa. Nemam hidrauliku. (smijeh)
 

Dejan: Iz septičke jame. (smijeh)