Unatoč tome što volimo istaknuti kako živimo u modernom suvremenom društvu, realnost nas nerijetko ošamari gorkim udarcem koji pokaže da smo još uvijek daleko od utopističke ideje kako bi nešto trebalo biti. Tako se vrlo često svrha žene i dalje postavlja u vrlo upitne pozicije, a ujedno se potiče i rivalstvo poznatije kao ‘žena je ženi vuk’. Ipak, na kraju svakog tunela nazire se svjetlo, a ovog puta u obliku sjajne dramske predstave ‘Čelične magnolije’ Roberta Harlinga koja je proteklog vikenda imala premijeru u izvedbi ansambla Hrvatske drame riječkog HNK Ivana pl. Zajca.
Judita Franković Brdar, Ivna Bruck, Biljana Lovre, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Leonora Surian Popov, Olivera Baljak, Jelena Lopatić, Romina Tonković i Ana Marija Brđanović čine kompletan glumački postav predstave, a njihova emotivna, ali i komična izvedba koja slavi žensko prijateljstvo, međusobnu podršku te ukazuje na socijalno-društvene probleme, pravi je kazališni klasik koji u ovim izazovnim vremenima definitivno vraća osmijeh na lice. Sada kada su se prvi dojmovi slegli, odlučili smo porazgovarati s Juditom Franković Brdar i redateljicom Renatom Carola Gatica koje su nam otkrile kako je bilo raditi u ženskom kolektivu, koliko je izazovno kreirati predstavu u doba korona-krize, ali i što za njih osobno predstavlja ova kultna Harlingova priča.
Judita, možete li nam reći nešto više o ulozi Patricije koju igrate u predstavi ‘Čelične magnolije’? Na koju način ste ju doživjeli i pronalazite li neke sličnosti u liku sa sobom?
JUDITA: Patricija je vlasnica frizerskog salona, profesionalka koja drži do sebe i svog posla, važno joj je da su njene klijentice/prijateljice zadovoljne uslugom, ali frizeraj nije samo mjesto ‘najboljih frizura’ već i mjesto u koje dolaziš po razgovor, smijeh i utjehu. To mjesto postaje poligon za ispreplitanje sudbina naših dama gdje je Patricija uvijek ona koja pokušava stvari olakšati, dame nasmijati i natjerati ih da se osjećaju bolje. Ona naravno dobiva lice u odnosu s drugim ženskim likovima, jer dobre smo onoliko koliko su dobre i jake naše partnerice, a ja sam dobila priliku raditi s jednima od najboljih!
Riječ je o predstavi koju modernim rječnikom možemo nazvati pravim ‘girl power’ momentom. Koja se zapravo priča krije iza ‘Čeličnih magnolija’?
JUDITA: Riječ je zapravo o istinitoj priči koja slavi žensko prijateljstvo, njegovu snagu u dobru i u zlu s fokusom na odnos majke i kćeri. Ova predstava dokazuje da žena ženi nije vuk već podrška, oslonac, prijateljica, partnerica, rame za plakanje…
Kako je bilo s redateljske perspektive raditi na ovoj predstavi i koliko prema vašem mišljenju tekst Roberta Harlinga oslikava suvremenu žensku poziciji u društvu?
RENATA: Nažalost, stvari se nisu puno promijenile u zadnjih tridesetak godina otkad je drama napisana. Posebno u malim mjestima. To znači da se pozicija žene danas u odnosu na prije trideset godina nije baš puno pomakla. Mali su koraci što se tiče ženskih prava u usporedbi s onim koliko se u međuvremenu svijet promijenio i koliko su informacije postale brže. Predstava otvara teme kao što su majčinstvo, brak, pravo žene da odlučuje o svom tijelu, posvajanje i puno drugih tema za koje bismo možda mogli pomisliti da su doživjele pomak, ali, ne, i dalje tekst iz 90-ih oslikava suvremenu žena. Strašno.
Možete li izdvojiti neki segment predstave koji vam je posebno drag ili mislite da je važan?
RENATA: Osobno nije mi toliko drago ono što sam postavila, nego ono što su mi moje glumice poklonile. One imaju prostor za malo improvizacija i ti njihovi trenutci prisutnosti na sceni me užasno fasciniraju i zabavljaju. Kad se glumica i lik miješaju na sceni, gušt mi je.
‘Čelične magnolije’ su tek naoko smještene u marginalizirani ženski prostor, no one zapravo progovaraju o važnim temama i predstavljaju jake žene. Prilikom režiranja i stvaranja svojevrsne dramske atmosfere, što ste zapravo željeli prenijeti publici? Što je ono nešto o čemu želite da govore/razmišljaju nakon predstave?
RENATA: Bilo mi je važno dobiti taj ‘ženski kolektiv’. Onaj koji vidim kroz život, ne samo onaj moje majke, teta i baka iz Argentine, već i ovaj koji sam vidjela u svakom mjestu Hrvatske gdje sam živjela, jednako kao i u filmu ‘Čelične magnolije’. Zato pretpostavljam da ovaj super sistem između žena nije nešto kulturalno, nego instinktivno. Ako uspijemo dobiti tu atmosferu, bilo koja žena će se poistovjetiti, a bilo koji muškarci u publici će to prepoznati. Nadam se da će predstava svaku ženu podsjetiti i inspirirati da pošalje porukicu svom ženskom plemenu (kako kaže naša Marijana na kraju predstave): ‘Moje dame, pojma nemate koliko ste divne’.
Judita, Vas već otprije znamo po ulogama u jakim ženskim predstavama, no kako je bilo raditi na ovoj? Možete li ju po nečemu izdvojiti?
JUDITA: U prvom redu po sjajnoj ekipi. Upoznala sam kolegice koje su me inspirirale i s ljubavlju prihvatile. Biti i raditi s njima za mene je bilo ispunjavajuće i kreativno. Divno mi je bilo raditi s novim ljudima jer i meni otvara neke nove prostore koje mogu istraživati i puniti. Guštamo u zajedničkoj suigri na sceni i mislim da se to vidi i osjeti. Po drugoj strani nakon dugo vremena ponovo sam radila s Natalijom i Renatom.
Predstava sadrži i elemente humora, dinamična je i zanimljiva, mislite je da je takav pristup mudriji način kako ozbiljnu temu približiti publici?
JUDITA: U ovom slučaju, svakako. Mislim da publika dobro reagira kada se istovremeno može smijati i plakati, a to je upravo najveća snaga ove predstave. Jedan od likova i kaže smijeh kroz suze je moj najdraži osjećaj. Eto, dođite se smijati i plakati s nama, u društvu prijateljica to je uvijek lakše .
RENATA: Prošlo je već tri godina da živim u Rijeci i sigurna sam da je riječka publika jako žedna humora, zanimljivih priča i jakih glumačkih izazova i zato se iskreno nadam da će ova predstava dugo živjeti.
Budući da živimo vremenima kada je teško ostvariti bilo kakav kreativan projekt, a posebno dramsku predstavu, kako je bilo na probama i koliko su izazovna vremena utjecala na umjetnički izražaj glumaca i ostalih uključenih u predstavu?
JUDITA: Dobro kažete, izazovna u najmanju ruku. Čini mi se da dodatno traže hladnu glavu i strpljenje. Sve je postalo još nesigurnije, krhkije i fragilnije nego prije. Svaki proces je već sam po sebi takav pa kada mu dodamo još ovu komponentu imam osjećaj da hodamo po zaleđenom jezeru koje može krahirati u bilo kojem trenutku. Djeluje na psihu svakako, traži dodatnu vjeru u stvaralački proces. U tim trenucima svakako pomaže kada imaš sjajnu ekipu.
RENATA: Ja dolazim iz Latinske Amerike i zato mi rad u neobičnim uvjetima najbolje ide. Guerilla kazalište je moj najomiljeniji način rada. Ima nešto u tome, kad se kazalište marginalizira, kad se kazalište zatvara, kad je opasno i teško, tamo sam kad sam najpotrebnija i kad moja latinska krv drži mene i meni najbliže. Pa sam zahvalna što sam ovdje, u ovoj poziciji u ovo vrijeme. Osjećam se potrebna i to je jako lijep osjećaj.
Imate li već planove za neke nove projekte?
JUDITA: Uf! Da. I samoj mi je nevjerojatno koliko posla imam s obzirom na situaciju u kojoj se svi skupa nalazimo i u tom smislu sam nevjerojatno zahvalna. Nakon premijere Čeličnih magnolija čeka me premijera predstave Mjesec dana na selu, Turgenjeva u režiji Anastasije Jankovske u teatru ITD, pa pripreme za dva dugometražna filma, Punim plućima Radislava Jovanova Gonze i Sveta obitelj Vlatke Vorkapić.
RENATA: Hrvatska drama u Rijecii ima tri još premijere do ljeta (‘Čelične magnolije’, ‘Opasne veze’ i ‘Kiss me, Kate’), dva gostovanja u Srbiji s ‘Gospođom ministarkom’, a naš ‘Kralj Edip’ gostuje u Tivtu. Čeka nas jako uzbudljiva sezona 21./22. koja će biti uskoro i službeno predstavljena. Kao redateljica planiram i dalje raditi za moje najomiljenije kazalište TeatarPOCOLOCOO i za moju najomiljeniju publiku, djecu. Dječja scena mi jako nedostaje pa pokušavam ne izgubiti kontakt i planiram raditi u GKL Split, a uskoro počinjem režirati ‘Art’ Yasmine Reza u INKu u Puli. Koliko je teško ova dupla funkcija, jako je važno da budeš dobra ravnateljica i da ne izgubiš kontakt sa svojim zanatom i potrebom da kreiraš.
Foto: Karlo Čargonja
