Prosinac možda nije temperaturno najugodniji mjesec, ali zato je najpogodniji za višesatno lutanje redcima ispisanima rukom domaćih i stranih autora. S dolaskom nižih temperatura i sivih dana, postaje lakše negativno odgovoriti na sve planove i povesti se samo za onim koji nalaže udobnost, intimu doma i knjigu u ruci.
Ovog mjeseca kroz pera raznih autora tako tragamo za identitetom i prisjećamo se djetinjstva, čitamo o točkama gdje se sudaraju svjetovi, ali svjedočimo i o humanosti i empatiji koja se provlači dnevnicima Astrid Lindgren. Tu je i dobro poznati, promućurni Ante Tomić sa svojim novim djelom Pogledaj što je mačka donijela, a sve u svrhu sjajnog prosinca.
Carolina Schutti, “Jednom sam zasigurno mekom travom potrčala”
Nakon majčine smrti, Maja odlazi živjeti sa strinom koja joj daje krov nad glavom, ali joj ne otkriva ništa o njezinoj prošlosti. Zajedno u siromaštvu žive u bezimenom selu u udaljenoj regiji. Svaki Majin pokušaj da se prisjeti prošlosti ne vodi nikamo. Marek, stariji čovjek koji govori čudnim, njoj nepoznatim jezikom, živi potpuno sam u udaljenoj kući i jedina je osoba uz koju se Maja osjeća prihvaćenom i voljenom. Kako odrasta, ona u društvu svoje najbolje prijateljice Fini pokušava pobjećiu svijet mašte, nadajući se boljem životu… U jasnom i poetičnom stilu, Schutti opisuje položaj osobe koja je izgnana i to čini na sasvim nepolitički, a ujedno pronicljiv način.
Roman Jednom sam zasigurno mekom travom potrčala govori o potrazi za identitetom i sjećanju na djetinjstvo. Iako na kraju shvaćamo da je pripovjedačica podrijetlom iz Bjelorusije, i unatoč referiranju priče na prošlost i zaboravljane korijene, tema romana zapravo je suvremena te se može primijeniti na bilo koje područje svijeta. Autorica je za ovu knjigu dobila izvrsne kritike, kao i Nagradu Europske unije za književnost 2015. godine.
Ante Tomić, “Pogledaj što je mačka donijela”
Kad u američkim filmovima u prostoriju uđe neželjeni posjetitelj, gotovo uvijek netko kaže: “Look what the cat dragged in.” Nemaju mačke obzira, donijet će nam pred noge baš ono što ne bismo rado vidjeli, a upravo to se, i bez mačaka, događa junacima ovih Tomićevih priča. Ima tu kostura koji ispadaju iz ormara, neželjenih povratnika koji su već odavno bili preboljeni i otpisani – pa i povratnika s onog svijeta koji su promašili svoj termin za umiranje. Ima i neshvatljive bešćutnosti zlobnih pojedinaca, ali i cijelih gradova, prema jednom ni krivom ni dužnom čovjeku, živih jaslica s malim Isusom upitnog identiteta i drugih božićnih anegdota koje Bog, osim ako u međuvremenu nije postao ateist, nikad ne bi tako izrežirao.
Od obližnjeg supermarketa i stanova u našem susjedstvu, preko Baranje i mjestašaca poput Duduka ili Smiljeva, pa sve do West Saugertiesa nedaleko Woodstocka, Ante Tomić majstorski fabulira sudbine dovoljno nestvarne da postanu predložak za književnost, a opet dovoljno stvarne da djeluju zastrašujuće. Od te pogubne stvarnosti Ante Tomić spašava nas svojim punokrvnim humorom, kao da nam se njime u svoje ime ispričava što je svijet katkad toliko odvratan. Za slučaj da ni to neće biti dovoljno, u ovim nam je pričama osigurao i soundtrack vrhunske glazbe uz koju svijet zvuči smislenije i gotovo popravljivo. Tu smo gdje jesmo, ali uz Springsteena, Dylana, Younga, Rousea ili Zeppeline, baš kao i uz pripovjedača Antu Tomića, moguće je presuditi neželjenome – bez obzira jesu li nam to donijele mačke ili životinje u koži čovjeka.
Astrid Lindgren, “Ratni dnevnici 1939.-1945.”
Godine 2013. u jednoj pletenoj košari za rublje u stanu Astrid Lindgren (1907-2002), jedne od najpoznatijih spisateljica za djecu u svijetu, autorice Pipi Duge Čarape, pronađeno je 17 ispisanih bilježnica punih izrezanih članaka iz novina i pisama. Bili su to dnevnici koje je Astrid vodila od 1939. do 1945. godine. Tada 32-godišnja majka dvoje djece ozbiljno se prihvatila posla detaljnog bilježenja događaja tih teških ratnih godina, pokušavajući shvatiti što se događa u svijetu. No Astrid je ipak znala više o ratu od prosječnog čovjeka tog vremena jer je radila u državnoj upravi na cenzuri pošte, posao koji je bio tajan i o kojem nije smjela govoriti ni odavati informacije koje je saznala. Taj posao očito nije bio bez rizika, ali to ipak nije spriječilo Astrid da u dnevniku komentira informacije koje je saznala. Uz izrezane članke i slike iz novina tog je dodatnog materijala bilo toliko puno da je na kraju samo mali dio završio u knjizi.
Knjiga je autentičan dokument tog vremena koji detaljno prikazuje švedsku svakodnevicu (srednje klase), život u neutralnoj Švedskoj dok je ostatak svijeta u ratu i osjećaj zahvalnosti naroda što je pošteđen užasa o kojima se detaljno izvještavalo u novinama i na radiju. Dnevnici su, osim toga, dali uvid u privatni život i sam početak karijere velike spisateljice.
No dnevnici su ubrzo iznijeli na vidjelo činjenicu da se Švedska još uvijek nije sasvim suočila sa svojom ulogom u Drugom svjetskom ratu i da nerado prihvaća bilo kakvo preispitivanje tadašnjih odluka vlade te vlastite neutralnosti. Dnevnici su jednostavno srušili neke mitove do kojih je dijelu Šveđana jako stalo, na primjer da je Švedska saznala za postojanje koncentracijskih logora tek po završetku rata, dok se u Astridinim dnevnicima jasno vidi da se o tome pisalo u novinama već početkom 1942. i da su ljudi o tome govorili od samog početka (vidjela je dokaze u pismima koja je cenzurirala).
U njezinim dnevničkim bilješkama jasno su vidljivi njezina velika humanost i empatija. Ona pokazuje razumijevanje za mržnju izbjeglica prema domaćinima, za mlade koji iz patriotizma naginju destrukciji. Suosjeća s vojnicima obiju sukobljenih strana, s majkama poginulih vojnika, žali za tolikim izgubljenim životima i teško joj se pomiriti s time da čovječanstvo ništa nije naučilo nakon krvavog Prvog svjetskog rata.
Gaëlle Josse, “Posljednji čuvar Ellis Islanda”
Kad isprati svoga posljednjega gosta, naprasitog norveškog mornara Arnea Peterssena, John Mitchell ostaje sam na Ellis Islandu. Za devet dana centar za prihvat useljenika na otočiću s pogledom na Kip slobode zauvijek se zatvara, a njegov direktor Mitchell za to vrijeme svodi račune svojih četrdeset pet godina provedenih u dobrovoljnoj izolaciji. Gotovo pola vijeka svjedočio je nebrojenim valovima siromašnih Europljana koji su se nadali da će im la Merica donijeti novi život, no pravila Ureda za imigraciju bila su stroga i mnogima od njih razbila snove o obećanoj zemlji. Jesu li sva ta patnja i tek poneki proplamsaj ljubavi Mitchellu postali preteško breme?
Posljednji čuvar Ellis Islanda izvanredna je priča o točki sudara svjetova, mjestu gdje se odlučuju ljudske sudbine, a birokratska mašinerija propušta samo besprijekorne. Perfektno napisan roman nedvojbeno je vrhunac književnog stvaralaštva nagrađivane francuske spisateljice Gaëlle Josse.
Foto: Unsplash, PR
