Za što ste raspoloženi ovog netom (i opet nekako prerano) pristiglog studenog? Jeste li za umjetnost, ideale, uspomene? Jeste li za ljubav koja proizlazi iz pera Rade Šerbedžije? Ili biste se radije iz stranice u stranicu upoznavali s mladim ljudima i njihovim tihim, surovo poznatim bitkama?
Što kažete na proučavanje ideje o univerzalnom temeljnom dohotku koji trenutno zaokuplja znanstvenike, ekonomiste i političare svijeta ili pak ljubavne priče Sylvije Plath i Teda Hughesa? A biste li sve to navečer, u tišini svoga doma? Pod pokrivačem, uz prozor i zvuk gramofonske ploče? Ili ujutro, dok su misli svježe, bez tereta cijelog dana? Kakve god vaše preferencije bile, izbora je mnogo, vremena možda malo, no u nastavku vas čeka naša književna preporuka za mjesec u koji smo zakoračili. Naiđete li slučajno na naš noćni ormarić, ovo su knjige koje ćete svakako pronaći.
“Poslije kiše”, Rade Šerbedžija
Rade Šerbedžija piše onako kako radi i sve ostalo – strastveno, iskreno, srčano i bez fige u džepu. Piše o ljudima, gradovima, svjetovima, umjetnosti, idealima i uspomenama koje su nadživjele sva naša nevremena. Više od svega, piše o ljubavi. O ljubavi prema obitelji, prijateljima, zavičaju, vinu, nogometu, domovini, glazbi, kazalištu i pobratimstvu koje sve to povezuje. Pod ugašenim svjetlima reflektora, tamo gdje žmirka još samo svjetlo kompjuterskog ekrana i tamo gdje čovjek biva sam bez obzira na sve množine u koje je uvršten, Rade Šerbedžija progovara glasom koji zna kako se najmudrije igra glavna rola u vlastitom životu.
“Društvene igre”, Andrija Škare
Ova knjiga više je od zbirke priča – ona je i zbirka urbanih legendi i prizora iz gradskih pejzaža u kojima mladi ljudi vode svoje tihe, samotne životne bitke. U društvu koje je zaokupljeno svime osim čovjekom sâmim, junaci ovih priča pokušavaju se nositi s odgovornostima i izazovima koje im nameće odrasli život, koji kao da ih je iznenadio žurbom na vremenskoj crti pa se nisu dospjeli ni oprostiti od prava na mladenačku bezbrižnost. Iako u junacima Andrije Škare nema ničega herojskog, oni su heroji već samo po tome što – tako nesmiljeno gurnuti u zrelost i ozbiljnost – traže svoje sigurno mjesto u svijetu bez milosti, svoj duhovni prostor u ispraznom okolišu u kojem je profit jedina važeća valuta, i svoju priliku za ljubav u neromantična vremena. Miran pripovjedački glas Andrije Škare ne dopušta im dramu. Nemiri ključaju ispod površine, gdje im autor – kao i čitatelju – povremeno zagnjuri glavu, a onda ih vještim literarnim potezima vraća na poligon iznenadnih događaja u kojima se moraju snaći bez dodatnih aduta u partiji stvarnoga života. No, za razliku od društvenih igara, u Društvenim igrama nema gubitnika. Svi su na dobitku: i protagonisti koji su svoju dozu empatije na koncu dobili od neznanih čitatelja, i čitatelji koji su u njima prepoznali srodne suvremenike – ako već ne i same sebe.
“Godina opasnog sanjanja”, Slavoj Žižek
Bila je to godina opasnog sanjanja. Godina 2011. nije iznenadila svijet samo različitim vrstama prosvjeda, od New Yorka preko Kaira do Londona i Atene, već i opskurnim destruktivnim fantazijama rasističkih populista od Mađarske i Arizone, sve do masovnog ubojice Andersa Breivika. Nezadovoljstvo i dalje tinja, bijes je sve veći, a novi se revolti množe. Zašto? Zato što, kaže Slavoj Žižek, događaji iz 2011. daju obrise nove političke ere. Premda nisu uvijek prepoznatljivi ili određeni, to su fragmenti jedne utopijske budućnosti prisutni u sadašnjosti. Godina opasnog sanjanja najnovija je knjiga najpoznatijeg filozofa svijeta koja kroz poznati Žižekov stil, ali uz niz iznenađenja i domišljatih teorijskih skokova, pruža ne samo zabavno nego i poučno štivo, pa i priručnik za “opasna vremena” koja su pred nama.
“Utopija za realiste”, Rutger Bregman
Zvijezda u usponu na području političke i socijalne misli, Rutger Bregman (kojemu je tek 29 godina) u svojoj četvrtoj knjizi, Utopija za realiste, vodi čitatelja na putovanje kroz povijest ideje o kojoj se u centrima moći pa onda i na periferiji priča već desetljećima – o uvođenju univerzalnog temeljnog dohotka (UTD) – o kojoj se napokon prestaje razmišljati kao o utopiji (treba podsjetiti da su se nekad i mirovine činile utopijom). Zanimljivo je da ideja o UTD-u nadilazi tradicionalnu podjelu na ljevicu i desnicu – u svijetu postoji niz uglednih zagovornika uvođenja UTD-a na jednoj i drugoj strani političkog spektra, poput Jamesa Tobina, Johna Kennetha Galbraitha, Miltona Friedmana pa sve do ikone neoliberalne misli Friedricha von Hayeka.
Utopija za realiste na svjež i uvjerljiv način izlaže argumente u prilog tvrdnji da je došlo vrijeme da se ideja uvođenja UTD-a iz utopije pretvori u realnost, kao što se na pokusnoj bazi već događa u Finskoj, Danskoj, Kanadi, SAD-u (u Oaklandu, u Kaliforniji i na Aljasci), a o njezinu se provođenju ozbiljno razmišlja u Indiji, Škotskoj i mnogim drugim zemljama. Govoreći o ovoj knjizi kao o obveznom štivu za svakoga tko želi biti uključen u diskusiju o neposrednoj budućnosti našega društva, utjecajni sociolog Zygmunt Baumanknjigu je opisao kao “briljantnu, istinski prosvjetljujuću i izrazito čitku”, jednu od rijetkih koje vas uspijevaju iznenaditi i dovesti u pitanje ono što ste mislili da znate.
“Ti kažeš M. U.”, Connie Palmen
Nakon što ju je Ted Hughes ostavio zbog druge žene, Sylvia Plath počinila je samoubojstvo. Ona je postala mučenica i svetica, a on je proglašen ubojicom i čudovištem. Hughes se nije osobito trudio opovrgnuti tu verziju priče. U ovom romanu napisanom u obliku dramatskog monologa dostojnog veličine te najsnažnije osobnosti engleske poezije druge polovice 20. stoljeća Connie Palmen Hughesu je dala glas da ispriča svoju stranu priče.
O Plath je napisan i objavljen golem broj stranica, neusporedivo više nego o Hughesu. Izvan književnih krugova on je često sveden na ulogu muža. On je ustrajao na samonametnutoj šutnji o njezinu samoubojstvu sve do malo prije smrti, kad je (1989. godine) objavio Rođendanska pisma. Palmeničin roman Ti kažeš zbiva se otprilike u to vrijeme, nastojeći Hughesa izvući iz sjene koju na nj baca smrt njegove žene, možda ga čak emancipirati. U romanu se Sylvijino ime rijetko pojavljuje. Kao narator, Hughes dosljedno o njoj govori kao o svojoj mladenki. Naglasak knjige je na njegovim djelima, njegovoj poeziji, njegovoj ljubavi prema njoj i njegovoj nemogućnosti da joj pomogne. U odlično napisanom romanu Ti kažeš Connie Palmen tako vješto preuzima glas Teda Hughesa da smjesta zaboravite da to nije njegov nego spisateljičin glas, a to je najbolji znak da je romanopisac postigao svoj cilj. Vrhunsko djelo.
Foto: PR, Unsplash
