Ima nešto magično privlačno u bjelini zidova pred vama, u koje ste spremni sate i sate zuriti i kontemplirati o smislu života i svemu onome što vam padne na pamet kada ste potpuno bez inspiracije, u trenutku kada vam je najviše potrebna. Pitanje o tome što dizajn jest i ono što ga čini dobrim, nedvojbeno sa sobom povlači i pitanje o samome porijeklu i suštini ljepote.
Pitanje na kojem su, od davnina, razbijali glave i mnogo veći umovi od mene, ali izgleda da je nakon svih mogućih znanstvenika, filozofa i umjetnika došao red i na moju malenkost. Nakon podužeg pokušavanja objašnjena istog, te tlačenja stoljeća i stoljeća filozofskih i inih rasprava u rečenicu – dvije, isfrustrirana, jednostavno odmahujem rukom i odustajem. Mislim da će ona stara – ‘ljepota je ipak u oku promatrača’, ovdje biti sasvim dovoljna. No pustimo filozofiranje po strani, jer vrijeme je da se djeluje, zabavlja, sanjari, romantizira, zavodi i raduje svakome trenutku života i uživa u predivnoj originalnosti dizajna. A upravo sve to opisuje osebujan izričaj rada slovenskog dizajnerskog dua, Davida Kladnika i Jake Neona koji će za sebe reći da kao snažni vjernici u stil, modu i estetiku, mole za kraj doba funkcionalizma. Skriveni iza prigodnog imena, Kitsch- Nitsch, gdje Kitsch, ne stoji kao sinonim za neukus, već predstavlja ljubav i volju za stvaranjem jedinstvenih i personaliziranih vizualnih poruka koje ne pribjegavaju montažnim standardnim rješenjima i gdje Kitsch, vjerujte mi, zaista nije – Nitsch!
Dizajn je uvijek pomalo kao putnik kroz vrijeme, vjerujem da biste se složili sa mnom. Uvijek posuđuje iz prošlosti da bi posuđeno ponovno zaživjelo u budućnosti. Mislim da je poznati lanac frizerskih salona, Young Mič Styling, upravo pravi primjer toga s obzirom na to da izgleda kao 80 -e na steroidima. I da, da…znam, već vam je na vrh glave pitanja o YMS salonima, ali ako uzmemo u obzir da ste bili objavljivani na svim poznatim portalima i u vrlo respektabilnim tiskanim svjetskim publikacijama, ne možete očekivati od mene da ću napraviti takav propust i jednostavno zaboraviti na tu ‘sitnicu’.
Zašto baš 80-e i kakva je bila reakcija okoline na poprilično hrabar pothvat za tako relativno malu sredinu?
Možda bi bilo vrijeme da konačno iskreno odgovorimo o pozadini tog projekta. Mič Sojer je čovjek koji danas definitivno predstavlja pojam kvalitetnog frizerstva, kako u Sloveniji tako i na području bivše Jugoslavije. Nekakav, hajmo reći, tranzicijski i naravno, osobni uspjeh malog čovjeka, koji je, praktički iz ničega, izgradio imperij samo svojim znanjem, teškim radom, upornošću i naravno, uz malu pomoć sreće. Obično je takva osoba vrlo razumna i puna poštovanja prema drugim ljudima i vjerujemo da je u nama prepoznao sebe i svoj entuzijazam vlastitih početaka. Dobili smo kompletno odriješene ruke, potpuno povjerenje i na kraju su galerije frizerskih salona rezultirale jednom potpunom samo-ekspresijom Kitsch-Nitscha.
Eh sad… Zašto baš 80-e? Razloga ima za cijelu jednu monografiju. Ukratko, u 80-ima je postojao postmodernistički pokret pod imenom Memphis, koji je imao potpuno identičnu filozofiju našoj; (iako smo je s godinama nekako već i sami nesvjesno isformulirali). Pokret koji je i estetski najbliži nama, jer kao i mi miješa različite eklektične stilove prošlih razdoblja, da bismo na kraju dobili neki naš rezultat koji želimo. A odaziv okoline je bio nekako predvidljiv i očekivan. Dakle, više negativan. Slovenski mentalitet ipak ne pozdravlja ekspresiju pojedinaca dok je van naših granica, situacija, naravno, bila upravo suprotna, što je pak opet nekakva tipična priča svih naših uspješnih zemljaka.
Kako je uopće započela priča Kitsch – Nitsch-a? Mislim, banalno pitanje, ali jednostavno moram pitati, s obzirom na to da imate, blago rečeno, specifičan i pomalo dekadentan stav. Ne samo spram dizajna i stvaranja općenito, već i spram samog načina života i cjelokupnog odnosa prema svijetu.
Otvorivši svoj studio 2007. godine, odlučili smo se u potpunosti redefinirati. Željeli smo se maknuti od agencijskog načina rada, kojim smo se u to vrijeme bavili. Željeli smo predstaviti naš estetski izričaj široj masi i zato smo napravili portfolio u obliku seta ilustracija vinilnih naljepnica kojima, bez problema, možete prekriti apsolutno sve u stanu. Bili smo praktički među prvima na svijetu koji su, relativno staru tehniku za izradu reklamnih natpisa, upotrijebili kao umjetnički proizvod. Nakon toga je sve nekako krenulo samo od sebe i uslijedili su veći i komercijalniji umjetnički projekti.
Moram priznati da je nevjerojatna lakoća s kojom miješate različite estetske stilove. Sve od popa, baroka, klasicizma, postmodernizma… na kraju sav taj jedan kompletan sukob popriličnih stilskih razlika uspijevate spojiti u jednu savršenu harmoničnu cjelinu. Možete li uopće u par riječi definirati svoju osobnu estetiku?
Imaš pravo. Naša konstantna oscilacija između različitih umjetničkih stilova i njihovo kombiniranje stvara našu estetiku i još uvijek ni sami ne znamo gdje bismo je ‘smjestili’. Mogli bismo reći, da samo na neki način, i sami dio izgubljene generacije suvremenih umjetnika koji se nekako gibaju u ne posve definiranome meta/digi-modernističkome dobu. Stvaramo na vrlo iskren pa čak i naivan način i jednostavno si ne postavljamo granice. Isto tako smo vrlo ‘tekuće’ osobnosti jer se konstantno ljuljamo između projekcije i percepcije, sklada i kaosa, korupcije i nevinosti, modernog entuzijazma i postmoderne ironije, empatije i antipatije…u stalnom traženju istine bez ikakvog očekivanja da ćemo je zaista i pronaći.
Okušali ste se u grafičkom dizajnu, modnoj ilustraciji, dizajnu setova, dekoraciji prostora produkt dizajnu… Što vas od toga najviše veseli?
Veseli nas stvaranje na svim područjima tako dugo dok nam to dopušta umjetničku slobodu. Okušali smo se zaista u gotovo svim dizajnerskim i umjetničkim disciplinama, a trenutačno smo najviše okupirani produkt dizajnom i dizajnom interijera, dok nam modni editorijali nekako dođu kao faza opuštanja.
Jedni ste od rijetkih koji ne bježite od kiča koji ponekad graniči s neukusom. Tu je isto tako i velika doza samoironije koja sa sobom neizbježno povlači i određenu dozu arogancije. Ljude to obično ili privuče ili odbija. Jesam li u pravu?
Kitsch- Nitsch je u biti guilty pleasure brend. Neka vrsta iskrenog ogledala, da se tako izrazimo, koje na neki način, kako nama, tako i Vama bez srama pokazuje: ‘Znamo što bismo željeli, samo se to ne usudimo priznati’. Brend koji zagovara dekoraciju kao nešto ljudsko, osnovno i neophodno. Sami pak smatramo da je dekoracija osobnost objekta, a kič zabranjeno zadovoljstvo ili pak užitak slobodnoga seksa. Mišljenja smo, da korporacijski modernistički dizajn prouzrokuje aseksualnost. Već i samo robotsko načelo – forma prati funkciju, eliminira svu dekoraciju. Nama je to jednako kao da bi čovjeku oduzeli emocije i samim time, posljedično, lišili ga svake požude i strasti.
Kada ste Vas dvojica u pitanju, nije mi se baš lako držati kratkih pitanja. Moram se malo disciplinirati.
Što je najviše utjecalo na vaš stil? Imate li uopće uzore?
Puno je tu ekscentrika zbog koji ustrajemo i ne želimo odustati. Ali teško da bismo nekoga mogli posebice izdvojiti.
Što vas najviše može izbaciti iz takta?
Ljudi. Teško s njima, bez njih još teže.
Najveći izvor frustracija?
Ne bismo odgovorili na ovo. Let’s be optimistic.
Kako rješavate kreativne nesuglasice?
Koliko god čudno zvučalo, među nama ih nikada nije bilo.
Pesimisti ili optimisti?
Pesimisti u glavi,optimisti u srcu.
Sanjari ili realisti?
Sanjari u poslu, realisti u životu. Voljeli bismo da je suprotno.
Najdraže okupacije?
Šetnje parkom.
Vlastiti moto?
Vestis virum reddit.
Kako se opuštate, što vas inspirira i pomaže da ujutro cijela priča nanovo krene ispočetka?
Ovisni smo o filmovima. Volimo pobjeći svatko u svoj svijet mašte nekih novih idealiziranih života, ali to je opet priča za sebe…
Za kraj ću samo reći da me oduševila vaša nova eklektična kolekcija namještaja Prologe. Sretno s nalaženjem sponzora!
Ivana Franka Kolonić
izvor fotografija: www.kitsch-nitsch.com
