Postoje intervjui kojima se posebno veselim. Bilo da je riječ o nekom sugovorniku čiji rad obožavam ili o osobi koja me fascinira svojom karizmom i kreativnošću – u ovih desetak godina koliko radim kao novinar odradila sam puno takvih intervjua… A, ovaj današnji je isto takav. Konačno sam popričala s umjetnicom Ivanom Mrčelom, koju znam još iz osnovnoškolskih dana kada smo dijelile klupu na tečaju stranog jezika. Već tada me fascinirala svojom kreativnošću i posebnim stilom. Ivana je danas asistentica na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, hrvatska umjetnica s velikim brojem renomiranih nagrada i kreativka koja sigurno služi kao velika inspiracija brojnim mladim studentima.
Ivana, daj se prvo u nekoliko rečenica predstavi našim čitateljima. Studenti TTF-a jako dobro znaju tko si ti, no vrijeme je da te i ostala modna publika upozna…
Ja sam Ivana Mrčela, Čakovčanka u Zagrebu. Bavim se slikarstvom, ilustracijom, grafičkim dizajnom i modom. Ljubiteljica sam mode s kraja 30-ih do ranih 60-ih godina 20. stoljeća.
Diplomirala si modni dizajn na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu i na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi Svjetlana Junakovića. Svaka čast! Pretpostavljam da si odlučila spojiti modu i likovnu umjetnost u jedno? Kako bi danas najbolje opisala svoj rad i područje kojim se baviš?
U svojim radovima prikazujem teme koje su mi bliske ili koje me muče i želim ponuditi neki novi odgovor, stvoriti novi svijet. Često se bavim pitanjem autoportreta, ljudskog tijela, pravima pojedinaca, nasljeđem, odjećom. Zbog tog razloga vrlo često koristim prozirne folije na kojima crtam i pomoću te prozirnosti spajam sadašnjost i novo stvoreni svijet. Sve se isprepliće: crteži međusobno, crteži s okolinom, s posjetiteljima. Volim kada ljudi/publika postaju dio rada, kada ulaze u njega, nadopunjuju ga. Trenutno se bavim ciklusom radova u kojima se bavim kućicama za ptice. One su metafora pomoću koje prikazujem kako u današnje vrijeme pojedinca guši društvo iako mu ono, baš poput kućice, daje istovremeno i neku sigurnost. Dugo sam se bavila plesom i sportom, završila sam dva fakulteta – Modni dizajn i Likovnu akademiju, tako da se tematika tijela često nalazi u mojim radovima, bilo da se tijelo doslovno prikazuje ili pomoću odjeće – koja je zapravo omotač tog istog tijela.
Krajem ožujka završila je odlična izložba naziva ‘Does It Look Good On Me?’ čija si autorica. O čemu se radilo i koja je bila nit vodilja izložbe?
‘Does it look good on me?’ je instalacija koja propituje odnos prema odjeći koja još nije izrađena: hoće li ona ispuniti svoju osnovnu svrhu da bude sašivena i omota tijelo ili je dovoljno da bude (i ostane) samo dio postava poprimajući performativni potencijal? Umjetničko djelo je na neki način postalo kabinom za isprobavanje odjeće te iščekuje svoje posjetitelje koji će ulaziti u instalaciju i naći se u nekom obliku interakcije s radom. Linearni crteži se međusobno prožimaju iscrtani u istoj boji, lebde poput memorije koja je utisnuta u svaki odjevni komad, a danas te iste stvari poprimaju novu memoriju upravo pomoću ovog postava. Oni su artefakti u kojem se susreću stari prostor i vrijeme sa novima.
Upravo si za spomenutu izložbu osvojila veliku ‘Nagradu za mlade autore’, na 52. izdanju Zagrebačkog salona. Što ti je značila ta nagrada i koliko su zapravo takva priznanja bitna jednom mladom autoru?
Svaka nagrada je posebna na svoj način i dolazi kao ‘potvrda’ za rad u određenom periodu, tako da ne mogu niti jednu posebno izdvojiti. Nakon nje je uslijedila I nagrada na 7.hrvatskom biennalu ilustracije i prva nagrada u Rovinju gdje mi je rad postao dijelom najveće zbirke suvremene umjetnosti u Istri. Potrebno je puno raditi, bez obzira na nagrade, ali ih je lijepo dobiti kao priznanje od struke.
Planiraš li možda neki nastavak na tu priču?
Rad ‘Does it look good on me?’ je na neki način nastavak jedne druge priče – rada pod nazivom ‘Moja odjeća gospođe M.D.’ Preko prijatelja sam došla do originalnih odjevnih komada odjeće gospođe M.D. koju je ona nosila u 40-im godinama 20. stoljeća. Kako mi je odjeća savršeno pristajala pozabavila sam se upravo tematikom nasljeđivanja te memorijom odjeće. Na prozirnim navlakama za odjeću sam pomoću šivaćeg stroja linijski nacrtala dobivenu odjeću. Prozirnost navlaka omogućuje stapanje linearnih, jednostavnih crteža odjeće. Rad na neki način spaja dvije različite osobe iz različitih perioda posredstvom istih odjevnih predmeta. Odjeća je dobila novu ‘vlasnicu’, novo tijelo koje omata. Gospođu M.D. upoznala sam jedino preko fotografija i odjevnih predmeta koje je posjedovala. Odjeću svjesno ili nesvjesno provlačim kroz svoje radove koristeći različite medije izražavanja.
Asistentica si na TTF-u. Kako je biti predavač i na neki način uzor mladim ljudima?
Rad sa studentima je predivan i inspirativan. Sada kada se nalazim s druge strane klupe shvaćam riječi svojih profesora koji su nam govorili da ih mi inspiriramo i na neki način tjeramo da budemo još bolji u svom radu. S obzirom na to da su moji predmeti praktične prirode, imam osoban pristup prema studentima, mnogo pričamo, diskutiramo o različitim temama i tako učimo i jedni od drugih.
Što nam možeš reći o studentima modnog dizajna? Kako razmišljaju, koliko paze na trendove i koliko su uopće upoznati s njima?
Na fakultetu imamo puno talentiranih mladih ljudi koji pričaju svoju modnu priču pomoću odjevnih predmeta, ilustracije ili fotografije. Ima šarolike ekipe, od onih koji vole pratiti trendove do onih koji vole eksperimentirati modom.
Kao netko s diplomom TTF-a smatraš li da je ona bitna ili presudna za karijeru modnog dizajnera? Koliko te fakultet zapravo uči tom poslu?
Ništa i nitko te ne može naučiti strasti za bilo koji posao. Ako čovjek osjeća strast prema nečemu: učit će, usavršavati se i gristi koliko god može. Rad i trud se uvijek na kraju isplate i donesu lijepe rezultate. Najbitnije je da se izgradiš za vrijeme studiranja da bi se nakon dobivene diplome mogao što bolje dočekati na noge jer tek onda kreće borba.
Razmišljaš li ti možda o pokretanju nekog brenda ili se i dalje više držiš umjetnosti?
Moda se u mom životu više odražava u mojim radovima jer se često bavim temama u kojima odjeća ima glavnu ulogu. Vidjet ćemo kuda će me ta priča odvesti. U slobodno vrijeme često sebi šivam odjeću, radim torbe. Moram priznati da već jedno vrijeme radim na projektu koji bi na ljeto mogao biti gotov.
Kakav je položaj mladih umjetnika danas u Hrvatskoj? Može li se kod nas živjeti samo od umjetnosti ili većina njih paralelno radi i neke druge poslove vezane uz struku?
U Hrvatskoj je malo teže živjeti samo od umjetnosti, premala smo zemlja i gotovo nepostojećeg tržišta umjetninama, nedovoljnog i neadekvatnog javnog sufinanciranja produkcije umjetničkog rada, otkupa za muzeje i zbirke, stipendija i slično. Zato je svestranost važna kvaliteta. Naravno, uvijek ima iznimaka.
Radiš na fakultetu, stvaraš i još vodiš studio sa svojim dečkom. Kako to sve balansiraš? Gdje u ovaj miks dolazi odmor i kako on izgleda?
Ljubav i dobra organizacija su ključ svega. Dan započinjem šetnjom svog psa, pa ranojutarnjim treningom, nakon toga dolazi sve ostalo. Dosta radim pa mi je potrebno malo se odmaknuti i napuniti baterije za nove projekte, izložbe, itd. Volim putovati i želja za putovanjem je sve jača kada dolazi ljepše vrijeme. Istraživanje novih mjesta, gradova, prirode, posjećivanje festivala, druženje s dragim i kvalitetnim ljudi…To su sve okidači za nove kreativne projekte. Kada je priroda u pitanju, volim i biram mjesta na kojima nema ili ima vrlo malo ljudi. Volim čuti zvukove prirode oko sebe, opustiti i dopustiti očima i ušima da uživaju.
Gdje se vidiš za deset godina? Kako izgleda tvoja idealna budućnost?
Zanimljivo i teško pitanje. Možda bi najbolji odgovor bio da ne treba prestati sanjati i imati želje.
Foto: Privatni album
