Na putu do posla vjerojatno ste ovih dana primijetili na prvu decentan, no ipak itekako upečatljiv plakat. Magično vas privlači jer na prvi pogled niste posve sigurni što on točno prikazuje. No, zakrabuljene rešetke iza kojih se naziru ruke čovjeka neće vas ostaviti ravnodušnim. A sudeći prema najavama, neće vas ostaviti ni predstava Policija koju taj mračni plakat ujedno najavljuje.
Satirično kazalište Kerempuh kalendarsku zimu 2016. obilježit će novom premijerom veoma upečatljivog naziva – Policija. Riječ je o djelu poljskog dramatičara Slawomira Mrožeka kojeg Miran Kurspahić režira na daskama ovog poznatog kazališta. Proučavajući glumačku podjelu jedno ime nam je odmah privuklo pozornost – Vilim Matula, koji nije samo zanimljiv zbog svojih glumačkih postignuća, nego i aktivističkih aktivnosti koji pokazuju da, za razliku od većine, ima hrabrosti boriti se za ono u što vjeruje. A tko nam bolje može približiti predstavu, koja je u svojoj srži usmjerena protiv svakog totalitarnog režima, nego sam Šef policije.
Možda u novoj predstavi tumači jednog od čelnih ljudi represivnog državnog aparata, no Vilim je daleko od nametljivog nasilnika. Njegova smirenost i zrelost izravno utječe na sugovornika – možda ste tog dana jurili na sve strane i jedva stigli posložiti svoje misli, no u razgovoru s Vilimom u samo par minuta ćete zaboraviti na svu strku i prepustiti se ugodnom razgovoru i raspravi koja bi, da oboje imate vremena, mogla trajati satima. Nakon samo par rečenica posve je jasno kako Vilim ništa ne uzima zdravo za gotovo, analizira i promišlja o samom sebi, ali prije svega o svijetu koji ga okružuje. Mnogima je poznat po svojim aktivističkim pothvatima, zbog čega na prvu možda vjerujete kako je agresivan u pristupu i nameće svoje mišljenje. No, Vilim je sve samo ne to. Zdrava rasprava s argumentima tjera vas na dodatno promišljanje, a on će smireno poslušati i vašu stranu – dvosmjerni razgovor u kojem su obje strane ravnopravne.
Vilima smo uhvatili tjedan dana prije službene premijera koja će se na daskama Kerempuha održati u petak, 26. veljače. Policija je prva predstava koju radi s redateljem Miranom Kurspahićem, no i prije je gledao njegove predstave u kazalištu &TD.
„Vidi se da Miran točno zna što želi, ima vrlo jasan koncept i ideju kako predstava treba izgledati. Uvjeren sam da će predstava pogoditi u srž. Mrožek je izvrsno prikazao represivni dio sustava. Kao što neki filozofi govore, u državi postoji podjela na politiku i na policiju, a koliko je sama policija unutar države važna, to možemo vidjeti trenutno i u Hrvatskoj u kojoj se vodi spor oko odabira pojedinih mjesta, što ukazuje na njenu bitnost. Unutar predstave imamo i izravnih konotacija i na našu državu i na stanje u njoj“, objašnjava Vilim.
U ovoj predstavi se provodi određeni motiv apsurda i to kroz viziju mračne budućnosti i potencijalne realne slike čovječanstva – ako u državi postoje samo lojalni i odani građani, više nam nije potrebna policija?
“Tumačim ulogu Šefa policije koji se boji za vlastiti opstanak jer, ako je narod posve lojalan, sustav sam po sebi više nema smisla i svrhu postojanja. Šef traži načina kako da do toga ne dođe, odnosno izmišlja razloge zbog čega policija i dalje treba postojati”, ističe Vilim.
No, jedno je Vilimu i Šefu policije zajedničko – gorljiva borba za ono u što duboko vjeruju. Glumac već godinama aktivno sudjeluje u brojnim prosvjedima, a ne libi se ni javno iznositi svoje mišljenje i kritiku državnog aparata.
“Preko 3.000 ljudi je potpisalo peticiju Kulturnjaci, a za malu zemlju poput nas, to je velika i bitna brojka iz jedne profesije, i to je ono što nam daje određeni entuzijazam. Drago mi je bilo vidjeti i koliko ljudi je bilo na prosvjedu Izdajnika na Markovom trgu. Kazalište je jedan organ društva koji uvijek na konfuzije, koje se u tom istom društvu događaju, treba reagirati. Trenutno na hrvatskim daskama možemo vidjeti brojne predstave ratne tematike, koje su izravno ili neizravno povezane s Hrvatskom, a to ukazuje kako i dalje postoji mučan odnos prema prošlosti, a dio toga možemo vidjeti i na današnjoj političkoj sceni. Kazalište je važno u mijenjaju svijesti, no važna je i kolektivna akcija. Nemam iluzije da kazalište samo može napraviti određene promjene, ali svakako može doprinijeti. Na kazalištu je da osluškuje što se događa u društvu.“
Moglo bi se reći da je Satirično kazalište Kerempuh, čiji stalni član nakon 17 godina freelancea postaje 2011. godine, idealna pozornica za ovog talentiranog glumca. U posljednje vrijeme najviše pozornosti je privukla predstava Olivera Frljića Jazavac u Kerempuhu u kojoj Vilim tumači jednog od 4 vodeća lika. U njoj na ironiju i satiru nije ostao imun ni on sam, a napad su doživjeli i brojni hrvatski političari.
“Moram priznati da su političari najviše osjetljivi na šale na vlastiti račun. No, smatram da moramo reagirati na određene greške, jer ćemo inače zažaliti. Jer ako ćemo im se samo klanjati, sigurno ćemo imati posljedice kojima se više nećemo moći smijati nego ćemo plakati. S Jazavcem igramo diljem Hrvatske, a zanimljivo je promatrati kako u jednom gledalištu sjede liberalniji i konzervativniji građani i smiju se istim šalama. Dobra predstava s oštrim političkim humorom može ljude dovesti u jedan svijet u kojem više nismo sigurno koja su naša politička stajališta”, objašnjava Vilim.
Dok je u predstavi Jazavac u Kerempuhu publiku osvojio u ulozi svojevrsnog puritanca koji u početku inzistira na političkog korektnosti, krajem prošle godine je oduševio ulogom u kojoj možda ne priča toliko mnogo, no koja je pokazala njegovu nevjerojatnu transformaciju i glumački talent. U pitanju je 126-godišnji Maksimilijan Topalović u predstavi Maratonci trče počasni krug koji u vama u isto vrijeme izaziva samilost i zgražanje – starom Vilimu ne možete ostati ravnodušni.
U jednu ruku Vilim je i pravi glumački maratonac koji u nove likove uskače od svoje sedme godine života. Svoje prve korake napravio je u dječjem studiju na Ribnjaku nakon čega se priključuje dječjem studiju u Zagrebačkom kazalištu mladih. Ističe kako je to za njega tada bila samo zabava te da nije razmišljao kako će se profesionalno baviti glumom. 1980. u Zagrebu upisuje Akademiju dramskih umjetnosti, te nakon diplome odmah postaje dio ansambla Gradskog kazališta Komedija. 1988. prelazi u Zagrebačko kazalište mladih na čijim daskama ostaje nešto manje od deset godina nakon čega je sve do priključenja Kerempuhu djelovao kao samostalni umjetnik.
“Svatko od nas ima, kako ja to nazivam, jedan unutarnji ekran na kojem redovito projiciramo, promišljamo i vrtimo slike o životu i o sebi naravno. On je fluidan, mijenja se kako se mijenjamo i mi, pokazuje što se odvija u nama samima. Možemo reći da gluma u svojoj srži upravo to sadrži. I to je po meni ono najzanimljivije u glumi, konstantno istraživanje je ono što me privlači i drži cijeli niz ovih godina”, naglašava Vilim.
Ističe kako gluma i nastupanje na sceni od glumca traži određenu izloženost jer ako se ne predaš potpuno, publika to i osjeti.
“Samo ako si potpuno prepušten i izložen, da ti čak bude i neugodno, da osjetiš strah i sram, onda si tek na svom radnom mjestu. Ako si na sceni izložen onda možeš komunicirati s partnerom i s publikom, i to na više dimenzija. Možeš biti pravi virtuoz, to će publiku držati neko vrijeme. Ali tek kad pred njima pukneš, kad pokažeš da si osjetljiv, publika se u tvom liku prepozna i kaže – on je poput mene. Gluma je krhka i osjetljiva, baš poput ljudskog bića. Ono što nas u kazalištu zapravo zanima je ono što je duboko ljudski, što nam je svima zajedničko, što nas fascinira. Dobro kazalište pokazuje prije svega ljudskost na sceni”, zaključuje smireno Vilim.
“Samo ako si potpuno prepušten i izložen, da ti čak bude i neugodno, da osjetiš strah i sram, onda si tek na svom radnom mjestu. Ako si na sceni izložen onda možeš komunicirati s partnerom i s publikom, i to na više dimenzija. Možeš biti pravi virtuoz, to će publiku držati neko vrijeme. Ali tek kad pred njima pukneš, kad pokažeš da si osjetljiv, publika se u tvom liku prepozna i kaže – on je poput mene. Gluma je krhka i osjetljiva, baš poput ljudskog bića. Ono što nas u kazalištu zapravo zanima je ono što je duboko ljudski, što nam je svima zajedničko, što nas fascinira. Dobro kazalište pokazuje prije svega ljudskost na sceni”, zaključuje smireno Vilim.
Upravo ta smirenost i promišljena zrelost je ono što kod Vilima fascinira. On nije osoba koja priča u prazno bez argumentiranih stavova – i kad se referira na svoje poslovne i privatne odluke, on to čini bez uljepšavanja situacije. S dvije noge čvrsto na zemlji, Vilim prije svega promatra svijet koji ga okružuju, ali sve ono što upija u njemu, detaljno analizira u svojoj nutrini. Upravo zbog toga će vas razgovor s ovim glumcem natjerati da sami preispitate neke svoje stavove i dobro razmislite koja je vaša unutarnja slika. A upravo razgovori koji vas tjeraju da razmišljate i o sebi, su oni koji mijenjaju vaše poglede i koji se ne zaboravljaju tako lako.
Foto: Jure Perišić, PR
