Prvi je vlak dotutnjao u Zagreb 1862. godine, Zagreb u kojem je tada disalo tek 40.000 duša, toliko koliko danas broje tek omanji kvartovi. S tim je vlakom u “velegrad” ušetao “svijet”, a prvi je pogled tom svijetu, pri izlasku iz vagona, pao na jednu od najljepših zagrebačkih vizura – Tomislavac, park s kojim se i danas grad posebno diči, a koji diše nekim posebnim životom, nikada prazan i nikada usamljen.
Mnogo je toga što Trg kralja Tomislava (ili Tomislavac, kako ga mi Zagrepčani skloni nadimcima odmila zovemo) čini čarobnim. Na koju god stranu pogledali, očekuje vas pogled koji može sasvim sigurno krasiti bilo koju razglednicu: Glavni kolodvor, spomenik kralju Tomislavu koji u proljeće uokviruju grane rasvjetale magnolije, Umjetnički paviljon, obronci Medvednice u pozadini i Hotel Esplanade s divnim parkom koji poziva da sjednete i odmorite. I Zagreb je znao da je glavni željeznički kolodvor dika svakog grada koji pretendira biti velikim, kolodvor je ono što prvo što ugledate kada stignete na kraj svog puta i ono što za sobom ostavljate kada odlazite. Kolodvorsku je zgradu 1892., po strogim arhitektonskim pravilima, projektirao cijenjeni mađarski stručnjak za projektiranje željezničkih kolodvora Ferenc Pfaff, a neoklasicistički je stil kolodvora oduvijek oduševljavao putnike. No nije vlak “kriv” samo za putnike, za otvaranje svijetu i za novi kolodvor, vlak je Zagrebu dopremio i Umjetnički paviljon koji krasi sjevernu stranu Tomislavca. Kako? Naime, Umjetnički je paviljon izgrađen povodom Milenijske izložbe u Budimpešti 1896. godine, a kako su na paviljonu primijenjena najnovija iskustva u tehnologiji gradnje s metalnim kosturom to je omogućilo da se paviljon u Budimpešti rastavi i vlakom dopremi u Zagreb kako bi se ponovo montirao na sadašnjem mjestu. Jeste li se ikada pitali zašto Hotel Esplanade tako gordo stoji baš uz bok Tomislavcu? Naime, šarmantna, bezvremenski elegantna bijela hotelska zgrada sagrađena je u rekordnom roku 1925. godine kako bi pružila vrhunski smještaj hoch putnicima Orient Expressa, linije koja je vozila na relaciji Pariz – Istanbul. O da, tutnjajući je vlak na Tomislavac doveo život.
Ta živost kola Tomislavcem i danas koji, čini se, nikada ne miruje. Kada Zagreb zaogrne zima, park načičkaju klizači koji zabavu u prosincu traže na prepunom zimskom klizalištu. Ljeti pak Tomislavcem, ispod otvorenog ljetnog neba, odjekuju melodije Zagrebačke filharmonije, a nešto dalje, na Zrinjevcu događaju se brojni gastro, glazbeni i književni festivali, najromantičnijim se zagrebačkim parkom ore ritmovi muzike, šetaju šetači, isprobavaju se kojekakvi gastro specijaliteti, ljeti se sjedi na ležaljkama improvizirane plaže… Livade se Zrinjevca, baš kao i livade Tomislavca, s prvim proljetnim zrakama sunca načrčkaju svima onima željnima društva, razonode i jedva dočekane topline nakon duge zime. A što li to najavljuje proljeće ljepše od one čarobne, svima znane magnolije koja s prvim proljetnim suncem ukrasi Tomislavac poput najljepšeg okvira?
Upravo je ta proljetna magnolija poslužila kao savršena kulisa za prvu seriju fotografija projekta “Zagreb fura kul film” koji na jedinstven način spaja ljubav prema Zagrebu, modi, filmu, fotografiji i strasti za pričanjem priča, a iza kojeg glavom, bradom, bujnom maštom i neumornom kreativnošću stoje Judita Franković Brdar i Petra Granić Glowatzky. Uz rascvjetalu su proljetnu magnoliju na Tomislavcu Judita i Petra uprizorile “Sjećanje jedne gejše”, svoje viđenje filma koji fantastično prenosi duh predratnog Japana i teškog života gejši, a koji je snimljen prema romanu američkog pisca Arthura Goldena iz 1997. Roman “Sjećanja jedne gejše” pisao je punih deset godina i za to vrijeme ga čak tri put posve preradio, mijenjajući svaki puta svoju točku gledišta. Naposljetku se odlučio za pripovijedanje u prvom licu, iz perspektive glavne junakinje Sayuri, a naracija u prvom licu zadržana je i u potresnom filmu koji je zaslužio nekoliko Oscara. U ulozi gejše, a ispred objektiva fotografa Jure Perišića, našla se Judita Franković Brdar koja je fantastično utjelovila gejšu prenoseći mirnoću, snagu, ali i tek osjetan tračak tuge. Za genijalnu gejšinu šminku zaslužna je renomirana make up artistica Ivana Bilandžija Billy, dok su styling upotpunile dizajnerice kimona L’MONO te kolektiv OAZA sa svojim pletenim ruksakom imena ROGOZ. La Marco cvjećarna je, u dogovoru s frizerskim studijem Etra, napravila cvjetne umetke koje krase Juditinu kosu. Tako je “Zagreb fura kul film” na posve neočekivan način spojio priču o jednom kutku Zagreba s bogatom povijesti, dizajn s hrvatskim potpisom te jednu filmsku priču koja je uz istančano oko Jure Perišića oživjela kreirajući jednu neodoljivu seriju fotografija koju ćemo još dugo pamtiti. Iščekujući, naravno, neku novu priču.
Autorice koncepta: Petra Granić Glowatzky i Judita Franković Brdar
Foto: Jure Perišić
Model: Judita Franković Brdar
Make up: Ivana Bilandžija Billy
Hair/Styling: Studio Etra
