Nakon vrlo izazovne i nepredvidive godine, u novu sezonu projekta DNA odlučili smo krenuti s #feelgood tematikom i uživati u kreativnom stvaralaštvu domaćih ilustratora. Tako nakon što ste imali priliku upoznati Patriciju Šojat, Ivanu Pipal, Doru Barbarić i Laru Žigić, sada je red došao na Maju Biondić.
Maja je u zadnjem posjetu Osijeku pokupila diplomu sa studija ilustracije i sada ima još jedan papir na kojem može crtati (i to dobre gramature!). Bavi se grafičkim dizajnom i ilustracijom s ciljem da će prevladati ovo drugo. Kada ne mora vrijeme provoditi u četiri zida, onda hoda po planinama. Iako nije neki pripovjedač, voli čitati i slušati priče, pa se nada da će i neku svoju jednom ilustrirati. S Majom smo porazgovarali o inspiraciji, ilustraciji kao društvenoj platformi i mnogim sličnim temama, stoga ne propustite u nastavku pročitati zanimljiv intervju.
Sve ilustracije dostupne su za besplatno preuzimanje putem sljedećeg linka!
Kako bi opisala svoj stil ilustriranja i koliko se on sada razlikuje od tvojih početaka?
U biti se i ne razlikuje previše od mojih početaka. Linijski je i uglavnom monokroman. Nisam nikad razmišljala o stilu ilustriranja, nego je to više išlo nekim prirodnim intuitivnim putem. Tek kasnije sam osvijestila različite stilove i pristupe. Još se razvijam i učim, pa sam sigurna sam da će se moj stil mijenjati, i tome se veselim.
Je li ilustracija nešto što si oduvijek željela raditi?
Da, ilustracija je prva ljubav. Zanimaju me različiti vizualni mediji, ali tu se nekako sada najviše (s)nalazim.
Kojim se tehnikama koristiš prilikom ilustriranja? Jesi li u potpunosti ‘digitalizirala’ svoj rad ili i dalje crtaš na papiru?
Najviše volim raditi olovkom ili tušem. Povremeno imam izlet u neke druge tehnike ali kada ‘radim za sebe’ uvijek se vratim ovim crtačkim. Za projekte i narudžbe radim uglavnom digitalno, jer je jednostavnije raditi preinake, a u konačnici taj rad ide na web ili u tisak pa i treba biti u digitalnom obliku. Sve češće kombiniram jedno i drugo, ali prva skica je uvijek rukom na papiru.
Što je prema tebi najzahtjevniji, a što kao najjednostavniji segment tvog posla?
Uz ilustraciju radim posao koji nije tako kreativne naravi, pa većinu slobodnog vremena svjesno ili nesvjesno provodim radno, u toj drugoj dimenziji. Često zapisujem neke crtice i ideje, radim neku vrstu mape koja se sastoji od puno malih točaka i bilješki, i nekako vjerujem da će se te sve točkice jednog dana pospojiti u neku cjelinu. Najzahtjevnije mi je naći ravnotežu i posložiti prioritete u odnosu na rokove. Ono što je jednostavno i u čemu uživam, a bitno je za ilustraciju, je aktivno promatranje svijeta oko sebe.
Imaš li neke uzore koji te inspiriraju i je li ti bitnija kritika publike ili struke?
Volim čitati grafičke romane, slikovnice i gledati animirane filmove, i tu imam puno autora koji su ostavili utisak na mene. Izdvojila bi Cyrila Pedrosu, Mirka Ilića, Shel Silversteina, Moebiusa, Craiga Thompsona i Davida Mazzuccellia. Posebno se divim autorima koji barataju vještinama pripovijedanja i ilustriranja, to mi je baš moćno. Ima jako puno domaćih ilustratora čiji rad cijenim, poznatih i manje poznatih…sigurno ću nekog izostaviti ako krenem nabrajati pa nek ostane na ovome. Mislim da je za razvoj bitno oboje, i publika i struka.
Gdje se mogu nabaviti tvoji radovi?
Pa za sad, samo putem Instagrama.
Odakle općenito crpiš inspiraciju i kreativne ideje?
Iz svakodnevnog života, stvarnog ili onog izmaštanog. Ponekad u razgovoru s nekim dobijem ideju, ali najčešće taj dijalog vodim sama sa sobom. S vremenom sam shvatila da uopće nije bitno da je nešto novo, jer realno – sve već postoji, ali bitno je na neki svoj način dokumentirati misli i ideje. Dosta intenzivno doživljavam stvarnost pa i onda kada se naizgled ne događa ništa, unutar mene se događa sve. Kod mene su svi tabovi stalno otvoreni.
Jesi li mišljenja da je danas neophodno imati online portfolio kad je u pitanju ilustracija?
Da, mislim da je to danas neizbježno, ali i korisno.
Isto tako, misliš li da je ilustracija dovoljno jak medij putem kojeg se može komunicirati neka primjena ili ukazati na društvene anomalije?
Iako se ne bavim društveno angažiranom ilustracijom, da, mislim da je jak medij koji se sve više širi i primjenjuje. Pogotovo danas, kada više nego ikad konzumiramo vizualni sadržaj na dnevnoj bazi. Ilustracija može prenijeti snažnu poruku i emociju, obogatiti tekst i učiniti ga pristupačnijim, a može i funkcionirati samostalno, sve ovisi za koju svrhu se koristi. Svakako pomaže da dublje uronimo u neku temu ili priču i pruža mogućnost bijega od stvarnosti.
Kako komentiraš poziciju mladih ilustratora u Hrvatskoj? Cijeni li se to zanimanje?
Ne mogu komentirati poziciju svojih kolega, jer jednostavno svatko ima drugačiji background, usmjerenje i ciljeve kojima teži. Mislim da je malo teže živjeti isključivo od ilustracije. Po meni, mladim ilustratorima nije lako doći do prvog izdavača, ali nekakva ‘nagrada’ od rada sigurno dolazi. Što se tiče slikovnica, tu se definitivno više prevode strani autori nego što se daje priliku domaćim mladim autorima, ali i to se nekako mijenja. Mislim da razliku čini ako netko ima poriv za stvaranjem neovisno o okolnostima. Time osoba prvotno cijeni sama svoj rad, pa od tuda sve kreće dalje.
Ispričaj nam priču iza ilustracije koju si pripremila u sklopu projekta DNA!
Spremit ćemo zimnicu, skinuti moljce sa zimskih kaputa, zagrnut se ljubavi ako smo je u proljeće zasadili ili isplesti vunene čarape. A onda ćemo sve to potrpati u naše domove. Ali ptice to ne mogu. Njihovi domovi otpuštaju lišće, i one gube poznati krajolik. Spremne su za polazak u nepoznato. Njihov kompas postaju zvijezde, a oblaci najdraži suputnici. Pa sretan im put!
Foto: Instagram
