Tubus, improvizirana pepeljara od presavinutog kartona napravljena od ambalaže za filtere, laptop koji stoji na nekoj fotokopiranoj knjizi, jedne zapletene slušalice, par napola potrošenih vrećica duhana, krema za ruke, dva paketa žvakaćih guma i ravnalo – tako izgleda radni stol mladog umjetnika i ilustratora Vedrana Štimca. Prepoznatljiv po flat kapici koju ne skida s glave i po gustoj bradi, često ćete ga moći pronaći kako sjedi negdje na kavi i skicira u svoj notes sve ono što mu se mota po glavi.
Iz Politebastart radionice izlaze različiti likovi: Albert Camus, Toma Bebić, Stanley Kubrick, Herman Melville, Alfred Hitchcock i mnogi drugi, u potpuno drugačijem, surovom i nadrealističkom izdanju, a kao kritika društvu i stanju u svijetu. Ako ste ikada na Instagramu zalutali ili pak ciljano došli na profil Politebastart, sigurno niste ostali ravnodušni. Iako se ne smatra politički angažiranim umjetnikom, svaka Vedranova ilustracija prenosi određenu poruku i upravo je to ono čemu teži. Po rođenju Puljanin, po trenutnoj adresi Ljubljančanin, Vedran je samouki umjetnik koji je rapidograf (kemijska s tintom koju koristi za crtanje) prvi put primio u ruke na ljeto 2014. Svoj životni put opisuje pjesmom Pipsa „Došli su niotkuda, krenuli nikamo i konačno postali nitko i ništa.“ Diplomirani ekonomist, koji je trenutno na doktoratu u Ljubljani na Fakultetu za družbene vede, ni sam ne poriče da akademsko umjetničko obrazovanje nauči čovjeka kako se koristiti određenim znanjima i medijima. S druge strane, zahvalan je da svoj talent usavršava sam jer mu se tako ne nameće neka specifična paradigma kojoj bi trebao težiti. Koristeći nadrealizam koji je poznat po nenadmašujućim i nelogičnim prizorima s fotografskom preciznošću, Vedran iz poznatih političkih vođa, pisaca, redatelja i spisatelja stvara stvorenja koja spaja s aktualnim predmetima i događanjima i pretvara ih u apsolutnu stvarnost. Od Le Monde diplomatiquea, preko Indirekta, Krapinjon festivala, Boombarstick festivala, kazališta Dr. Inat do Motovun Film Festivala, njegove ilustracije prepoznali su mnogi.
Sjećaš li se svoje prve ilustracije? Kako je izgledala?
Sjedio sam na spasilačkom tornju, te sam koristio dokolicu tako da sam trackao kemijskom po papiru iz spasilačkog dnevnika i nacrtao sam nekog hibrida leptira i čovjeka. Čini mi se da je od tog trenutka započela ova priča.
S obzirom na to koliko si precizan kada crtaš i sve ti je na papiru posloženo na milimetar, koliko traje i kako izgleda proces izrade ilustracije od ideje do finalnog proizvoda?
Čitam knjigu, članak ili gledam film i WOW. Ta osoba koja se potrudila svoju misao pretočiti u djelo me fascinirala. Pokušavam, osim samo pročitanog/pogledanog, istražiti što je više moguće o samom životu i stvaralaštvu te individue. Moram nekako pronaći te lajtmotive kako bi uprizorio ilustraciju u što boljem ruhu. I tako tražim, čitam, istražujem i nekako dođe sve na svoje kada ih uprizorim u ilustraciji. Nekad taj proces traje tjedan dana nekad tri mjeseca, ovisi kako sam raspoložen, kako igra inspiracija i koliko imam vremena za istraživanje.
Postoje li određeni umjetnici koji su utjecali na tebe i tvoj razvoj u umjetničkom i intelektualnom smislu, a s obzirom na tvoj nadrealistički stil?
Definitivno da. U procesu stvaranja sebe samoga kao ilustratora, a i kao osobe, mnogi su drugi entiteti vršili utjecaj na mene. Ne govorim tu isključivo o osobama iz iste branše, već i o drugim povjesničarima, piscima, filozofima, znanstvenicima, aktivistima, sociolozima, redateljima itd. Osim toga, osobe koje su najviše utjecale na formiranje mene kao osobe jesu osobe s kojima svakodnevno komuniciram.
Ima li nešto što te opušta dok crtaš ili ste samo ti, papir i rapidograf?
Iskreno, ne. Ne igram tu „zen/new age, ja i papir“ igru, dok crtam radim još sedam stvari istovremeno. Ne tvrdim da je to pozitivna karakterna osobina, dapače, volio bih da mogu biti fokusiran na određenu stvar duže vrijeme. No, nije to samo moja manjkavost, čini mi se da je to pošast vremena u kojem živimo, gdje konstantno pokušavamo težiti ka ostvarenju nekog cilja – odgađajući ga. Istovremeno smo bombardirani s milijardu različitih distrakcija koje objeručke prihvaćamo. Tako da crtam, čitam, slušam i pričam istovremeno pokušavajući ne propustiti slučajno neku „životno važnu“ informaciju ili vijest.
S obzirom na to da smo upoznati s tim kakva je ekonomska situacija u državi i kako freelance umjetnici žive od svog rada, možeš li i želiš li ti živjeti od ilustracija ili ti je to još uvijek samo strast?
Trenutno živim, no volio bih da mi to bude sekundarni prihod u budućnosti. Iskreno, moram priznati da ću definitivno ilustracije pustiti u domeni hobija za života. Ne mislim se ilustracijom baviti profesionalno. Da moram ispuštati folikularne izrasline radi potencijalno neispoštovanih rokova i podređivanja užitka stvaralaštva zarad zarade – nema šanse.
S obzirom na opipljivost posla i nešto zahtjevnijim radom s rapidografom, završavaš li crtež u komadu ili ga nastavljaš po nekoliko dana?
Ovisno od ilustracije. U suštini u prosjeku za jednu ilustraciju mi treba oko 30-ak sati. U to ne ubrajam sate koje utrošim u istraživanje i proces same inspiracije, koja mi nažalost rijetko dolazi ad hoc.
Po tvojim ilustracijama mogu primijetiti da si sklon propitkivanju važnih političkih, povijesnih i društvenih tema koje umjetnici rijetko kada koriste kao inspiraciju za svoja djela. Nadrealizam kroz koji pričaš svoje priče apsolutno dominira tvojim ilustracijama, a jedna od njih koja me zaintrigirala portret je Fidela Castra, možeš li objasniti kako si je ti interpretirao?
Ilustracija predstavlja portret Fidela Castra. Unutar lica možemo primijetiti dva motiva – kasarnu Moncada i podignute stisnute šake. Zašto kasarna Moncada? Napad na istoimenu kasarnu obilježava početak Kubanske revolucije. Napad je bio izvršen 26. srpnja 1953. godine, te iako neuspješan označio je početak nove ere na Kubi. Stisnute šake podignute u zraku su opće poznati simbol solidarnosti, ekspresije zajedništva, snage i otpora. U kontekstu ove ilustracije njih svatko može interpretirati na svoj način.
Koliko tebe možemo pronaći u pojedinoj ilustraciji?
Većina ilustracija koje radim predstavljaju osobe koje su me u nekom djelu moga života inspirirale svojim stvaralaštvom i postale tako dio mene. Tako svojim ilustracijama pričam neku svoju osobnu priču.
Koliko ti je teško raditi po narudžbi klijenta s obzirom na to da kroz svoje ilustracije pričaš i svoju osobnu priču?
Teško mi je definirati što smatrate narudžbom. Ako je narudžba suradnja s nekim časopisom ili nekim pojedincem koji tu ilustraciju koristi javno, radim. No škakljiv je to moment, jer u jednu ruku postoji trend slabo plaćenog posla ilustratora i samog nerazumijevanja klijenta za trud koji se uloži u stvaranje samog grafičkog rješenja. Ponekada radim kompromis gdje gledam pozitivnu stranu promocije same ideje koju prenosim ilustracijom, na uštrb zarade.
Prateći tvoj rad, zapazila sam da osim što ilustriraš na papiru, svoje radove predstavljaš i u obliku murala na zidovima.
Da, oslikavanje murala na zidovima mi je uz ilustraciju jednako draga. Tako ideju selim iz domene privatnog u domenu javnog, na malo iskonskiji način no što činim s ilustracijom. Na zidu je djelo dostupno svima, dostupno je javnoj kritici i interpretaciji.
Postoji li ilustracija na koju si najponosniji, s kojom si nekako najpovezaniji?
Zašto bih bio ponosan na neku ilustraciju? Jeste li vi ponosni kada izrazite svoj stav ili zapažanje, primjerice da je danas lijep dan? Stvar je samo u načinu na koji svoju percepciju pretvaramo u simbole.
Koja ti je suradnja uzela najviše vremena i bila možda jedna od najzahtjevnijih?
Honorarno sam radio jedno izvjesno vrijeme s hrvatskim izdanjem Le Monde diplomatiquea, dok ga Ministarstvo kulture nije prošle godine odlučilo prestati sufinancirati, jednako kao i druge medije koji su se kosili s kriterijima poželjnog djelovanja izvjesnog Ministarstva. S pojedincima iz kolektiva ljudi koji je realizirao projekt LMD-a u tiskanom izdanju, privatno sam se upoznao te se dijapazon suradnje proširio i na druga neka područja.
S obzirom na tvoj doktorat i ilustriranje, što te motivira da konstantno guraš i nastavljaš dalje? Imaš li i ti one trenutke u životu kada ti bude dosta svega i samo želiš dozu mira i samoće?
Teško pitanje. Nekako uspijem, ponekada sam izgubljen od svih obaveza koje me snađu no uspijem ih izkanalizirati. Ponekada mi pati društveni život zarad toga, no to je žrtva koja polučuje satisfakciju. Naviknut sam na život ispunjen sitnim obavezama.
Osim papira i murala, prenosiš svoje ilustracije i na majice, što te je potaknulo da kreneš s njima i kakav je osjećaj kada vidiš nekoga da nosi upravo nešto što si ti ilustrirao?
Ima već jedno dvije – tri godine da tiskam svoje motive na majice. Neću kititi razlog nekim altruizmom, iako sam sretan kada je netko sretan dok nosi moj motiv na majci. Razlog je, osim promidžbe, financijski. Novac koji zaradim od prodaje majci i postera mi služi da kroz različite kanale ulažem u sebe.
S obzirom na to da ti sve čega se primiš ide, da li bi se volio izraziti nekim drugim kreativnim medijem ili si vjeran samo crtanju?
Kako sam prije spomenuo, ne libim se hvatati u koštac s različitim medijima. Član sam kazališne trupe Dr. Inat, stoga mi ni ta domena nije strana. Dok čovjek uživa u onome što radi, mislim da je nepotrebno ograničavati se s nekim medijima. Nekad nešto ispadne kako nismo očekivali, ali zagovaram tezu da uvijek vrijedi pokušati. Jednom sam prilikom snimio kratkometražni film. Ideja se stvorila, bujala tokom par mjeseci i morao sam ju uprizoriti, no finalni rezultat mi se definitivno nije svidio. Ideje je potrebno realizirati, iako trebamo biti svjesni da ponekad nećemo biti zadovoljni rezultatom.
Kako reagiraš na suradnje koje nisu u skladu s tvojim stilom i razmišljanjem? Pristaješ li na njih ili ih beskompromisno odbijaš?
Bilo je suradnji koje nisu bile u skladu s mojim stilom. Definitivno. I prema tome sam otvoren. Svako novo iskustvo je dobrodošlo. Suradnje koje se kose s mojim uvjerenjima ne vjerujem da su moguće, niti da će biti u budućnosti.
Koje su ti najdraže stvari u poslu, a koji su izazovi koji ti se postavljaju?
Sretan sam kada nacrtam nešto što će druge ljude nakaniti da preispitaju lik i djelo osobe koju sam nacrtao, a onda posljedično i sami sebe. Divna mi je ta mogućnost interakcije i razmjene ideja u društvu.
Na čemu radiš trenutno i što je iduće?
Ne smijem odati. Neka ostane tajna.
Foto: Privatno vlasništvo
