Isključivo u slučaju da ste se od novinskih naslova posljednjih mjeseci skrivali kao mačke od vode i samo ako ste samozadovoljno prakticirali eskapizam najviših razina, vjerujemo da se na tom ugodnom putu niste susreli s pojmom #MeToo. No, isto tako vjerujemo da ste se, u slučaju da posjedujete par XX kromosoma, tijekom svog života susreli s barem jednom neugodnom situacijom proizašlom isključivo iz spomenutog para kromosoma i naizgled podređenog stava koji isti donosi.
No, upravo zato vas pokret #MeToo treba interesirati, bez obzira na to što se možda čini kao da je opet riječ o nečemu što su pokrenuli i izmislili dokoni nam susjedi, majstori od nebuloznih trendova, Amerikanci. Naime, naizgled benigni hashtag društvenim se mrežama počeo širiti unazad dva-tri mjeseca, a cijela je priča kulminirala prije nekoliko tjedana formirajući sada punokrvni pokret koji bi dobrano mogao izmiješati, pa i porušiti paradigme na kojima je društvo dosad počivalo.
Sve je počelo 2006., kada je aktivistica Tarana Burke kreirala frazu Me Too i odaslala je u nekoć jak MySpace svijet kao dio kampanje zamišljene da kroz empatiju osnažuje žene afričkog podrijetla koje su na svojoj koži osjetile neki oblik seksualnog zlostavljanja. Bio je to najjednostavniji i ujedno najiskreniji odgovor na priču trinaestogodišnje djevojčice koja je s Taranom podijelila svoje iskustvo seksualnog zlostavljanja. Popularizacija termina je pak stigla s glumicom Alyssom Milano koja je na Twitteru ispisala rečenicu koja će uzrokovati domino efekt i proširiti se poput požara diljem glumačke industrije, a potom i glazbenih, znanstvenih i političkih redova. “Kada bi sve žene koje su bile seksualno zlostavljane i napadnute napisale ‘Me too.’ u svoj status, ljudima bismo mogli dati uvid u veličinu problema”, glasila je izjava koja je Milano pokrenula gotovo pa tektonske promjene. Ubrzo, MeToo statusi su počeli pljuštati, brojeći se u milijunima, a dotad moćni muškarci počeli su padati kao kruške poslije kiše. Na čelu s Harveyjem Weinsteinom, čelnim čovjekom Miramaxa, optuženi su, između ostalih, Kevin Spacey, Louis C.K., Terry Richardson, Bruce Weber, Matt Lauer, Bill Cosby, Charlie Rose, s time da iz dana u dan nova imena izlaze na svjetlo dana. Gomile su se žena napokon ohrabrile, javno iznoseći imena muškaraca i njihovih zlodjela, dajući do znanja kako se ista naprosto više ne mogu podrazumijevati niti tolerirati, kao i to da ovakvi slučajevi ne poznaju geografske, dobne, spolne i rasne okvire. Da je došlo neko novo vrijeme dokazuju i sankcije koje su se po optužbama dogodile, pa su tako mnogi iz redova optuženih muškaraca izgubili poslove, ostavljajući, barem zasad, katastrofalne posljednice na njihove karijere.
Da se problem koji postoji stoljećima više ne može ignorirati niti gurati pod tepih dali su do znanja upravo odgovori velikih kompanija, poput Netflixa koji je Kevina Spaceyja potpuno izbacio iz serije House of Cards. Sada je pak reagirao i magazin Time, odabravši kao osobu 2017. godine upravo The Silence Breakers, odnosno skupinu žena koje su među prvima javno progovorile i aktivirale pokret #MeToo. Na naslovnici se tako našla Ashley Judd, jedna od prvih osoba koja je o Weinsteinu govorila za New York Times, a o nemilom susretu s moćnikom filmske industrije o kojem su priče već kružile, no u maniri ružičastog slona u prostoriji, poduzimalo se nije ništa, pričala je cijelo vrijeme. Tu je i Taylor Swift, bivša inženjerka u Uberu Susan Fowler, lobistica Adama Iwu te Isabel Pascual, radnica na farmi jagoda. “Akcije žena na našoj naslovnici, zajedno sa onima stotinama drugih, baš kao i akcijama mnogih muškaraca, oslobodile su jednu od najbržih promjena u našoj kulturi od 60-ih godina”, izjavio je urednik Timea o izboru osoba godine, Edward Felsenthal, dajući #MeToo pokretu još snažniji vjetar u leđa.
I bez obzira na to što se kao apsolutna kontradikcija ovog izbora na Timeovoj listi utjecajnih našao i Trump (premda mu se utjecajnost na koju Time igra, evidentno ne može osporiti), i bez obzira na misao kako bi ovaj, poput svakog pokreta mogao oslabjeti tijekom vremena, činjenicom ostaje da je #MeToo prerastao običan hashtag i da je zadatak predan u ruke (i na savjest) svih nas. Činjenicom ostaje da se hashtag na Facebooku iskoristio u više od 12 milijuna objava, da je među trendovima u preko 85 zemalja svijeta, i da se putem #QuellaVoltaChe, #YoTambién, #MoiAussi ili BalanceTonPorc komunicira empatija te se oslovljavaju imenom i prezimenom zlodjela za koja mjesta u modernom društvu ne bi trebalo biti. Činjenicom ostaje i to da je ženama napokon dozlogrdila šutnja i da su im se na putu pridružili i brojni muškarci. Činjenicom ostaje da je ženama dojadilo pokorno se smješkati i prešutjeti da ne bi slučajno uzburkale najezdu agresivnih testosterona, gubile poslove, bivale javno sramoćene. A možda se, samo možda, baš zbog pokreta #MeToo žene napokon prestanu bojati hodati same kući nakon posla, možda prestanu brinuti o tome kakav dojam ostavlja dužina njihove suknje i hoće li ista još jednom poslužiti kao azil spasa ljudskom kretenoidu koji umjesto iza rešetaka, slobodno šeće svijetom. I možda prva reakcija žena napokon neće biti sram niti opravdavanje zlodjela vlastitim ponašanjem, niti će se na mizoginiju gledati kao na nešto normalno. A možda se, samo možda, djevojčice zaista prestane učiti da budu drage, pristoje i poslušne.
Foto: Time
