Od Tiger Kinga, The Jinxa, Making a Murderera, Tinder Swindlera, pa sve do najnovije serije Inventing Anna, ‘true crime‘ žanr postaje sve veći, raznovrsniji – i voljeniji! Fascinacija tim žanrom ne dolazi samo iz kvalitete sadržaja i načina kako je on ispričan, nego proizilazi duboko iz naše psihe…
Prije nego sam počela istraživati malo više o ovoj temi, razmislila sam zašto sam ja ‘zakucana’ za ekran kada je true crime u pitanju. Kada gledam dokumentarce o ubojstvima, kriminalcima, sociopatama, scammerima i sličnim, u meni se probudi neki detektivski duh. Privuče me priča i ljudi u njoj, zanima me uvijek kako su došli od toga da su malo slatko dijete do toga da, na vrlo kreativan način, ubiju bez problema pet osoba? Što ih je to ponukalo na takvo nešto? Taj detektivski duh i želja da saznam više je ono što mene vuče ka true crime žanru! S druge strane, kriminolog Ph.D. Scott Bonn je izjavio za magazin Psychology Today da je true crime žanr njegov ultimativni guilty pleasure. “Za mene, gledanje true crime TV programa je kao da jedem u krevetu svoje najdraže slatkiše u tri ujutro. Iako se možda malo osjećam krivim zbog toga, ne mogu prestati jer je tako zabavno! “
Osim ove zabavne izjave, Bonn se zapravo ozbiljno pozabavio tematikom i objasnio da je najveći razlog zbog kojeg nas privlači ovakva vrsta programa upravo strah. Strah kao najjača i najbazičnija emocija kod ljudskoga roda je najtočniji odgovor na naše pitanje zašto smo opsjednuti ‘true crimom’. Osim što nas vuče da gledamo krimi program širom otvorenih očiju, dozvoljava nam da to radimo sa sigurne distance.
Čitajući Bonnov esej o true crimu kao fascinantnom žanru, shvatila sam da nisam uopće razmišljala o tome kako se zapravo osjećam kada gledam taj žanr. Vratila sam se na svoj najdraži dokumentarac koji nisam gledala već pet godina, ‘The Jinx: The Life and Deaths of Robert Durst’, i shvatila da me zapravo strah. Osim što je u našoj prirodi da propitkujemo i da saznamo odgovore na neka neodgovoriva pitanja, zaista su strah i anksioznost ono što prevladava u mome biću dok sam gledala ubojicu iz sigurnosti moje sofe.
I dalje je radoznalost vodila moj mozak kroz dokumentarac, ali moj trbuh mi je govorio da gledam nešto jako, jako, jako, loše. Čovjek je ubio svoju ženu, najbolju prijateljicu, i random muškarca, priznao je slučajno da je to sve napravio, bio je njujorški milijarder, hodao je slobodno (do nedavno) po Manhattanu, ali je to i dalje bio najgledaniji dokumentarac, poprilično dugo vremena. Nešto tako strašno, jedan čovjek, jedan monstrum, ali mi i dalje gledamo, fascinirani smo, i želimo znati još!
Koliko god osobe ili likovi koje gledamo u true crime žanru bile loše, prirodno je da nas takvo nešto privlači. Kao ljudska bića želimo da preispitamo ovu drugu stranu sebe, mračnu stranu. Želimo da zagrebemo tu površinu jer smo svjesni da je u svakome od nas i dobro i loše, i svjetlost i tama. Naša radoznalost i potreba za mini kickom adrenalina je ono što nas vuče ka ovakvim žanrovima. Fascinira nas gledati nekoga tko je potpuno drugačiji od nas, ali je nekada bio vrlo sličan ili slična nama.
Strah je emocija zbog koje se osjećamo živo i bez koje, realno, bi bilo dosadno živjeti. True crime žanr nam dozvoljava da sve to preispitamo sa sigurne distance, s našeg sigurnog mjesta, i to bez posljedica. Bio on guilty pleasure ili ne, jednostavno je zabavan. S toga, zabavite se, uživajte i ne brinite se, neće se ništa loše dogoditi!
Foto: Unsplash, IMDb
