Lisabon se dugo nalazio na našoj listi želja, pa kad su se puzzle napokon počele slagati, odlučili smo ga posjetiti na cijela dva tjedna. Jer, zašto ne? Najljepše smo trenutke iz ovog vibrantnog, intenzivnog grada zabilježili fotoaparatom te vam ih donosimo u ovoj foto priči…
Avantura je započela u Zagrebu – bio je to prvi dan novog aerodromskog terminala i naš je let bio među prvima istoga, tako da je proces uzlijetanja bio začinjen nervoznim griženjem noktiju…
Obožavamo jarke nijanse, pa je vidjeti kako Lisabon koristi boje bilo inspirativno i ujedno očaravajuće. Živahne su boje posvuda, na svemu i u svemu, no najčešće krase fasade, lica grada.
S obzirom na portugalsku sklonost bojama, nije ni čudo da je i ulična umjetnost sveprisutna, i to u svim formama. Graffite i murale ćete tako vidjeti posvuda, a ulična umjetnost može poprimiti razne oblike, poput ogromnog metalnog kita u jednoj od sporednih uličica, kućnih vrata pretvorenih u drvene mozaike, naljepnice, postere, slike, pa čak i kamenje na plaži u formi umjetničke kompozicije…
Portugal je isto tako i u ljubavi s pločicama svih vrsta. Malene kamene prekrivaju većinu cesta i pločnika, što je vraški šarmantno, no istovremeno odgovorno i za poprilično neravne prolaske istima. Mnoge su zgrade u starom dijelu grada prekrivene tradicionalnim azulejo pločicama. Svjetlucave su, obojene, egzotične i divne, pa je osim nekoliko autentičnih primjeraka “za doma”, palo i dosta fotografija zgrada ukrašenih istima…
Jedno je cijelo jutro bilo rezervirano za Castelo de São Jorge. I ne, ne zato što smo totalno van kondicije i ne zato što se dvorac nalazi na 2000 metara nadmorske visine, već zato što su nam pozornost plijenile brojne pitoreskne uličice i šarmantne kućice kraj kojih smo prolazili. Bilo je nemoguće proći kraj njih i ne okinuti koju fotografiju.
Praça Dom Pedro IV je zanimljiv trg i vječni podsjetnik na portugalske prekomorske ekspanzije. Malene crne i bijele pločice oblikuju valove kao odu oceanu koji je Portugalu donio nevjerojatno bogatstvo i prosperitet… Na neko vrijeme. Ovako izgleda iz svemira.
Ispostavilo se kako su mnoge ulice s tramvajskim tračnicama preuske i strme za veće, modernije tramvaje, pa su jednostavno modernizirali ove stare, postojeće (uglavnom su ih opskrbili boljim kočnicama) i pustili ih da dalje voze.
Stari su tramvaji samo jedan od načina za snalaženje po gradu. Tijekom našeg boravka, vozili smo se autobusom, metroom, tuk-tukom, taksijem i uspinjačom. Promet je potpuno lud u Lisabonu, a nismo bili sigurni jesu li svi dostupni oblici prijevoza dio problema ili pokušaj da ga se riješi. U svakom slučaju, ako ne morate, nemojte voziti u Lisabonu.
U skladu sa svojom reputacijom umjetničkog središta, čak i štand sa sokovima izgleda neobično i dotjerano, pa će vam koktel poslužiti ukrašenog svježim začinima, a nipošto nećete dobiti običnu limunadu u plastičnoj čaši.
Provjerili smo, posebne prigode za slavlje nije bilo. Portugalci naprosto vole svoje ulice ukrašavati. Svaki dan je dan za slavlje, nije li?
Jedna od slavnih uspinjača je ona Ascensor da Bica, koja povezuje Cais do Sodré i Bairro Alto. Upravo tako, ona za lijenčine. Poželjeli smo se utrkivati do vrha, no tada smo utrčali u filmski set. Bilo je pomalo zastrašujuće, upasti u ekipu s više kamera i objektiva nego što ih imamo mi.
Osjećaj nedostatnosti je bio neizbježan…
Tramvaji se kroz uske uličice Lisabona jedva provlače. Živite li u nekoj od tih ulica, bolje je da pazite kako otvarate ulazna vrata…
Nismo veliki obožavatelji muzeja i više volimo iskusiti grad kroz njegove stanovnike i ulice, no svakako volimo dobar prizor i dobru fotografiju. Upravo zato smo i došli u Museu Nacional do Azulejo, nakon što smo vidjeli fotografiju vrta. Bio je to prizor kojem nismo mogli odoljeti. No, ispostavilo se kako je naš muzej na drugom kraju grada, a mi smo potpuno zalutali… Pouka priče – uvijek dvostruko provjerite svoje adrese u stranom gradu.
Ipak, bilo je zanimljivo vidjeti sve te pločice iz različitih stoljeća koje pričaju priče umjesto freski, mozaika i slika koje se mogu vidjeti i na drugim mjestima u Europi. Imali smo prilike pogledati proces restauracije starih pločica, kao i urbane verzije istih s potpisom suvremenih umjetnika.
Kad je pak riječ o vrtovima o kojima smo maštali, ali i promašili, ne brinite – definitivno će se naći u ovoj priči i bit će spektakularni!
Notorni tuk-tukovi. Rizični su, skup i zabavan način da vas opljačkaju na turističkom razgledavanju grada, dok se istovremeno osjećate kao da ste u Mumbaiju. I posvuda su.
Elevador de Santa Justa, dizalo u centru Lisabona koje povezuje Baixa i Bairro Alto. Izgradili su ga Eiffelovi učenici; o da, Eiffel kao Eiffelov toranj u Parizu. Zanimalo nas je vidjeti što je na vrhu, kao i ostalih dvjestotinak turista koji su čekali u redu, tako da smo im odlučili prepustiti otkriće i vrijeme iskoristiti za druge magične stvari… Poput vrtova koje smo promašili prvog puta!
Dobrodošli u Palácio dos Marqueses da Fronteira, sjajan odgovor na pitanje „Što su dovraga Portugalci činili s bogatstvom stečenim za vrijeme kolonijalizma?“ Ukratko, gradili su pitoreskne kućice s ogromnim vrtovima, poput ove.
Savjet: ovo mjesto je gotovo nemoguće posjetiti s obzirom na radno vrijeme od svega 2 sata u danu! I zbog najmanje gužve u prometu ćete zakasniti. Ne možemo se ne zapitati što rade preostalih 6 sati? Obrezuju grmove, pretpostavljamo?
Vrijeme je da izađemo iz Lisabona. Brza vožnja vlakom dovela nas je do Sintre, zbunjujućeg povijesnog grada prepunog starih palača i vila. Zašto zbunjujuć povijesni, pitate se? Teško je objasniti, no koncentracija spomenutih dvoraca je nevjerojatna! Doima se poput jako, jako bogate četvrti sa građevinama starima nekoliko stotina godina u svim smjerovima, no istovremeno je jako maleno područje.
Kao da to nije dovoljno, ovdje se nalazi i maurski dvorac na jednom od brežuljaka te ikoničan, šareni Palácio da Pena na drugom brežuljku. Nažalost, nećete vidjeti nijedan od njih jer ne volim tele-objektive i uz to nismo imali vremena uspeti se do njih, no definitivno možete vidjeti nešto zanimljivije – palaču Quinta da Regaleira.
U vlasništvu je prljavo bogatog Monteiro the Millionaire (sladak nadimak), koji je volio arhitektonske eksperimente tako da je većina imanja isprepletena neobičnim zgradama, tunelima, tornjevima, bunarima, jezerima i slapovima. Naš omiljeni je bunar Initiatic, koji je bio toliko očaravajuć da smo svo vrijeme koje smo imali na raspolaganju proveli unutra te nismo stigli vidjeti ništa drugo. Često ga opisuju kao obrnuti toranj, s dubokim podzemljem kao početkom i misterioznom funkcijom koju znaju samo njegovi autori.
Ponestalo nam je vremena jer smo željeli posjetiti Cabo da Roca, svjetionik i ujedno najzapadniju točku kontinentalne Europe – činjenica koju nisu zanemarili ni svi kineski turisti koji su u to vrijeme bili u Portugalu. Malo pretjerujem, u pola sata koliko smo boravili na ovom mjestu bilo ih je samo nekoliko stotina. Uglavnom, doista spektakularan pogled (Cabo da Roca, ne Kinezi…)
Naš se put nastavio kroz Cascais, maleni grad zapadno od Lisabona. Mnogo opušteniji, ali i dalje šaren i predivan.
Farol e Museu de Santa Marta je misteriozni svjetionik, no nažalost je bio zatvoren tako da nikada nismo saznali kakve izložbe možete pogledati u muzeju svjetionika.
Završavajući krug, vratili smo se u Lisabon, s pogledom na Torre de Belém i spomenik hrabrosti portugalskih istraživača – Padrão dos Descobrimentos.
Obično ne fotografiram hranu i restorane u kojima jedemo, no napravio sam iznimku. Timeout Market u Cais de Sodré je kombinacija tržnice i gomile odličnih restorančića. I kada kažem odličnih, doista to i mislim – stalno smo se vraćali i štogod bi naručivali bilo je prekrasno, slasno i svježe. Ako imate prilike, obavezno posjetiti!
