Na Netflixu se rijetko pojavi film koji izazove toliko rasprava kao My Oxford Year. Otkako je početkom kolovoza stigao na platformu, ova romantična drama ne silazi s vrha globalne liste najgledanijih naslova. Brojke gledanosti djeluju impresivno, ali iza njih se krije duboka podjela. Naime, dio publike hvali film kao emotivno iskustvo koje ih je izulo iz cipela, dok ga drugi opisuju kao predvidljivu, manipulativnu melodramu koja im je obećala šarmantnu rom-com priču, a poslužila suze i teške teme.
Radnja je, barem na prvi pogled, klasična romantična kulisa. Anna De La Vega (Sofia Carson), mlada i ambiciozna Amerikanka, stiže na Sveučilište Oxford kako bi proučavala viktorijansku poeziju. Tamo upoznaje Jamieja Davenporta (Corey Mylchreest), privlačnog i britanski suzdržanog instruktora. Njihov odnos brzo prelazi iz intelektualnog u strastvenu vezu, no ispod površine krije se ozbiljna tajna: Jamie boluje od neizlječive bolesti. Otkriće koje dolazi prekasno pretvara romansu u borbu s vremenom, a sve to dok se Anna suočava s pitanjem što znači voljeti nekoga kad znaš da ga gubiš.
Ono što filmu nitko ne osporava jest vizualna raskoš. Oxford je snimljen gotovo nestvarno: gotičke dvorane, popločani prolazi, rijeke pod maglom i svjetlost stvaraju atmosferu koja gotovo miriše na kišu i stari papir. Redatelj Iain Morris ovdje ne štedi na kadrovima koji bi se mogli pretvoriti u razglednice, a za mnoge je upravo to jedan od glavnih razloga zbog kojih film drži pažnju do kraja. No, kako ističu neki kritičari, iza te ljepote ponekad zjapi praznina: Guardian je filmu dao dvije zvjezdice, nazvavši ga “emocionalno plitkim”, dok ga je Variety nazvao “dosadnom melodramom” koja se oslanja na klišeje. Publika je, međutim, reagirala nešto srčanije; Na TikToku i X-u kruže kratki videozapisi uplakanih gledatelja, a komentari poput “plakala sam pola filma” ili “ovo je najtužnija stvar koju sam vidjela ove godine” pojavljuju se gotovo jednako često kao i pritužbe na predvidljivost. Zanimljivo je da je upravo ta emocionalna ekstremnost: bilo da izaziva suze ili kolutanje očima, ono što filmu daje viralnu snagu. Ljudi ga jednostavno žele pogledati kako bi provjerili na kojoj će strani spektra završiti.
Dio stručnjaka smatra da film pati od nesklada između marketinga i stvarnog sadržaja. Predstavljen je kao lagana, šarmantna priča u duhu klasičnih britanskih rom-comova, no isporučio je melodramu s ozbiljnim temama i neizbježnim gubitkom. Za gledatelje spremne na sentimentalno iskustvo, to može biti pun pogodak; a za one koji su tražili vedru priču za nedjeljno poslijepodne, osjećaj neispunjenih očekivanja gotovo je neizbježan.
Ipak, My Oxford Year je postigao ono što većina filmova ne može; Pretvorio se u popkulturni trenutak o kojem svi imaju mišljenje. Možda njegova najveća snaga i nije u savršenstvu izvedbe, nego u tome što tjera ljude da razgovaraju, raspravljaju i dijele vlastite reakcije. A u eri pretrpanih streaming ponuda, upravo ta sposobnost da se zadrži pažnja, bilo suzama, bilo frustracijom, možda je i pravi razlog zašto se film već danima ne miče s Netflixovog trona.
