Ono najgore, ono o čemu se ne govori i ono o čemu se vrišti od boli na sav glas. Tek tri slova, čija kombinacija tvori dijagnozu koja izaziva strah kod svakoga. Rak.
Kombinacija slova koja sužava ordinaciju dok ju liječnik izgovara u lice pacijentice. Od koje osjećaš trnce u cijelom tijelu, hladan znoj na čelu, mučninu u želudcu, grčeve u mišićima, strah u podsvijesti, svijesti, obitelji, domu…Kada osjetiš strah da bi mogla izgubiti dio sebe. Čija destrukcijska moć, izgovorena na glas, ostavlja metalan okus u ustima. Tek tri slova, čija kombinacija tvori dijagnozu koja izaziva strah kod svakoga, ali i bunt i želju, grčevitu motivaciju. Kad se, oslabjela od kemoterapija, bez dijelova tijela koje si mislila da te čine ženom, osmjehuješ svojim najbližima dok ih uvjeravaš da si dobro i da ćete i to prebroditi. A onda prebrodiš i osjetiš snagu života u punini. Trenutke čiste slobode, kada spoznaš kolika je snaga u tebi. Jer si upravo to – žena.
S dojkom ili bez nje.
Šest žena otvorilo nam je dušu i podijelilo s nama svoje najintimnije trenutke borbe s dijagnozom karcinoma dojke. Što to za njih znači fraza ‘ostati psihički jak kad dobiješ rak‘ i kako su, kada im je život u njedra stavio tumor, baš u njima pronašle snagu.
Ana Tičić Bukvić, Zadar: ‘Pronašla sam snagu sama u sebi’
Nakon prve kemoterapije Ana Tičić Bukvić otišla je kući, pojela ručak, a zatim obula tenisice i prehodala šest kilometara zadarskih ulica, bez stajanja. Dvije godine kasnije, nakon kemoterapija, loma kralježnice i operacija, uspjela je prehodati 1100 kilometara u 50 dana, od Dubrovnika do Rta Kamenjak.
Hodala je za sve žene diljem svijeta koje su ležale na istom mjestu kao i ona. Za sve one koje su gledale kako terapija polagano ulazi u njihov krvotok, izaziva mučnine, uzima kosu, obrve, trepavice, život. Za sve one koje u strahu ostaju budne do kasno u noć, a onda se po danu osmjehuju djeci kako se ne bi brinula.
“Imala sam opciju da sjednem i da plačem i da kukam, ali odabrala sam boriti se. Iako i sada vidim posljedice na sebi, ova mi je bolest više dala nego uzela. Ne želim misliti o tome kao o nečemu tragičnom, ne želim očajavati oko toga. Tako sam odabrala“, rekla je.
Ana je odabrala borbu. Stavila je maramu na glavu, obula gojzerice i odlučila bolest ostaviti 1100 kilometara iza sebe.
Tamara Pavlica, Rijeka: ‘Najveći oslonac su bili moji mama i tata’
“Teško mi je sada iz ove perspektive reći jer se sve to dogodilo prije gotovo 12 godina, kada sam imala tek 20. Uvijek je lakše kad kreneš u nešto novo jer ne znaš što te čeka. Ne mogu reći da me nije bilo strah, ali ne toliko koliko me sada kada gledam unatrag. Mislim da sam ponekad čak bila i luda jer sam neke situacije olako shvaćala i bile su veći stres mami i tati nego meni. Sve što jesam dugujem njima. Toliko su toga preuzeli na sebe, a istovremeno mi pružili ogromnu ljubav i podršku“, rekla nam je Tamara kojoj su najveća psihička podrška bili upravo roditelji.
Nikada, kaže, nisu pokazali da nije dobro ili da neće završiti dobro. Tako ni sama nije drugačije razmišljala.
“Nikada nisu pokazali, niti u jednoj situaciji da nije dobro ili da neće završiti dobro. Zato niti ja nisam drugačije razmišljala. U tim godinama kada se više-manje sve vrti oko prijatelja i druženja, oni su mi uvijek bili leđa za nasloniti se. Nije uvijek stvar glave, velik dio posla su obavili i ljudi oko mene. Mislim da te rak sigurno obilježi u životu, ali ne smije biti nešto s čim ćeš se poistovjetiti i uvijek se tome vraćati“, rekla nam je.
Muharema Muminović, Rijeka: ‘Lekcija koja me naučila da živim punim plućima’
Muharemi je prije 8 godina, 2015. godine dijagnosticiran rak dojke, a operaciju tumora čekala je do 5. mjeseca 2016. godine. Prolazak kroz neizvjesnost dijagnoze te šok zbog same bolesti Mileni je najviše olakšalo osoblje bolnice, medicinske sestre i liječnik koji, kako i sama kaže, nije pristupao prema njoj kao da je ‘tek još jedna u nizu’.
“Sve ovisi o ljudima kojima ste okruženi, a ja sam imala tu sreću da sam na kemoterapije na kraju odlazila sa smiješkom na licu, a ne sa strahom“, kazala je.
Uz liječničko osoblje koje je samo mogla poželjeti, vjetar u leđa pružale su joj ‘Fajterice‘ iz Rijeke – skupina žena s istom dijagnozom koje su se međusobno podržavale i svakodnevno si davale vjetar u leđa.
“Najvažnije je osjećati se da nisi sam, da postoji još netko tko te razumije i netko tko je prošao isto što ti sam prolaziš. Naša druženja prepuna smijeha često su činila to da i zaboravim od kakve se opake bolesti liječimo, a psihički jak možeš ostati samo kada potpuno prihvatiš svoju dijagnozu i kreneš u borbu bez crnih misli“, kazala je Muharema.
Iako je agresivan lijek primala sve do 2021. godine, Muharema je danas zdrava žena, a na sve što joj se dogodilo danas gleda kao lekciju koja ju je samo naučila i potaknula da živi život punim plućima, život kakav vrlo često zdravi i prisebni ne znamo u potpunosti cijeniti i kojeg uzimamo ‘zdravo za gotovo’.
Milena Ristić, Srbija: ‘Rak je možda bio u meni, ali nikada nije bio dio mene’
“S 33 godine, u tijeku pripreme za umjetnu oplodnju saznala sam za dijagnozu. Malo je reći da sam bila šokirana, prvih tjedan dana sam doslovno samo šutjela i plakala. Znala sam da imam samo dvije opcije: da se saberem i borim se ili da odustanem. Naravno da ovo drugo nije dolazilo u obzir.
Ja sam sebe uvjerila da sam zdrava, da se to meni ne događa. U isto vrijeme sam radila sve sto su mi doktori rekli, ali sam to doživljavala kao da radim za nekog drugog. Jednostavno – rak je možda bio u meni, ali nikad nije bio dio mene“, kazala nam je Milena čija je operacija protekla odlično.
“Dobila sam samo zračenje i hormonsku terapiju. Iako zbog te terapije ne mogu razmišljati o djeci idućih pet godina, ja sam sebi zadala cilj da stvorim financijsku slobodu, a sve kako bi svom djetetu kasnije priuštila dobar život. I to je ono na što sam se fokusirala“, dodala je.
Zahvalna jer ima podršku obitelji i prijatelja, ali prije svega – zahvalna sebi. “Sama sam sebi najveća motivacija i inspiracija. Nakon što sam ovaj period prošla i ostala psihički stabilna, znam da mogu sve.”
Simona Stepančić Augustić, Zagreb: ‘Snagu mi je dala kćer’
Jeste li znali da na hrvatskom tržištu postoji modni brend posvećen ženama koje su prošle kroz mastektomiju? U pitanju je Arya Intimo, iza kojeg stoji talentirana Simona Stepančić Augustić, koja je i sama preboljela rak dojke. Njezino ju je iskustvo motiviralo da osmisli liniju grudnjaka prilagođeno ženama koje su se podvrgnule ovom zahvatu, ali i prilagođene kupaće kostime, turbane i pokrivala za glavu. Danas je inspiracija mnogima, a njezin je put do ozdravljenja nije bio nimalo lak. Dijagnozu je dobila kao 30-godišnjakinja, dok je bila u 8. mjesecu trudnoće i planirala vjenčanje. Psihičku joj je snagu, kaže, tada dala njezina kćer.
“Meni je pomoglo to što sam tjedan dana nakon dijagnoze rodila i fokus je bio na mom djetetu. Jednostavno sam 0-24 bila fokusirana na bebu koja je unijela život i radost u naš dom, ničemu lošem nije bilo mjesta. Mislim da je najbitnije ne izgubiti nadu i volju za životom, ne uplesti se u crne misli i sve loše što dijagnoza sama po sebi donosi. I ostati svoja! Bolest nam toliko uzme, psihički i fizički. Važno je zadržati sebe tijekom liječenja. Možda zvuči površno, ali je jako bitno! Čak i kada nemaš energije nabaci lijepi turban, maramu ili periku, dodaj malo boje licu…već je to pobjednički stav“, kazala nam je.
Jadranka Krsnik, Zagreb: ‘Ja sam tip koji će staviti osmijeh na lice’
Imala je 51 godinu kada joj je dijagnosticiran tumor na dojki tijekom redovitog preventivnog pregleda. Prvo joj je dijagnosticiran tumor na jednoj dojki, a mjesec dana nakon operativnog zahvata i zračenja, dijagnosticiran joj je tumor i na drugoj dojci. Jadranka je prošla liječenje i danas ulazi u žene koje su pobijedile u borbi protiv opake bolesti, i to, kako sama kaže, zahvaljujući prije svega ranoj dijagnozi i brzoj reakciji liječnika.
“Prvo, kada su mi rekli dijagnozu, uhvatila me panika, nisam zapravo vjerovala da imam takvu dijagnozu. No ja sam tip koji će staviti osmijeh na lice i krenuti naprijed. Rekla sam sama sebi – ‘Idemo to riješiti’. Imala sam veliku podršku obitelji i prijatelja, čovjek bez toga teško može prolaziti ovakve bitke. No nekako sam u sebi odlučila da idem naprijed. Olakšavajuća je stvar što su moja oba tumora otkrivena u ranome stadiju i već sam imala dobru početnu poziciju, s visokom šansom izlječivosti. Ohrabrila bih sve žene da redovito odlaze na mamografiju, jednom godišnje, nakon 40. godine života. Meni je rana dijagnoza spasila život“, kazala nam je.
Ana, Ivana, Tamara, Milena, Simona, Jadranka i Ivona međusobno se ne poznaju, ali povezuje ih nevjerojatna unutarnja snaga. Ove hrabre žene, baš kao i tisuće drugih, povezuje misao vodilja da odustajanje nikada nije opcija, pa čak i kad im je bolest pokušala uzeti ono najvrjednije – njihove živote.
Važno je, kažu, biti ustrajna, ostati psihički jaka, snažna, svoja.
Ostati – žena.
Foto: Privatna arhiva, Pexel, Unsplash
