Zemlja se na trenutak prestala okretati, vjetar je stao šumiti u drvoredu, neartikulirani žamor iznenada je utihnuo, a ženska lica sledila su se u paraliziranim grimasama, obavijena tamnim velom šoka i nevjerice. Starije gospođe spustile su na prašnjavi pločnik svoje pretrpane vrećice i rukom prekrile usta rastvorena u čuđenju, kao da se pomalo plaše kako se iz njih ne bi samovoljno oteo neki grozomoran usklik gađenja i osude. Dok su neke od njih dlanom ovlaš doticale prsa kako bi provjerile stanje uznemirenog pulsa, ona je onako punašna i srednje životne dobi samo promarširala pored zgrožene čete na autobusnoj stanici linije 136 u tim svojim super uskim PVC tajicama, s dubokim dekolteom i pozlaćenim plastičnim cipelama na platformu, uopće ne primjećujući sablazan svoje slučajne publike.
Makar i sama instinktivno osupnuta stilskim odabirom dotične dame, nakon prvotnog šoka mali liberal u meni vrišti i upućuje me na spoznaju kako nisam nikakav relevantni arbitar u čitavoj štoriji te da je jedino bitno to da joj nitko ne može oduzeti pravo da se prezentira svijetu na način na koji ona sama odabere, bio to buket sušenog poljskog cvijeća u razbarušenoj kosi, brkovi ili PVC tajice utegnute oko para nogu koje nimalo ne liče na one isklesane i vretenaste kakve viđamo u high fashion editorijalima.
‘E, a kaj veliš na Rihannu?’, prekida me frendica u mom sociološko-filozofsko-modnom elaboratu u kojem samo gestikulacije rukama premašuju broj pitanja koje traže odgovore na tajne života i svemira. Raspravu nismo nastavile jer ja, u svom standardnom ignore-celeb modu, nisam imala blagog pojma što je Rihanna ovoga puta priredila svijetu željnom drame i nove porcije sirovog trača. Nisam trebala dugo rovati Internet prostorima jer je Riri zakrčila medije kao automobili Vukovarsku u vrijeme rush hour-a. Vijest o provokativnoj haljini popularne barbadoške pjevačice u kojoj se ispod stotine tisuća Swarovski kristalića nazire par bradavica i par oblih ženskih gluteusa u tanga gaćicama, doslovno se prosula novinskim stupcima. Malo vječito potrebnog moraliziranja, malo raspredanja o svetosti dress code-a, poneko filozofsko Yay or Nay pitanje auditoriju, dramatiziranje dostojno histeriziranju prevarenih i ostavljenih u meksičkim sapunicama… I onda kao iz vedra neba pljusnula je kiša spoznaje koju je desetljećima žedan čekao obespravljeni ženski rod: ‘Rihannina prozirna haljina mogla bi biti najveća prekretnica feminističkog pokreta u novijoj povijesti!’
Stop. Pauza. Trljam oči. Čitam još jednom. Ton naslova podsjeća me na velebno Armstrongovo spuštanje na površinu Mjeseca. Fanfare i zastava koja vijori na vjetru slobode. Kakve veze ima prozirna haljina popularne pjevačice, koja se ionako stalno skida u javnosti, s epohalnim korakom za čovječanstvo? Ako u svom senzacionalističkom pretjerivanju i jesu u pravu, zašto su baš ovaj puta gola stražnjica i mliječne žlijezde presudile kao bitan korak u osnaživanju žena, a ne recimo trenutak kada je u donjem rublju Miley Cyrus prvi puta oblizala neki komad hladnog alata? Povezivanje ovog ‘slučaja’ s feminizmom upućuje na potpuno nerazumijevanje konteksta u kojem se odigrao kao i same ideologije koja nastoji izjednačiti žene i muškarce u pravima i slobodama. ‘Seks prodaje’ marketinška je maksima koju, nažalost, odavna uzimamo zdravo za gotovo, maksima koja od žena čini seksualne objekte u čak 96% slučajeva ‘sex sells’ je postao dio vrijednosnog sustava koji se gotovo više niti ne propituje unutar javnog diskursa već je jednostavno postao jednim od pravila igre. Tako je posve uobičajenim postalo koristiti privlačnost razgolićenog ženskog tijela u svrhu prodaje muških cipela, parfema, piva i automobilskih guma koje dobro leže na asfaltu. Poruka da je ženin najsnažniji medij upravo njezino tijelo duboko je ukorijenjena u sustavu i ono protiv čega se prave feministice gorljivo bore.
U kontekstu celebrity kulture, hiperseksualizacija vlastitog tijela u javnosti NIJE osnaživanje ženskog roda nego upravo suprotno – povlađivanje sustavu i afirmacija ideje da vrijednost i uspjeh žene snažno korelira s njezinom spremnošću da svoju seksualnost izloži na prodaju! Nemojmo se stoga zavaravati tvrdnjama o epohalnim prekretnicama, celebrity je dehumanizirani brand čak i kad je odjeven, on je podređen pravilima kapitalističkog sustava koji određenom tipu ponašanja podmeće nogu, a određeni tip gura na putu do zvjezdane slave i astronomskog uspjeha. Miley Cyrus i njezino iritantno plaženje jezika, hvatanje za međunožje i simuliranje snošaja s imaginarnim gledateljem na pozornici pomno je osmišljen i izbrandiran projekt namijenjen određenoj publici te prije svega zaradi milijuna marketinških dolara. Kako je ona surogat za fantaziju klinkama koje se raduju stadiju ‘kad budem malo starija’, tako je i Rihanna svojim odvažnim ghetto stavom tamnopute stylish djevojke namijenjena nekoj drugoj publici, ali nazivnik im je isti- seks prodaje i to dobro. U nastojanju da se pod parolom (lažnog) feminizma čim više približe svojim muškim kolegama, sebe same i polugole ‘bitches’ (kako jedna drugu često nazivaju jer je to ženama dopušteno kao što je Afroamerikancima dopušteno da jedni druge oslovljavaju s ‘nigga’) koje se ne ‘srame što su žene’ stavljaju u poziciju eksploatiranih objekata. A tu prividnu ‘jednakost’ mogu si priuštiti samo atraktivni i popularni jer kad teta Katica iz kadrovske s trajnom i par godina viška obuće PVC tajice ili se, recimo, skine topless na javnom mjestu, onda je predmet zgražanja i nitko je neće proglasiti borcem za prava žena. Biti gol u javnosti dopušteno je samo mladima i zgodnima.
S koje god točke argumentacije krenuli, vrtimo se u krug. Ako krećemo s pozicije sustava to jest iz pozicije društva kojim dominiraju muškarci kao seksualni subjekti i showbiznisa koji slijedi identična pravila, tada bismo mogli zaključiti da žena mora prihvatiti pravila sustava u kojem djeluje kako bi uspjela te da je na njih na neki način primorana. No, ako krećemo s pozicije individue koja u današnje vrijeme ima mnogo više sloboda no što ih je imala nekoć, tada bismo lako mogli upasti u zamku prividne slobode i zaključiti kako je Miley sama jednom odlučila u donjem rublju lizati čekiće ili pak kako je Rihanna sama donijela odluku biti češće gola nego li odjevena. Pitanje je zašto je baš to odlučila? Kako bi kreativno i sasvim iskreno izrazila svoje ‘unutarnje ja’ ili kako bi uspjela u sustavu koje, eto, baš nagrađuje takav tip ponašanja? Sociološkim rječnikom rečeno, čista patrijarhalna pogodba. Ispravite me ako griješim, no to nije sloboda. To je strategija. I zato Rihannina prozirna haljina nema apsolutno nikakve veze s feminističkim pokretom već isključivo s povlađivanjem i glađenjem sustava koji i dalje cijeni žensko tijelo isključivo kao hiperseksualizirani objekt i sredstvo marketinga, a njezinog igranje po pravilima izdašno nagrađuje.
Foto: Guliver/Getty, Terry Richardson
